Studio Islama

Nema boga sem Allaha,i muhammed je Boziji rob i Boziji poslanik...

31.12.2007.

Dužni smo čuvati muslimanske običaje i osobine a kloniti se nemuslimanskih

 Jedna od važnih dužnosti svakog muslimana je, da čuva muslimanske običaje i da ih se uvijek pridržava, a da se kloni i izbjegava svaki nemuslimanski običaj, koje bilo vrste on bio. Muslimanski običaji su nekada i vjerski propisi, a nekada su jaka ograda koja čuva vjerske propise, i neda da se počnu osipati. Naša vjera od nas traži da ne primamo nikakve običaje koji služe kao obilježje druge vjere. Alejhisselam kaže: "Razlikujte se od nevjernika!" U ovome hadisu Alejhisselam od nas zahtjeva da ne primamo nikakve nemuslimanske običaje koji služe kao isključivo obilježje nemuslimana, i od nas traži da se razlikujemo od nemuslimana. To je za zajednicu vrlo važna stvar. To joj čuva cjelinu od raspadanja i njenu samostalnost. Napustivši to, zajednica se počne rasipati, a cjelina raspadati. U obrnutom slučaju, držeći se strogo toga, čuvamo i jačamo svoju zajednicu i cjelinu. Da je ovo vrlo važno, vidi se iz toga, što i svaka druga zajednica polaže ovome veliku pažnju i nastoji da se njezini običaji ne samo čuvaju, nego ponekad pokušava svoje običaje i drugima naturiti, želeći time broj svoje zajednice uvećati.

Stoga je baš Alejhisselam i nastojao da zapriječi put uvođenju tuđih običaja i osobina drugih vjera, pa je rekao: "Ko oponaša neki narod, on pripada njemu!" U ovoj oštroj osudi Alejhisselam kaže, da onaj, koji bi želio kao članovi neke druge zajednice, da primi njihove običaje, njihove osobine, on ispada iz islamske zajednice, a pripada onoj koju oponaša. Kao da samo napuštanje islamskih običaja, simpatisanje tuđih osobina, znači da u srcu nema pravog čvrstog islamskog vjerovanja, što je, uistinu, i uzrok da se tuđe osobine simpatišu. Kao da onaj, koji gazi islamske običaje, a prima tuđe gazi i islamsku vjeru. Zaista je u ovom hadisu izrečena vrlo oštra osuda za one koji na ovu stvar ne paze.
Pa kada je ovako stroga osuda izrečena za onoga, koji prihvaća samo običaje i osobine druge vjerske zajednice, možete pomisliti, kakva će osuda biti za one, koji prihvaćaju čisto vjerske stvari druge vjere. Kao npr.: proslavljaju svetkovine drugih vjera, prisustvuju raznim nemuslimanskim vjerskim ceremonijama itd. I kod nas se iz našeg džahilijjeta-predislamskog doba, radi našeg džehaleta-neznanja, ponegdje zadržalo po koje takvo djelo. Npr. svetkovanje Jurjeva, Aliđuna, i sličnih dana. To se naročito održalo među neukim seljaštvom, a naročito u onim mjestima, gdje nije bilo vrijednih i agilnih ljudi-učitelja vjere. Na nekim mjestima seljaci svetkuju i neke druge dane baš na sličan način kao i nemuslimani. Oni npr. u taj dan na polju ne rade, sijeno ne kupe i slične poslove ne vrše. Sve ovo, bez i najmanje sumnje, vjerom je strogo zabranjeno. Ovakve naše džehalete neki danas podupiru, a često puta ih upotrebljavaju i za dokaze, da i muslimani poštivaju toga i toga svetog čovjeka druge vjere. Takav ima dokaz u protuvjerskom postupku neznalica, koji ne poznaje ustanovu svoje uzvišene vjere?!
Eto, braćo vidite koliko nam štete donosi neznanje i nepoznavanje svoje vjere, koliko nam najtežeg zla pribavljaju glupi postupci neznalica u vjeri! Islam ne trpi da se u njega uvlači bilo šta iz druge vjere. Ne trpi da se obavljaju kakve svetkovine koje nisu islamskog porijekla. Evo šta stoji u "Sunenu" Ebu Davudovom.
Priča Enes ibn Malik r.a., Alejhisselamov drug: "Kada je Alejhisselam došao u Medinu, zatekao je kod stanovnika Medine dva dana u kojima su se igrali i veselili. Pitao ih je Alejhisselam o tim danima, a oni mu odgovore da datiraju još iz džahilijjeta (predislamskog doba). Na to im je Alejhisselam rekao: "Allah vam ih je zamijenio dvama boljim danima, dvama bajramima: adha i fitr." Iz ovog hadisa se jasno vidi, da je Alejhisselam nastojao dokinuti sve svetkovine nemuslimanske, pa makar one bile i narodne arapske.
Muslimani imaju svoje vjerske svetkovine: petak, bajrame itd. Njih treba da se drže, a odbace sve drugo. Iz našeg džahilijjeta postoje među neznalicama i neukim neki tragovi, koji se moraju odbaciti i suzbiti, jer nam sasvim štete. Također, stoji u "Sunenu" Ebu Davudovom: "Jedan se čovjek za vremena Alejhisselamova zavjetovao da zakolje nekoliko deva na mjestu zvanom Buvane, pa je došao Alejhisselamu da ga pita može li to izvršiti. Alejhisselam ga je na prvom mjestu upitao, da li je tu u predislamsko doba bio kakav kip, a kada mu je odgovorio da nije, pitao je, da li je tu bila kakva nemuslimanska svetkovina, a kada mu je i na to odgovorio da nije bila, on reče: "Ispuni svoj zavjet, a znaj da ne treba ispunjavati onog zavjeta kojim bi čovjek zgrješio, a niti onoga kada se zavjetuje što nije moguće izvršiti!"
U ovom hadisu Alejhisselam naziva svako oživljavanje uspomene na nemuslimanske svetkovine grjehom, koji bi bio u stanju oboriti i dužnost ispunjavanja zavjeta. Oživljavanje uspomene na nemuslimanske svetkovine i učestvovanje u raznim nemuslimanskim vjerskim proslavama znači udaljavanje od pravog puta, a približavanje putu onih, na "koje se je Allah rasrdio i zamrzio ih, i puta onih, koji su u očitu zabludu zapali." Onaj, koji bi to činio, on bi zaludu u namazu, već ako ga klanja, ponavljao: Allahu, uputi nas na pravi put, put onih, koje si Ti obasuo blagodatima, a ne na put onih, na koje si se rasrdio, niti onih koji su zalutali! Uzalud je da ti tako od Allaha tražiš, kad sam sebe bacaš u Allahovu srdžbu i očitu zabludu.
Sam hazreti Omer, koji je kako treba razumjevao islam i u djelo ga primjenjivao, običavao je reći, kako to preko pouzdane predaje priča islamski učenjak Bejhekija: "Klonite se nemuslimanskih svetkovina!" Hazreti Omer je znao koliko to štete može nanijeti, pa je to tako kategorički i zabranjivao. Allah dž.š. hvali dobre muslimane i ističe njihova svojstva, pa o njima kaže: "... i oni, koji kada neistini ne prisustvuju." Ugledni islamski učenjaci i poznati komentatori Kur'ana iz prvih doba islama: Ibn Sirin, Mudžahid, Ikrime, Dahhak, i dr., tumače šta se misli pod neistinom, pa kažu: "To su nevjerničke svetkovine." Sam je Alejhisselam jedno doba običavao postiti subotu i nedjelju, a kada bi ga tko upitao rekao bi: "To su dva dana svetkovine i veselja nemuslimanska, pa ja volim da im se protivim.
Na temelju svega toga, i na temelju drugih vjerskih dokaza, islamski učenjaci su zabranili svako prisustvovanje i veličanje nemuslimanskih svetkovina i sličnih nemuslimanskih vjerskih običaja. O tome su neki napisali zasebna djela, a neki su toj stvari posvetili po nekoliko stranica u svojim knjigama.
Tako je Ibnul Hadž u svom "El-Medhalu" posvetio toj stvari oko četrnaest stranica. Tekijjuddin Ibn Tejmije još više govori u svom djelu "Iktidaus-Siratil-Mustekim", Ebul Hasan el- Amidi donosi u svom djelu "Umdetul-hadir ve kifajetul-musafir" o tome zasebno poglavlje pod naslovom: "Poglavlje o tome da nije dozvoljeno prisustvovati kršćanskim i židovskim svetkovinama." Također, El-Challal u svom "El-Džami'u" donosi o tome posebno poglavlje pod naslovom: "Poglavlje o zabrani sudjelovanja muslimana u nemuslimanskim svetkovinama." Kada bi istakli sve, šta su muslimanski učenjaci o tome napisali vrlo bi nas daleko odvelo. Samo smo ovo naveli, da se vidi, da je to kod muslimana svih mezheba, općepoznata stvar koja dalje ne trpi rasprave ni diskusije.
I onako se ne držimo glavnih vjerskih propisa. Nema kod nas onog pravog vjerskog bratstva, koje je ustanovljeno uzvišenim Allahovim rječima: "Muslimani su samo braća." Nema da se svojski međusobno pomažemo. Mnogi od nas ne obavljaju ni propisanog nužnog namaza niti drugih tjelesnih dužnosti. Mnogi se žene nemuslimankama, a to, iako je u osnovi dozvoljeno, ipak je po nas u današnjim prilikama štetno. Mnogi odustaju od muslimanskih imena. I kada još budemo primali nemuslimanske običaje i osobine u djelu i drugim sličnim stvarima, a zatim i u vjerskim stvarima, to za nas, za našu zajednicu, ne znači drugo, nego li rasulo i propast. Ta, kada ne bi takav postupak u nas bio vjerom zabranjen, trebao bi da nas opameti i osvijesti postupak drugih i nastojanje, koje ne ide samo za održanjem zajednice, nego i za njenim širenjem i jačanjem.
Možda će se mnogi izgovarati time, da ovo šteti napretku pojedinaca i ometa njihovo razvijanje. Ali, po Bogu brate, to je mizeran čovjek, koji svoju vjeru žrtvuje za nešto malo svoga prividnog napretka i jadnog razvijanja. Inače to je najveća zapreka pravom našem napretku i stvarnom razvijanju, to nam ometa našu sreću na obadva svijeta, to ne šteti samo tim pojedincima, nego šteti cijeloj muslimanskoj zajednici. Ovakvi ljudi bi trebali svojski promotriti uzvišeni sadržaj Allahovih riječi: "Ni jevreji, ni kršćani neće biti tobom zadovoljni sve dok ne prihvatiš njihovu vjeru. Reci: 'Allahov put je jedini pravi put!' A ako bi se ti poveo za željama njihovim, nakon Objave koja ti dolazi, od Allaha te niko ne bi mogao zaštiti niti odbraniti."
To su vjerski propisi, koji se odnose na ovu stvar i kojih se bezuvjetno mora držati svatko. Prema tim vjerskim propisima ne smije ni jedan musliman prisustvovati nikakvoj proslavi, nikakvoj svetkovini, nikakvoj svečanosti niti bilo kojem činu koji nosi obilježje nemuslimanske vjere. Potpuno je svejedno gdje se taj čin, koji ima obilježje druge vjere, obavlja: u običnoj zgradi, u školi ili bogomolji dotične vjere.
Svoje vjerske propise može svako, tko želi biti musliman, slobodno vršiti, a da ga niko u tome ne smeta, jer je pozitivnim pravom naše države, zajamčena sloboda vjere, a § 108. Ustava islamske vjerske zajednice glasi: "Pripadnici islama ne mogu se prinuđivati da surađuju ili prisustvuju kojem činu ili svečanosti, koja nosi obilježje isključivo druge vjere."
Draga braćo, vas je Allah dž.š. usrećio i naputio vas na pravu vjeru islam, vjeru prvog čovjeka na Zemlji, vjeru svih Allahovih pejgambera i ugodnih Allahovih robova, vjeru istine i svjetla, vjeru nauke i razuma! Time budite ponosni i čuvajte nadasve tu svoju uzvišenu vjeru! Njene običaje držite svetinjom, ako želite da sebe sačuvate!
Bojte se Allaha kako treba da Ga se bojite, i umirite jedino kao dobri muslimani! Sjetite se oporuka velikih Allahovih pejgambera, koje su u Kur'anu a.š. iznesene u ovim ajetima: "Tko će odustati od vjere Ibrahimove, osim onoga, koji sebe ludo upropasti! Mi smo njega odabrali na ovom svijetu, a na drugom će svijetu biti u broju dobrih. Kad mu njegov Gospodar reče: 'Budi odan Meni!', on odgovori: 'Ja sam odan Gospodaru svih svjetova.' To je vjerovanje Ibrahim oporučio svojim sinovima, a i Jakub je to učinio. On im reče: 'O moji sinovi, Allah vam je izabrao pravu vjeru, pa nemojte umrijeti, nego jedino kao muslimani (Allahu odani)!' Jeste li vi bili prisutni, kad je Jakub bio na samrti i kada reče svojim sinovima: 'Šta ćete obožavati iza mene?' Oni rekoše: 'Mi ćemo obožavati tvoga Boga, Boga tvojih otaca Ibrahima, Ismaila i Ishaka, Boga jedinoga i mi smo Njemu odani (muslimani).'"
To je, braćo, vaša djedovska vjera, koju su svi Pejgameri širili i iza sebe je kao najveći emanet svojim sinovima ostavljali. Te se vjere vi morate držati, ako sebi dobro želite! Tu bi vjeru trebao svako čuvati i prigrliti je, jer je ona najstarija vjera, vjera prvih ljudi i jedina od Allaha objavljena vjera!
Allahu, Ti nam daj da budemo vrijedni nosioci ove vjere, da je sa svega srdca ljubimo, da se njome ponosno dičimo, da nam ona bude najmilija, a i njeni običaji da nam budu slatki i da u njima uživamo. Naputi nas na pravi put, put onih velikih Pejgambera, kojima si obilje Svojih blagodati dao! A sačuvaj nas od krivog puta, puta na kome su oni na koje si se Ti rasrdio i koje si u Svoju nemilost bacio, tako isto i put onih koji su u očitu zabludu zapali, i stranputicom krenuli. Amin.

31.12.2007.

Mudžahida

Od dana kada je Hatidza upitala Muhameda s.a.w.s. da je ozeni do noci kada o­na ubijedi muza da je Objava bila nesto vise od halucinacije i za tren o­na i Barakah postase vjernice.


Bila sam vise nego mozete zamisliti.

Od vremena kada Aisha stade nepokolebljiva protiv klevetanja od momenta drzeci umiruceg muza do vremena kada je poslije trazila njeno znanje,


Bila sam vise nego mozete zamisliti.

Od leta u Medinu do sada, od slavnog uspjeha u Mekki do milion jos drugih uspjeha  u hiljadu i cetiri sto dvadeset godina.

 

Uvijek sam bila vise od toga!

 

Nikada nisam bila lahko shvatljiva za vas.
 

Ja sam Bosnjakinja zena, silovana i tucena od strane srpskih vojnika, moga muza su tjerali da to gleda dok se Svijet okrenuo.


Krv koja je tekla iz tijela Alzirke, tekla je od mene i ukaljala zemlju, da cijeli Svijet vidi.

Ja sam zena na bagdadskom sokaku, prosim od stranih novinara za konzervu mlijeka, da mogu nahraniti moju djecu, koja umiru od gladi.

Ja sam Palestinka majka, oplakujem osmogodisnjeg sina upucanog u glavu od vojnickog metka.

Ja sam kcerka Egipta koja se bori za opstanak u Kairskom sirotinjskom kvartu, dok Vlada puni dzepove sa stranim novcem za pomoc, a pustos se penje da gusi mlade.


Ja sam Indonezanka, koja zaradjuje $ 2 na dan sijuci kosarkaske patike za NBA dok nemir nisti zemlju oko mene.

Ja sam Iranski student u sportskom dzinsu i miki maus majici, ispod mog crnog pokrivaca veselog i voljenog jos dobivenog od 8-godisnjeg dugog rata, koji je kostao zivote mnogih ljudi.


Ja sam sestra, supruga, majka, kcerka pet stotina miliona ljudi.


Ja sam cijelih, pet stotina miliona sestara i o­ne su ja.


Uvijek sam bila vise nego prijetnja ili simbol mrznje i tlacenja!


Uvijek sam bila vise nego pomocnik teroriste,


uvijek sam bila vise nego veo ili mahrama,


uvijek sam bila vise nego obicna zena od mnogih,


uvijek sam bila vise nego specijalna zelena karta.


U svim ovim mitovima, uvijek sam bila slabijeg glasa, kada je istina mnogo glasnija.

Ja nikada nisam bila da me tako olahko priklijestite, jos vise, ja nikad nisam bila tajanstvenost, koju ste kreirali za mene!


Ja sam borbena kcerka Hatidza, Aisha, Merjem i Sara.


Ja sam majka poslanika, zena Halifa, sestra sehida.


Ja sam zena koja docekuje svitanje licem uprtim ka Mekki sa molitvom, sklona pokoravanju samo Sveznajucem,

 
Ja sam borba na Allahovom putu,

borbena svakodnevno, da odrzim iman i identitet, da otvorim zatvorene oci svjeta!

Ja sam zena koja podize glas da uzvikne: Teeeeekbiiiiir! Allahu Ekber!'

 

31.12.2007.

15 razloga da se ne gubi vrijeme!

Svi znamo da je loše gubiti vrijeme. Shvatamo da vrijeme koje se potroši na trivijalne i bespotrebne stvari čini nas lijenim i neproduktivnim. Kako bilo, mnogi od nas ne uspjevaju da uvide dugotrajne konsekvence i posljedice gubljenja vremena, kako na ovom tako i na budućem svijetu.
U sljedećim pasusima spomenut ćemo mudre izreke i stavove islamskih učenjaka koji će nam pomoći da više cijenimo naše vrijeme.

1. Vrijeme se ne može vratiti. Kada god prođe djelić vremena on se nikada više neće moći vratiti niti nadoknaditi. Imam Ibn Dževzi r.a. je kazao: „Čovjekovo disanje su njegovi koraci ka smrti!“ Imam Šafi r.a. je volio reći: „Vrijeme je kao sablja! Pokori je mudro, prije nego te sasječe!“ Ovim je htio reći da ukoliko čovjek ne iskoristi mudro vrijeme, vrijeme će ga proći i naći će se u velikim problemima.

2. Kutije su zapečaćene. Učitelji često vrijeme porede sa kutijama: svaki sat je poput kutije koja se zapečati i stavi na policu. Na Sudnjem danu, ove kutije, (24 kutije na dan) će se otvoriti i njihov sadržaj će nam biti pokazan. Ukoliko svaki sat našeg dnevnog života ispunimo dobrim djelima mi smo od sretnih. Ukoliko pak, ove kutije popunimo sa besposlicama i grijesima, biti ćemo tužni kada vidimo sadržaj ovih kutija na sudnjem danu. Kada se kutije zapečate na kraju dana, jedini Allah ima ključeve koji će ih otvoriti na Sudnjem danu.

3. Najvrednije što čovjek ima je sam život. Jedan islamski autoritet je imao običaj svoje studente napominjati: „Vrijeme nije samo novac. Ono je puno skuplje od zlata, dijamanata i dragulja. Vrijeme je sami život!“ Hasan el-Basri r.a. je rekao: „O sine Ademov! Ti nisi ništa drugo do skup dana. Kada prođe jedan dan prođe i dio tebe.“ Da li sebi možemo priuštiti da dio svojih tijela i svojih duša izgubimo i pošaljemo u Džehennem trateći svoje vrijeme na besposlice i islamom zabranjene stvari.

4. Odgovornost za mladost i život. Svi mi ćemo biti pitani na Sudnjem danu za našu mladost i naš život – kako smo proveli vrijeme u njima. Poslanik a.s. nas upozorava: „Čovjekove noge se neće pomaketi na Sudnjem danu dok ne odgovori na sljedeća četiri pitanja: Kako je proveo svoj život? U čemu je proživio svoju mladost? Imetak: kako ga je stekao i kako ga je potrošio? Znanje, šta je znao i da li je po njemu postupao?“ (Bezzar i Taberani)

5. Bolje je biti škrt sa gubljenjem vremena. Hasan el-Basri r.a. jedan od naistaknutijih tabiina je rekao: „Živio sam sa ljudima (ashabima) koji su više bili škrti sa svojim vremenom nego što ste vi ljudi škrti sa svojim novcem!“

6. Besposlenost: znak Allahova nezadovoljstva sa čovjekom. Imam Ibn Kajjim r.a. je rekao: „Jedan od znakova da nekog čovjeka Allah ne voli i da sa njim nije zadovoljan je da on ili ona trate svoje vrijeme.“ Allah dozvoljava osobi koja je nemarna spram Njegove Poruke da se upusti u poslove u kojima nema nikakve koristi i u kojima je šteta.

7. Nepoštivanje vremena. Čestiti muslimani koji su živjeli prije nas, su smatrali nepoštivanjem vremena ukoliko bi proveli dan a da ne učine neko dobro svojoj zajednici i društvu ili samim sebi. Jedan časni prethodnik je rekao: „Ni sa čim nisam nezadovoljan kao sa danom u kome se moja dobra djela nisu povečala.“

8. Nemar i lijenost su opasni! Mi nismo sigurni dali ćemo živjeti i sutra da bi učinili neko dobro djelo. Čak ako i budemo živjeli sutra, da li možemo biti sigurni da ćemo biti u stanju da učinimo išta dobro. Zašto ostavljati neko dobro djelo u ambis neizvjesnosti? Ukoliko danas budemo nemarni i lijeni, šta je to što će nas motivirati da sutra uradimo nešta produktivno?!

9. Gubljenje vremena je nezahvalnost na Allahovim blagodatima. Slobodno vrijeme je Allahova blagodat koju mi danas veoma malo cijenimo. Allahov Poslanik a.s. nas opominje: „Dvije blagodati koje ljudi loše iskorištavaju su: dobro zdravlje i slobodno vrijeme.“ (Buhari)

10. Izgubljeno vrijeme – izgubljeni rahatluk. Neki istaknuti islamski učenjaci su govorili da ljudi koji troše svoje vrijeme u neproduktivne i bezvrijedne aktivnosti lahko će izgubiti mir i smirenost iz svojih srca. Ljudi koji budu gubili vrijeme, lakše će biti pritisnuti radnim obavezama i zadacima na koje uvijek kasne tako da će rijetko imati vremena za svoju porodicu, za spominjanje Allaha, i traženja smiraja i rahatluka u životu.

11. Spreman za sutra? Podsjetimo se jednog hadisa koji su muslimani uzeli za moto svojih života: „Radi za ovaj svijet kao da ćeš vječno na njemu živjeti, a radi za ahiret kao da ćeš sutra umrijeti.“

12. Produktivnost ne treba da umre sa našom smrću. Nikada ne smijemo propustiti priliku da učinimo dobro djelo, pa makar da svijet propada. Od nas se traži da uvijek budemo produktivni i optimisti pa čak i u vremenima kriza i haosa. Poslanik a.s. je rekao: „Ako neko od vas bude imao sadnicu u ruci i vidi da nastupa Sudnji dan, neka je zasadi, prije nego Sudnji dan nastupi!“

13. Zadobijanje Allahovog zadovoljstva. Vrijeme je emanet od Allaha, i naša dužnost je da ga koristimo da na način sa kojim će Allah biti zadovoljan. Svi znamo kako je teško i sramno da se suočimo sa nekim, naprimjer roditeljima ili učiteljem, čije smo povjerenje i instrukcije iznevjerili. Kako čemo se sresti sa Allahom ako iznevjerimo Njegovo povjerenje?

14. Biti produktivan je sunnet Allahova Poslanika a.s. na koji je svima ukazivao. Allahov Poslanik a.s. kaže: „Svakog dana, za svaku kost u svome tijelu čovjek je dužan podijeliti sadaku. Mirenje dvojice braće je sadaka, pomaganje nekome da podigne svoj teret je sadaka, svaki korak ka namazu je sadaka, i svako uklanjanje prepreke sa puta je sadaka.“
(Buharija i Muslim)

15.
Poslanikovo a.s. raspoređivanje vremena. Allahov Poslanik a.s. je svoj dan obično dijelio na sljedeći način: jedan dio za svoju porodicu, drugi dio za ibadet i treći dio za lične i društvene aktivnosti (većinu ovog vremena bi provodio u rješavanju ljudskih problema, educirajuči i podstičući svoju zajednicu,)

30.12.2007.

Medžalisuz-zikri - halke svjesnih Allahovih robova

Medžalisi zikra su susreti na kojima se spominje Allah, na kojima se uči, proučava i objašnjava Kur'an, tumači hadis, na kojima se analizira aktuelno stanje muslimana, gradi islamsko brastvo i iznalaze rješenja i odgovori za razne izazove. Takvi susreti su danas neophodni za nas muslimane. Dovoljno je da se samo sastanemo i Allahova milost će doći. Zato svjesna braćo i sestre, družimo se, gradimo međusobne čvrste imansko bratske  veze. Allah će nas pitati za to na sudnjem danu. «Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru svome mole ujutro i navečer u želji da zadovoljstvo Njegovo zasluže, i ne skidaj očiju svojih s njih iz želje za sjajem u životu na ovome svijetu, i ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili, koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti». (al-Kahf, 28. ajet).

Svjesni Allahovi robovi vode računa da se nađu na mjestima silaska Allahova rahmeta, bereketa, mjestima raznih khajrata koja je Allah dao u halkama svjesnih, u kojima se srca ispunjavaju ljubavlju i strahopoštovanjem prema Jedinom Gospodaru. Neke od prednosti i privilegija spomenutih halki ili kružoka na kojima svjesni Allahovi robovi jačaju svoj iman, jačaju svoju ljubav prema Allahu i svoju međusobnu ljubav, na kojima razmišljaju o sadržaju Kur'ana, hadisa, na kojima razmatraju i traže odgovore na aktuelna pitanja muslimanskog ummeta, su: 

1. Allah se ponosi sa učesnicima spomenutih halki. Jednom jw Resul, s.a.v.s, naišao na grupu svojih ashaba koji su sjedili u halki, pa ih je upitao:»Zašto sjedite tu»? Pomislivši da Resul želi da im prigovori, pravdajući se, odgovoriše:»Allahov poslaniče, sjeli smo da spominjemo Allaha...»! Poslanik, s.a.v.s, im na to reče:»Nisam vas to pitao da bih vam prigovorio, već mi je došao Džibril i obavijestio me da se Uzvišeni Allah s vama ponosi pred melekima»! (Bilježi ga Muslim).

2. Učesnici zikr halki imaju poziv s nebesa. Poslanik, s.a.v.s, kaže:»Nema grupe osoba koja se sastane da razmišlja, govori, sluša ili spominje Allaha,  isključivo radi postizanja Allahova zadovoljstva, a da ih nebeski glasnik ne doziva riječimaUstanite, vama je oprošteno i vaša su loša djela zamijenjena dobrim»! (Biljži ga imamu Ahmed).

 

3. Nagrada učesnicima halki je džennet. Poslanik, s.a.v.s, kaže:»Nagrada madžalisa zikra je džennet»! (Bilježi ga imamu Ahmed).

 

4. Učesnici spomenutih halki biće na sudnjem danu obasjani posebnim nurom. Poslanik, s.a.v.s, kaže:»Allah će neke grupe na sudnjem danu proživjeti sa licima obasjanim posebnim nurom. Sjediće na minberima od bisera, neće to biti ni poslanici, ni šehidi, a ljudi će im zaviditi na tome»! Zatim je, upitan ko su oni, odgovorio:»To su oni koji se vole radi Allaha, a potiču iz raznih plemena i iz raznih mjesta, sastaju se da bi razmišljali, govorili i slušali o Allahu i spominjali Ga»! (Bilježi ga at-Tabarani).

 

5. Učesnike halki okružuju meleki. Poslanik, s.a.v.s, kaže:»Nikad se ne sastane grupa osoba sa željom da spominju Allaha, a da ih ne okruže meleki, da ih ne obuhvati milost, da među njih ne siđe mir i blagostanje i da ih Allah ne upiše kod sebe»! (Bilježi ga Muslim).

 

6. Medžalisi zikra su džennetske bašče na Zemlji. Poslanik, s.a.v.s, kaže:»Kad prođete pokraj džennetskih bašči, svratite u njih»! Ashabi su upitali:»A šta su to džennnetske bašče»? Poslanik im odgovori:»To su halke svjesnih Allahovih robova»! (Bilježi ga at – Tirmizij).

 Status medžalisa kojima nije tema Allah, Kur'an, poslanik, islam ili aktuelno stanje muslimana? 

Oni su poput lešinarske sofre Poslanik, s.a.v.s, kaže:»Oni koji ustanu sa susreta na kojem ne spominju Allaha su poput onih koji se raziđu od krepanog magarca, a na sudnjem danu će biti na velikom gubitku»! (Ebu Dawud). 

Kako neutralisati grješke i negativnosti počinjene na susretu? 

Svaki medžlis ima svoje vrijednosti, ali i svoje nedostatke, kao što su vulgarnost, neumjesna šala i duhovitost, laž, ogovaranje, prenošenje tuđih riječi, sijanje smutnje i slično.

Da bi se medžlis očistio od toga, na kraju će se proučiti riječi koje preporučuje Poslanik, s.a.v.s:»Ko na jednom medžlisu napravi propuste, pa prije nego ustane s njega, prouči «subhanekallahumme we bihamdike, ešhedu en la ilahe illa ente, estagfiruke we etubu ilejke», Allah će mu zasigurno to oprostiti». (en-Nesaijj).

Nakon susreta treba proučiti suru el-asr i slijedeću dovu:

» اللهم إنك تعلم أن هذه القلوب قد إجتمعت علي محبتكوالتقت علي طاعتك وتوحدت علي دعوتكوتعاهدت علي نصرة شريعتكفوثق اللهم رابطتها وأدم ودّهاواهدها سبلها واملاْها بنورك الذي لا يخبوواشرح صدورها بفيض الإيمان بك و جميل التوكل عليكو أحيها بمعرفتك و أمتها علي الشهادة في سبيلكإنك نعم المولى و نعم النصير اللهم آمين.و صلى الله على سيدنا محمد و على آله و صحبه أجمعين. 

Allahu, Ti znaš da su se ova srca sastala i uvezala iz ljubavi i pokornosti prema Tebi, da su jedinstvena u pozivanju Tebi i da su  odlučna podržati Tvoju Riječ, zato Te molimo: učvrsti njihovu vezu i trajnom učini njihovu ljubav, pokaži im pravi put, obaspi ih svojim vječitim svijetlom, ispuni njihove grudi snagom imana i čvrstog pouzdanja samo u Tebe, srca im oživi spoznajom i učini ih šehidima na Tvome putu. Ti si najbolji zaštitnik i najbolji pomagač. Allahu, Ti uslišaj našu dovu. Amin.

 
30.12.2007.

Upamtite

"Upamtite da je od svih meleka kod Allaha najodabraniji melek Džibril, od vjerovjesnika Muhammed, od dana petak, od mjeseci ramazan, a od noći Lejletul-kadr, a od žena Merjem, kćerka Imranova." (Taberani)

Nesumnjivo je da je mjesec ramazan najvredniji mjesec u godini. U njemu su se dogodili najsudbonosniji događaji iz historije islama. To je plemeniti mjesec za koji nas vezuju uspomene na Bedr, dan u kojem je presuđeno neistini i širku. U njemu je oslobođena Mekka, čime su udareni čvrsti temelji vjeri u Jedinoga Allaha i to je datum u kojem je Njegov Poslanik proklamovao politiku ljubavi, samilosti i mira.

U ovom mubarek mjesecu nalazi se i blagoslovljena Noć kadr koja je bolja od hiljadu mjeseci, noć Allahovog pomilovanja i oprosta. Ustvari, noć Lejletul-kadr je vrhunsko značenje Allahove dobrote i milosti, koje su inače glavno ramazansko obilježje. Ovaj časni mjesec je bio velika inspiracija duši Allahovog Poslanika, s.a.v.s. On je koristio ramazan kao jedinstvenu priliku za ibadet i činjenje dobrih djela.

Ramazan je bio proljeće njegove duše, smiraj srca i svojevrstan ugođaj.

Znavši da svako korisno djelo, koje čovjek učini u ovom mjesecu, raste i uvećava se, Resulullah, s.a.v.s, je maksimalno mobilisao svoju dušu i tijelo u tom pravcu.

Njegova pobožnost, darežljivost i dobrota svake vrste, dolazili su u ramazanu do punog izražaja. Kao predvodnik svoga ummeta, nastojao je osjećaje svoje duše i srca prenijeti u srca sljedbenika i tako u njima povećati bogobojaznost.

Već u mjesecu ša'banu, Vjerovjesnik, s.a.v.s., je ukazivao na dolazećeg gosta, posteći više nego i u jednom drugom mjesecu, želeći mu na taj način ukazati dužnu pažnju. Timirzi navodi predaju da je Enes, r.a., pitao Muhammeda, s.a.v.s.: «Koji je post najbolji», na što je on odgovorio: «Post u ša'banu jer se time odaje počast ramazanu.» A kada bi mlađak nagovijestio dolazak ramazana, Resulullah s.a.v.s bi povećavao svoju pobožnost i dobročinstva.

Abdullah ibn Abbas, radijallahu 'anhuma, pripovijeda: «Vjerovjesnik, s.a.v.s., bijaše najdarežljiviji čovjek na svijetu, a bio je opet najdarežljiviji u ramazanu, kada bi ga sretao Džibril, a sretao ga je svake noći ramazana. Pred njim bi Vjerovjesnik, s.a.v.s., učio Kur'an i kad god bi ga susreo Džibril on bi bivao darežljiviji od poslanog kišnog vjetra» (Buhari)

Resulullahov post

Svevišnji Allah, dž.š., je u ovom časnom mjesecu propisao totalnu apstinenciju, od zore do zalaska Sunca, od jela i pića i tjelesnih užitaka. To je mjesec koji je Poslanik, s.a.v.s., nazvao mjesecom izdržljivosti.

Upravo zbog žrtvi koje vjernici podnose u njemu, obećavaju se neizmjerne nagrade, a Svevišnji je u hadisu kudsijji rekao: «Svaki posao pripada čovjeku osim posta. Post je Moj i Ja za njega nagrađujem. Post je štit. Kada neko od vas bude postio, neka ostavi spolno općenje i neka ne viče, a ako ga neko bude psovao ili se htio sa njim tući, neka kaže – Ja sam čovjek postač.» (Buhari)

Sehur

Allahov Poslanik, s.a.v.s., ponekad je spajao post po tri dana, pa su ga ljudi počeli oponašati u tome, nakon čega su uvidjeli veliku tegobu za sebe. On je ubrzo dokinuo tu praksu zagovarajući ustajanje na sehur.

Kasnije je često isticao: «Ustajte na sehur jer je u sehurima bereket.» (Buhari)

Bereket se ogleda u tome da Gospodar, dž.š, povećava opskrbu, ublažuje glad preko dana, jača fizičku snagu tijela, budi osjećaj milosti i discipline.

Takođe je zabilježeno da je Muhammed, s.a.v.s., rekao: «Allahu, podaj sreću i napredak mojim sljedbenicima u ramazanskom ustajanju (sehuru). Jedite (ramazanom) pred zoru, makar to bio samo jedan gutljaj vode, jedna hurma ili koja boba rezačija. Tada će meleki moliti Allaha za oprost vaših grijeha.» (Tirmizi)

Značaj i hikmet sehura ogleda se i u tome što vjernici moraju biti budni u dijelu noći kada ostali svijet spava. Tada oni uzimaju i abdest za namaz, iščekuju odlazak u džamiju radi namaza učeći istigfare i Kur'an, čineći dove koje će, inša-Allah biti primljene jer su dove postača kabul.

Iftar

«Svijetu će biti stalno dobro sve dok bude žurio sa iftarom.» (Buhari)

Ovim je Resulullah, s.a.v.s., želio ukazati na korisnost blagovremenog prekidanja posta, kako bi na taj način olakšao postačima odredivši njegovu granicu. Ibnu Ebi Evfa, r.a., rekao je: «Bio sam sa Vjerovjesnikom, s.a.v.s., na jednom putovanju i on je postio do mraka, a onda jednom od nas rekao: «Sjaši i razmuti mi napitak! – Da si sačekao dok se smrači, rekao je čovjek. – Sjaši i razmuti mi, čim vidiš da se noć pojavi sa one strane (istoka), postaču je nastupio iftar» - dodao je Muhammed s.a.v.s.» (Buhari)

Kada bi nastupilo vrijeme iftara, Pejgamber, s.a.v.s., bi se mrsio hurmom ili vodom, kako razumijemo iz sljedećeg hadisa: «Kada jedan od vas hoće da se iftari, neka otpočne sa hurmom, a ako ne nađe hurme neka se iftari vodom jer je ona čista.» (Ebu Davud i Tirmizi)

Enes, r.a., veli: «Allahov poslanik, s.a.v.s., bi prvo prekidao post, pa klanjao akšam, a onda bi sjeo jesti.» (Ebu Davud)

Iftari za musafire

Poslanik, s.a.v.s., uvijek je poticao na gošćenje musafira hranom, a posebne riječi hvale imao je za one koji su hranom posluživali postače. Tako je jednom rekao: «Ko ugosti postača iftarom ima nagradu kao i postač, bez umanjivanja nagrade postaču.» (Tirmizi).

Takođe, hazreti Enes, r.a., pripovijeda da je Resulullah, s.a.v.s., došao Sa'd ibni Ubadeu, koji mu je iznio za iftar hljeba i zejtina, što je on jeo, a zatim uputio dovu: «Dabogda vazda kod vas iftarili postači, jeli kod vas pobožni dobrotvori i meleki vas blagosiljali.» (Ebu Davud)

Uzimanje hrane iz zaborava

Kada bi čovjek nešto pojeo ili popio iz zaborava, on neće prekidati svoj post.

Ebu Hurejre r.a. pripovijeda da je Pejgamber, s.a.v.s., rekao: «Kad postač zaboravi, pa nešto pojede ili popije, neka nastavi svoj post, jer ga je time Allah nahranio i napojio.» (Buhari)

Post na putovanju

Svakodnevni rad i poslovanje Poslanik, s.a.v.s., je jednako obavljao u ramazanu kao i u drugim mjesecima. Tako bi se ponekad zaputio na dalek put i na njemu ponekad postio a nekad mrsio.

Nekoliko vjerodostojnih predaja govori o tome: Hamza bin Amr el-Eslemi, r.a, rekao je Vjerovjesniku, s.a.v.s, «Mogu li postiti na putu...Ako hoćeš posti, a ako hoćeš mrsi, rekao je Muhammed, a.s.» (Buhari)

Džabir ibn Abdullah, r.a., rekao je: «Bijaše Allahov Poslanik, s.a.v.s., na jednom putovanju (radi oslobađanja Mekke), pa je vidio grupu ljudi i među njima jednog kome je pravljen hlad. «Ko je onaj?» upitao je Muhammed, a.s. «Postač», odgovorili su. «Post na putovanju ne predstavlja pobožnost» - odgovorio je Poslanik, a.s.» (Buhari)

Doticanje žene

Dešavalo se da bi u toku ramazanskog posta Pejgamber, s.a.v.s., doticao svoje supruge. Hazreti Aiša, radijallahu 'anha, kaže: «Vjerovjesnik, s.a.v.s, je kao postač ljubio svoje supruge i doticao ih, ali je on svojim strastima i spolnim nagonima vladao bolje od vas.» (Buhari)

Takođe se dešavalo da je tokom noći Poslanik, s.a.v.s., sa svojim suprugama ostajao džunub i u takvom stanju je otpočinjao svoj post.

Hazreti Aiša, radijallahu 'anha, takođe prenosi: «Vjerovjesnika, s.a.v.s, bi zora ponekad zaticala ramazanom u stanju džunupluka i to ne zbog sna, pa bi se on okupao i postio.» (Buhari)

Teravih namaz

Vjerovjesnik, a.s, je ramazani-šerif provodio u krajnjoj pobožnosti, ispunjavajući njegove dane i noći namazom, dovama, učenjem Kur'ana, zikrullahom, davanjem sadake, i'tikafom... Poseban dobrovoljni namaz u ramazanskim noćima – teravih-namaz, bio je istinski ugođaj i zadovoljstvo njegovoj duši.

U njemu bi dugo ostajao učeći mnogo kur'anskog teksta, a selam bi predavao poslije svaka dva rekata, kao što je to radio u svim noćnim nafilama. Praktikovao bi klanjati osam, dvanaest i dvadeset rekata. Namaske ruknove je izvršavao polagahno, «kao da je na ramenima ptice imao», kako su to opisali njegovi biografi.

Ovo je prilika da uporedimo naše namaze sa njegovim, a teravih-namaz pogotovo.

Najodabranija noć

U cilju postizanja vrhunske pobožnosti, Poslanik, s.a.v.s, podsticao je traganje za lejletul-kadrom, u neparnim noćima zadnjih deset dana ramazana. Prenosi se od Aiše, r.a., da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: «Tražite Lejletul-kadr u neparnim noćima zadnjih deset dana ramazana.» (Buhari)

«Kada bi nastupila zadnja desetina ramazana, Allahov Poslanik, s.a.v.s, bi noć provodio u ibadetu, budio bi svoju porodicu i trudio se da ibadet bude što bolji.» (Buhari i Muslim)

Zadnjih deset dana bi savijao svoju postelju i odlagao je, a jednom prilikom je došao noću hazreti Alijinijoj i Fatiminoj kući, dok su oni spavali. Začudio se i rekao E LA TUSALLIJAN «Zar vas dvoje u ovo vrijeme ne klanjate?»

Slušajući Resulullaha kako govori o vrlinama zadnje dekade ramazana, majka pravovjernih hazreti Aiša ga je upitala: «Allahov Poslaniče, šta misliš ako ja uvidim za neku od zadnjih deset noći da je Lejletul-kadr, šta da izgovaram? On joj je odgovorio: «Uči: allahume inneke afuvvun tuhibbul afve fa'fu anni» - «Gospodaru moj, Ti si Onaj koji praštaš, voliš praštanje, pa mi oprosti» (Tirmizi)

I'tikjaf

Izoliranje od svakodnevnih ovosvjetskih poslova zadnjih deset dana ramazana u džamiji je vid krajnje pobožnosti.

To je bila Poslanikova, s.a.v.s., redovna praksa što razumijemo iz rivajeta Aiše, r.a, koja kaže: «Poslanik, s.a.v.s., povlačio se u i'tikaf zadnjih deset dana ramazana sve do preseljenja na ahiret, a poslije su to činile njegove supruge radijallahu 'anhunne.» (Buhari i Muslim)

Ebu Hurejre, r.a, prenosi: «Allahov poslanik, s.a.v.s., obavljao je i'tikjaf u svakom ramazanu po deset dana, a u godini njegovog preseljenja na ahiret, u i'tikjafu je proveo dvadeset dana.» (Buhari)

Druženje s Kur'ani-kerimom

«U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur'ana, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz pravog puta i razlikovanja dobra od zla.» (El-Bekare: 185)

Ovim ajetom se vjernicima stavlja na znanje da je ramazan mjesec Kur'ana, zbog čega oni trebaju glavninu tog mubarek mjeseca posvetiti upravo Kur'anu, onako kako je to Resuli ekrem činio.

On je u ramazanu, više nego inače, učio Kur'an i družio se s njim. Posebno je to radio od sehura do sabah namaza.» Džibrili-Emin dolazio je Vjerovjesniku, s.a.v.s, svake ramazanske noći, a on bi mu učio Kur'an.» (Buhari)

Imami Buharija je takođe zabilježio predaju da je Alejhisselam posljednje godine svoga života pred Džebrailom proučio cijeli Kur'an dva puta, što je posužilo kao razlog da se u nekim dijelovima islamskog svijeta uče dvije ramazanske mukabele.

Zato, neka i naši ramazani budu u znaku Kur'ani kerima, u znaku učenja i slušanja, učenja njegovih ajeta napamet, izučavanja njegovih značenja, usvajanja njegovih normi ponašanja i zalaganja za ostvarenje njegovih principa.

Uporedo s tim, neka pred našim očima bude i žalosna činjenica da je još uvijek mali broj onih koji uče Kur'an, koji poznaju suštinsko značenje njegovih poruka i koji se bore da Kur'anu, kao autentičnoj Božijoj Riječi, daju prednost nad svakim govorom.

Uzvišeni je objavio: «Mi vama Knjigu objavljujemo. U Njoj je slava vaša, pa zašto se ne opametite.» (El-Enbija:10)

A Poslanik, s.a.v.s., poručio nam je: «Kur'an, Kur'an, o muslimani! Čuvajte da vam ovo blago ne izmakne iz ruku! Znajte da vas Allah neće kazniti sve dok je Kur'an s vama.»

Darežljivost

Milostivi Allah, dž.š, učinio je ramazanski vakat izuzetnim, oslobodivši muminske duše egoističnih interesa, a nadahnuvši ih humanizmom i velikodušnošću. Skromnost i umjerenost koji se pokazuju u ramazanu, suzbijaju želju za gomilanjem imetka, odnosno potiču nas na suosjećanje sa gladnima i nemoćnim.

Zato je sadekatul-fitr manifestacija lične i zajedničke solidarnosti sa siromašnim, a i svojevrsna zahvalnost na blagodatima ovog svijeta. Zajedničkim postom istog broja dana, namazima u džematu, učenjem Kur'ana i zajedničkom brigom o siromašnim, islam nas odgaja kako da izgradimo naše jedinstvo. Ramazansko jedinstvo i okupljanje trebaju biti dodatna snaga koja će nas u takvom raspoloženju držati tokom cijele godine.

Kontrolisanje govora

Pobožan musliman je stalno obuzet osjećanjem straha i nade, bojeći se da li je Gospodar, dž.š, primio njegove ibadet. Svaki lažan govor, kleveta i ogovaranje umanjuju vrijednost ramazanskog posta. Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Resulullah, s.a.v.s, rekao: «Ko ne ostavi lažan govor i postupanje po njemu, nema potreba da radi Allah ostavlja svoje jelo i piće.» (Tirmizi)

Post je osjećaj odgovornosti, zato se postač kada iftari, osjeti zadovoljnim, odlučnim i snažnim. Strasti su ga nastojale potčiniti, ali je on njih potčinio. Ovladavanje svojim šehvetima i strastima ubraja se u velike stepene borbe.

Zato je svaki ramazan za muslimane značio dodatne napore, ali i užitak na kraju zbog savladavanja tih napora. On je muslimanima velika prilika za duhovni napredak i šansa za iskupljenje od grijeha. On je i škola koja ih obrazuje i odgaja da tako duhovno očišćeni i snažni nastoje ostati do kraja godine odnosno života.

Molimo Te, o Allahu, da predstojeći ramazani šerif provedemo onako kako je to činio Tvoj miljenik i poslanik Muhammed, s.a.v.s., koji je naš jedini uzor.

29.12.2007.

Cecenia

27.12.2007.

Poziv u džennet

Želiš li postići Allahovu blizinu?
Poslanik, s.a.v.s, kaže:»Rob je najbliži svome Gospodaru kad je na sedždi, zato ustrajte u učenju dove»!
Želiš li nagradu hadždža?
Poslanik, s.a.v.s, kaže:» Umra obavljena u Ramazanu ravna je hadžu obavljenom sa mnom».
Želiš li kuću u džennetu?
Poslanik, s.a.v.s, kaže:»Ko sagradu mesdžid radi Allaha, Allah će njemu takav sagraditi u džennetu»! Želiš li postići Allahovo zadovoljstvo?

Želiš li postići Allahovo zadovoljstvo?
Poslanik, s.a.v.s, kaže:»Allah je zadovoljan sa svojim robom kad pojede zalogaj i zahvali Mu na njemu ili popije gutljaj vode i zahvali Allahu na tome»!
 
Želiš li da ti dova bude uslišana?
Poslanik, s.a.v.s, kaže:»Dova upućena između ezana i ikameta se ne odbija»!

Želiš li postići nagradu kao da si postio čitavu godinu?
Poslanik, s.a.v.s, kaže:»Post tri dana svakog mjeseca, ravan je postu čitave godine»!
 
Želiš li da ti dobra djela budu poput brda?
Poslanik, s.a.v.s, kaže:»Ko prisustvuje džennazi i obavi namaz, nagrada mu je poput brda, a ko joj prisustvuje i sačeka ukop mejjita, nagrada mu je kao dva brda»!
 
Želiš li biti sa Poslanikom u džennetu?
Poslanik, s.a.v.s, kaže:»Ja i staratelj jetima smo  u džennetu ovako, pa je pokazao na kažiprst i srednji»!
 
Želiš li nagradu mudžahida na Allahovom putu, postača i klanjača?
Poslanik, s.a.v.s, kaže:»Ko sačuva jezik i polni organ, ja mu garantiram džennet»!
 
Želiš li da ti djelo ne prestaje poslije smrti?
Poslanik, s.a.v.s, kaže:»Kad insan preseli djelo mu prestaje osim u tri slučaja: trajna sadaka, znanje koje koristi drugima i čestito dijete koje moli za njega»!
 
Želiš li blago dženneta?
Poslanik, s.a.v.s, kaže:»La hawle we la kuvvete illa billah»!
 
Želiš li nagradu kao da si čitavu noć proveo na namazu?
Poslanik, s.a.v.s, kaže:»Ko obavi jaciju namaz u džematu, kao da je klanjao pola noći, a ko obavi sabah u džematu, kao da je klanjao čitavu noć»!
 
Želiš li proučiti trećinu Kur'ana za jednu minutu?
Poslanik, s.a.v.s, kaže:»Kul huwallahu ehad je ravna trećini Kur'ana»!
 
Želiš li da ti oteža vaga dobrih djela?
Poslanik, s.a.v.s, kaže:»Dvije riječi vrlo drage Milostivome, vrlo lahke za jezik, a izuzetno teške na vagi: Subhan allahi we bi hamdihi, subhan Allahil azim»!
 
Želiš li da ti se poveća rizk i produži život?
Poslanik, s.a.v.s, kaže:»Kome je drago povećanje rizka i produženje života, neka čuva rodbinske veze»!
 
Želiš li da Allah zavoli susret s tobom?
Poslanik, s.a.v.s, kaže:»Kome je drag susret sa Allahom i Allahu je drag susret sa njim»!
 
Želiš li da te Allah čuva?
Poslanik, s.a.v.s, kaže:»Ko obavlja sabah namaz, on je u Allahovoj zaštiti»!
 
Želiš li da ti grijesi budu oprošteni iako su brojni?
Poslanik, s.a.v.s, kaže:»Ko dnevno sto puta kaže Subhan Allahi we bi hamdihi, grijesi mu se opraštaju iako su poput pjene na moru»!
 
Želiš li da se vatra od tebe udalji sedamdeset godina?
Poslanik, s.a.v.s, kaže:»Ko isposti jedan dan na allahovome putu, Allah će njegovo lice udaljiti od vatre sedamdeset  godina»!
 
Želiš li da Allah na tebe donese salavat?
Poslanik, s.a.v.s, kaže:»Ko na mene donese jedan salavat, Allah će na njega donijeti deset»!
 
Želiš li da te Allah uzdigne u velike visine?
Poslanik, s.a.v.s, kaže:»Niko nije bio skroman i ponizan prema Allahu, a da ga Allah nije uzvisio»!
 
27.12.2007.

zablude_sufija

26.12.2007.

Jedenje mesa nepoznatog porijekla

Pitanje: Da li nam je grijeh jesti meso, koje nije svinjetina, a za koje ne znamo da je zaklano u Allahovo ime, posto vlasnici prodavnica iz kojih kupujemo nisu muslimani. Ista stvar je i sa slatkisima u kojima ima nesto malo svinjske masti. S napomenom da zivimo na zapadu.


=====================================
Pitanje :
Radim na građevini i često mi se dogodi da nas ljudi počaste ručkom u kojem ima mesa za koje ne znam da li je zaklano u ime Allaha ili ne. Zanima me da li to meso mogu jesti ili ne, i da mi navedete konkretne dokaze iz naše vjere? Napominjem da mnoga braća danas jedu meso za koje ne znaju da li je zaklano po propisima Šerijata ili ne, a glavni im je razlog samo što je meso od ljudi koji su samo po imenu muslimani, a koji niti obavljaju namaz, niti imaju veze sa ostalim islamskim propisima. Ja se često nadem u nezgodnoj poziciji pošto ta braća jedu takvo meso, pa me ljudi pitaju, i kada im ja odgovorim, oni mi ukažu na njih i kažu kako to oni mogu jesti, a ja ne.
Odgovor:
Poznati učenjak Jahja ibn-Ibrahim el-Jahja bivši rektor Islamkog univerziteta u Medini, koji veće tridesetak godina aktivno radi na pitanjima i problemima islamskih manjina, balkanskih muslimana, muslimana iz ruskih republika, i dr., je rekao da su ljudi na našim prostorima u osnovi muslimani, i da se nad njima sprovode svi propisi koji važe za muslimane: dozvoljeno je jesti meso životinja koje zakolju, klanja im se dženaza, imaju pravo na satrateljstvo u sklapanju braka, i drugi propisi. Iz ove osnove izlaze samo oni koji se deklarišu i izjašnjavaju kao ateisti. Ako neko od njih čini djelo nevjerstva, prići će mu se na najljepši način, pojasniti, i ispravnim znanjem utemeljenim na Kur'anu i Sunnetu, pokušati anulirati sve nejasnoće, predrasude, prepreke koje postoje kod njega u vezi sa tim, upućivati dovu Allahu za njega, i ustrajavati u njegovom pozivu, i ne požurivati sa kvalifikacijama – ovaj je murted, ovaj je nevjernik, ovaj je munafik i sl. Našem narodu, koji pri sebi ima puno pozitivnih osobina, potreban je neko ko će mu pružiti ruku saosajećanja, milosti, i iskrene želje za popravljanjem njegovog stanja, i ko će ga na najbezbolniji način vratiti i održati na putu Poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Znači u osnovi je dozvoljeno jesti meso kojim nas ponudi musliman, čak i ako ne znamo da li je zaklano na propisan način ili nije. Tu osnovu pojačava sljedeći hadis: Aiša, radijalllahu anha, je pitala Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: Ljudi koji su novi u islamu nam donose meso, ne znamo da li su prilikom klanja spomenuli Allahovo ime (proučili bismillu) ili ne, šta da radimo? 'Spomenite vi Allahovo ime i jedite.' (Buharija, 1952.). Rekao je Ibn-Hadžer: 'Hadis nas uči da meso koje se nađe na muslimankoj pijaci (tržišnici), i meso životinja koje kolju muslimanski nomadi ima tretman dozvoljene i propisane hrane, jer je većini muslimana poznato pitanje spominjanja bismille prilikom klanja.' (Fethul-bari: 9/635.). Ovo je opći i osnovni propis, ali to nikako ne znači da se on ne može promijeniti shodno okolnostima koje preovladavaju u određenom vremenu ili na određenom prostoru. Jezikom islamske metodologije to bi glasilo ovako: 'Kada se osnovi suprostavi preovladavajuće stanje, uzima se u obzir preovladavujuće stanje.' Tj. osnova nama nalaže da je meso kojeg kolju i prodaju muslimani dozvoljeno, međutim većina stanovnika ovog ili onog podneblja ne vode brigu o propisanom klanju, što će kod nas stvoriti, u najmanju ruku opreznost u ovome pitanju, i neće nam biti svejedno od koga uzeli meso, i kod koga jeli. Najmanja stvar koju možemo učiniti, kako nebismo optužili sve ljude redom za neislamsko postupanje kada se radi o klanju, jeste da budemo oprezni, i da se namirivamo tamo gdje je sigurno. Termin 'halal meso' je zloubotrjebljen, u to se sve više ubjeđujemo svaki dan. Cilj je samo da se proda, da se zaradi, a da li se u stvarnosti radi o halalu, to samo Allah zna, a često i ljudi, na ovaj i onaj način, doznaju da se radi o prevarama i malverzacijama, što svakako treba uzeti u obzir. Allah najbolje zna!

25.12.2007.

Pompeji, Allahova kazna i opomena

Kur'anKo bude podrobnije promislio o onome što je zahvatilo drevne narode i civilizacije, moći će iz tih događaja uzeti pouku. Tragovi njihovih civilizacija još uvijek su vidljivi. Bili su moćni, jaki i neprikosnoveni, jednom riječju, bili su centar svijeta u svoje vrijeme – ali postadoše pouka onima koji dođoše poslje njih.
            Možda će onaj ko bude razmišljao o stanovnicima grada Pompeji kod Napulja u Italiji i onoga što im se desilo ostati zapanjen pred snagom i moći naroda koji je iščezao  zbog onoga što su činili.
Stari rimski grad Pompeji, na napuljskom poluotoku u Italiji, zatrpan je vulkanskom lavom sa planine Vezuv. To se desilo prije više od 2000 godina, ili tačnije, 79. godine p.n.e.


            Ko bude podrobnije promislio o onome što je zahvatilo drevne narode i civilizacije, moći će iz tih događaja uzeti pouku. Tragovi njihovih civilizacija još uvijek su vidljivi. Bili su moćni, jaki i neprikosnoveni, jednom riječju, bili su centar svijeta u svoje vrijeme – ali postadoše pouka onima koji dođoše poslje njih.
            Možda će onaj ko bude razmišljao o stanovnicima grada Pompeji kod Napulja u Italiji i onoga što im se desilo ostati zapanjen pred snagom i moći naroda koji je iščezao  zbog onoga što su činili.
Stari rimski grad Pompeji, na napuljskom poluotoku u Italiji, zatrpan je vulkanskom lavom sa planine Vezuv. To se desilo prije više od 2000 godina, ili tačnije, 79. godine p.n.e. Pošto je narod tog grada živio objesnim i razuzdanim životom, Allah ih je kaznio tako što ih je vulkan Vezuv u potpunosti uništio.
Planina Vezuv kod Napulja i danas se proteže kraj nekoliko obalnih gradova. Od drevnih gradova bili su poznati Herkulan i Pompeji, koji su ujedno bili i prijestolnica rimske imperije u jednom periodu, a nalazili su se na obalama Sredozemlja, prema Sjevernoj Africi. Seiz molozi kažu da se ovaj vulkan, s takvom rušilačkom aktivnošću, aktivira svakih 2000 godina. Erupcije koje tada prorade zovu se Plinijeve erupcije, prema Gaju Pliniju, rimskom patriciju i naučniku koji je opisao strašno razaranje, popraćeno dimom i vulkanskom prašinom koja se dizala 15 km u nebo. Međutim, ovi spisi nisu smatrani istinitim sve dok savremena nauka nije, preciznim mjerenjima i ispitivanjima, potvrdila njihovu vjerodostojnost.

Image
           

          Vulkan se aktivirao 24. jula 79. godine p.n.e. Do eksplozije je došlo nakon bujne magme i užarenog kamenja, nastalog usljed ogromnog pritiska koji se nagomilavao 150 godina. Analiziranje ove katastrofe može dovesti do zaključka da se ona desila u nekoliko faza, kao da je postojao cilj da se potpuno unište stanovnici grada i okolnih mjesta, gdje god bili. Iz vulkana je izbačeno oko deset miliona tona kamenih stijena, temperature nekoliko puta veće od tačke ključanja.
Vulkan je u početku izbacivao kamene gromade, oblake dima, užarene velike i male komade kamenja uvis, a vjetar ih je nosio prema Pompejima, prekrivši njima nebo iznad grada tako da se dan pretvorio u noć. Tada je počela padati kiša oblutaka, ubijajući ljude čak i u kućama. One koji su se uspjeli izvući iz grada prema sjeveru sustigla je vulkanska lava koja se kretala brzinom od 100 km/h, pretvorivši ih na napuljskoj obali i u gradu Herkulanu u kameni ugalj. Dok su im mozgovi ključali, ugljenisana tijela su se isparavala u nekoliko sekundi.
Pompeji su bili pogođeni u drugoj fazi, u kojoj je lava unaštila središnji dio zaljeva, krećući se velikom brzinom prema gradu. Međutim, za veliko čudo iznenada se zaustavila pred gradom. Ali, tada su grad obavili otrovni gasovi oksid karbona i sumpora, trujući i gušeći ljude.
Zatim je u odlučujućoj, trećoj fazi, koja je bila najžešća i najsilovtija, veliki tornado od užarenih stijena uništio grad i cijeli napuljski poluotok. Ugljenisani leševi ljudi i životinja pod dejstvom karbona su se isparavali. Grad je ostao opasan kamenim zidom koji ga je sačuvao tako porušenog. Nakon 1500 godina je otkriven, postavši svjedočanstvo Božije kazne koja se obrušila na ovaj rimski narod, kako bi ga buduća pokoljenja mogla vidjeti i izvući iz toga pouku.
           
Uzvišeni Allah kaže:


Reci: „putujte po zemlji i pogledajte kakv je kazna bila onama prije vas, a većina njih su mnogobošci bili.“ (er-Rum, 42)

Da li je ovaj ajet koji nas podstiče na razmišljanje o prošlim narodima i onome što ih je zadesilo zbog nereda i politeizma nalazi u suri er-Rum (Rimljni), ili se eksplicitno odnosi na ovaj rimski narod? O tome najbolje zna Allah, ali je pouka za one koji razmišljaju!
25.12.2007.

Bitka na Bedru

 

 

 

 

 

 

Bitka na Bedru simbolizira bitku izmedu vjere i kufra, istine i zablude, kvaliteta i kvantiteta i stvarne snage i fiktivne moci. Ona je pokazala da se cvrstom vjerom u Plemenitog Allaha i Djelitelja pobjede mogu postici neocekivani rezultat i poraziti daleko jaci, opremljeniji i brojniji neprijatelj!

Ramazan nije samo mjesec posta i ibadeta. On je i mjesec pobjede. Prije svega, pobjede nad samim sobom, a onda nad svim drugim. Zbog toga Allah Plemeniti i kaže: Allah vas je pomogao na Bedru, kada ste bili malobrojni - zato se bojte Allaha, da biste bili zahvalni.



Nakon trinaestogodišnje borbe sa samim sobom, savladavanja najtežih prepreka i iskušenja, podnošenja svirepih tortura i poniženja, kaljenja u užarenoj Mekki, dolazi slast ramazana. Ali, uz to, dolazi i prva slast pobjede!

Medutim, do te pobjede se nije moglo doci, dok nije došlo do pobjede na poprištu ljudske duše i na planu stvarnog života. Kada se nefs oslobodi sebe radi sebe, od svojih želja i svojih strasti, od svojih prljavština i svojih mržnji, od svojih okova i svojih lanaca, kada požuri u okrilje Allahove milosti i oprosta i Njemu se prepusti, onda on postaje osloboden svih tereta i omci, i, kako veli Sejjid Kutb, dolazi do pobjede: stvarne pobjede!

Ta pobjeda se nije mogla osjetiti na pocetku islama. To se, upravo, i moglo desiti 17. dan ramazana, 2. godine po Hidžri, odnosno 624. godine. po Isa, a.s, rodenju. To se i moglo desiti nakon toliko truda, rada i odgajanja, sebe, svoje duše i svoga tijela, i to u mjesecu oprosta, milosti i dobrocinstva, u mjesecu u kome duša bude otrgnuta od svi okova koji joj ne dozvoljavaju tako velicanstven let i tako snažan zamah i udarac!

Historijski fakti borbe

Povod bitke na Bedru bio je presretanje kurejševicke karavane od strane ashaba, koja se vracala u Mekku iz pravca Šama. Nije bio planiran sukob vecih razmjera. Saznavši za taj plan, Ebu Sufjan, koji je predvodio karavanu, pošalje po pomoc u Mekku, na ciji zahtjev se odazvalo oko hiljadu ratnika. Od hiljadu ratnika, pet stotina je bilo sa pancirima, sa stotinu konjanika i sedam stotina deva, a uz njih su išle robinje i pjevacice, koje su, uz pjesmu i defove, podrile ratnike i pjevale rugalice kojim su ponižavale islam i muslimane.

Muslimani su, na drugoj strani, imali daleko slabije naoružane borce. Uz to, bilo ih je triput manje. Historicari navode brojku od 313 ili 314 mudžahida. Imali su sedamdeset deva i samo dva ili tri konja.

Nešto više od osamdeset mudžahida bilo je iz reda muhadžira i njima je komandovao Alijj b. ebi Talib, r.a, a ostali, veci dio, sacinjavale su ensarije, 61 iz plemena Ews a 170 iz plemena Hazredž,koje je predvodio Sa’d b. Mu’az, r.a. Otuda je veoma ohrabrujuce djelovao nastup Sa’d b. Mu’aza, r.a, zapovjednika ensarija, koji je, u zanosu, izjavio: Allahov Poslanice, obavezali smo se da cemo te slušati i pokorni ti biti! Kuda god želiš ti kreni, mi cemo s tobom! Tako mi onogo koji te je s Istinom poslao, kada bi nas preko mora poveo, mi bismo za tobom krenuuli i niko od nas ne bi izostao... Povedi nas uz Allahov blagoslov!!!

Nakon takvog odlucnog postupka zapovjednika ensarija, Allahov Poslanik, s.a.v.s, predlaže mjesto gdje ce neprijatelji biti docekani. Medutim, Vjerovjesnik, s.a.v.s, mijenja prijedlog, nakon još ljepšeg prijedloga Habbab b. Munzira, r.a, i tada muslimani zauzimaju položaj koji ce im omoguciti da presjeku dotok vode mušricima. Ubrzo pocinje žestoka borba, ciji je bilans sljedeci: sedamdeset ubijenih idolopoklonika, medu njima i najveci neprijatelj islama Ebu Džehl, ali i drugi kurejševicki prvaci, te sedamdeset zarobljenih. Medu muslimanima bilo je cetrnaest šehida, i to šest muhadžira i osam ensarija.

Pouke i poruke Bedra

Ovaj dogadaj ne bi bio posebno znacajan ako bi se spominjao samo kao historijski fakat, da u ovom i svakom drugom historijskom dogadaju ne otkrivamo poruku i ne uzimamo pouku koja iz njega emanira.

Namjera nam je ovdje, ne iznositi slijed dogadaja ove bitke u njenim detaljima, nego iznošenje temeljnih pouka koje možemo otkriti detaljnom analizom bitke presudne za islam i muslimane. Dakle, uocavamo sljedece:

1.- Bitka na Bedru nastala je iz patološke mržnje spram islama i muslimana, spram drugacije ideje. Zar se to, i sa istim razlozima, ne dešava u Bosni, Afganistanu, Ceceniji, Kosovu, Palestini, Iraku...?!

2.- Mušrici i Židovi htjeli su ocistiti Medinu od muslimana. Zar to nisu htjeli neprijatelji uciniti u Bosni, Afganistanu, Palestini, i danas u Ceceniji?!

3.- Razlog njihovih napada i neprijateljstava je vjera i samo vjera! Allah, Plemeniti to jasno naglašava u Casnome Kur’anu: A svetili su im se samo zato što su u Allaha, Silnoga, Hvale dostojnog, vjerovali!

4.- Muslimani su bili izuzetno slabo naoružani! Zar i sada nisu?!

5.- Idolopoklonicka propagandna mašinerija bila je izuzetno jaka. Današnja propagandna mašinerija Zapada, kroz jasno filtriranje vijesti o islamu i njihovo vidljivo falsificiranje, posebno vijesti, o mudžahidima, daleko je jaca i perfidnija!

6.- U toj bici bila su dva, sasvim razlicita takticka pristupa. Dok mušrici pred borbu tri dana piju vino i slušaju pjevacice, dotle muslimani provode u namazu, dovi i molbi da uskoro udišu džennetski miris!

7.- Riješenost svih boraca na borbu. Allahov Poslanik, s.a.v.s, sve pita i traži njihov pristanak. Tek tada može se ocekivati odlucnost i pobjeda!

8.- Briga ashaba za život svoga Poslanika, s.a.v.s, slikovito je izražena kroz pravljenje posebnog zaklona za njega. To je plod želje da misija i bitka uspiju, jer život vode, znaci život misije, a njegova smrt - poraz u bici!

9.- Allah je saveznik iskrenih robova. To se ocito vidjelo u ovoj bici. Allah veli: Allah, doista, štiti vjernike!

10.- U prirodi pravog da’ije/misionara je da vodi racuna i o svojim neprijateljima i da upotrijebi sve da ih približi Istini. Njegov postupak sa zarobljenicima iz bitke na Bedru jasno ukazuje na to!

11.- Poslanikovo, s.a.v.s, prihvatanje Habbabovog, r.a, prijedloga govori o njegovoj toleranciji, uvažavanju mišljenja i razboritosti vojnika i odagnava svaku vrstu uobrazilje kod vode.

12.- Institucija šure/vijeca i dogovora sa svim clanovima i u ovoj bici dolazi do izražaja, shodno Allahovim rijecima: ...i dogovaraj se s njima!

13.- Hrabrost da’ije i komandanta koju iskaže u jeku borbe, u njegovim saborcima i sljedbenicima izazivaju takvu borbenost i odlucnost koju ne može pokrenuti ni hiljadu politickih govora i drugih obracanja!

14.- Korištenje izvidnice je, takode, razlogom pobjede. Pred ovu bitku izvidanje su izvršili Poslanik, s.a.v.s, i Ebu Bekr, r.a.

15.- Utemeljenost upotrebe ratne taktike i varke, koje su muslimani primijenili u zatrpavajuci bunareve u ovoj bici.

16.- Za konacan uspjeh nije potrebna samo fizicka pripremljenost, brojno stanje i materijalna potpora. Uz to, kao nerazdojni faktor, idu i namaz, dova i molba Onome koji daje pomoc i pobjedu! Allahov Poslanik, s.a.v.s, je, uz cvrstu riješenost da se sukobi sa neprijateljem, u mjestu Urejš, u noci pred Bitku, dugo klanjao i molio Allaha Plemenitog za uspjeh. On je znao da je pobjeda samo od Allaha, a njemu se najviše približava ubudijjetom/ibadetom.

17.- Nakon svih preduvjeta koje je potrebno obaviti da bi se zaslužila Allahova pomoc, ona ce, uistinu, i stici. U toj bici pomoc je stigla u slanju meleka, koji su, prije nego musliman udari po vratu idolopoklonika, skidali njihove glave. Što takve pomoci nema u današnjim borbama muslimana, razlog treba tražiti u neispunjavanju preduvjeta za slanje Allahove pomoci!

18.- Ova bitka je, takode, potvrdila berzahski život i kaburski azab i iskušenje. To vidimo iz reagovanja Omera b. el-Hattaba, r.a, nakon što je Allahov Poslanik, s.a.v.s, dozivao poginule idolopoklonike!

19.- Kako je za muslimane bitka na Bedru bila ogromno iskušenje, ona im je, u isto vrijeme, donijela neocekivano veliki plijen i materijalno bogacenje.

20.- Allahov Poslanik, s.a.v.s, pokazao je svoj idžtihad kada je bilo pitanje zarobljenika nakon završetka bitke. Medutim, taj njegov idžtihad da zarobljenike pusti a ne da ih ubije, zašto se zalagao Omer, r.a, nije štetio njegovoj nepogrešivosti/ismet.

Zakonitosti koje treba uvažiti ukoliko se želi pobjeda

Allah Uzvišeni je za sve u kosmosu odredio zakonitosti ,onako kako je On htio. Kada je u pitanju borba, i tu je odredio zakonitosti, koje, ukoliko se uvažavaju, rezultiraju stvarnom pobjedom. Te zakonitosti muslimani su uvažili na Bedru, što je i rezultiralo tako briljantnim uspjehom. Bilo bi znacajno spomenuti i faktore koji su neophodni za uspjeh, kakav je bio pobjeda na Bedru:

1.- Da smo svjesni da pomoc i pobjeda dolazi samo od Allaha. On kaže: Ako vas Allah pomogne, niko vas nece moci pobijediti, a ako vas ostavi bez podrške, ko je taj ko vam, osim Njega, može pomoci? I samo u Allaha neka se pouzdaju vjernici!

2.- Da smo svjesni da Allah pomaže samo onoga ko Njega pomogne, tj. Njegovu vjeru. Tek tada Allah ucvršcuje položaje vjernika. On se obavezao da ce pomoci svojim iskrenim robovima: Naša je dužnost pomoci vjernicima! Ako se prikljucimo njegovoj vojsci, uistinu cemo pobijediti: Naša vojska ce sigurno pobijediti!

3.- Da smo svjesni da pobjeda ne dolazi osim samo vjernicima; ona, takode, dolazi samo sa vjernicima. Allah Uzvišeni veli: On te podržava Svojom pomoci i vjernicima! Samo uvažavajuci te faktore može doci do drugacijeg odnosa snaga i danas u svijetu. Zašto ne iskoristiti Allahovu dobrotu i milost?! Zašto te faktore ne ubrizgati u našu stvarnost i ne postici briljantan trijumf kakav je postigla prva generacija pobjedom u bici na Bedru?!

22.12.2007.

Sta kaze Sejh Ebu-Muhamed o Parlamentu

Selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu

Pročitao sam vaš stav po pitanju ulaska u parlament i problema koje on sa sobom nosi u knjizi «Demokratija je vjera», ali i pored toga imam jedno pitanje koje je plod rasprave među braćom, pa ako možete da na njega odgovorite, a moj jedini cilj je istina koja je najpreča da se slijedi.
Živimo u Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj je sklopljen mir na federalnom principu i podjeli vlasti između muslimana i kršćana: Hrvata i Srba, na temelju demokratskog sistema, i sve to je postignuto pod pokroviteljstvom –ili ako hoćeš nazovi diktatom Evrope i Amerike- . U proteklih šest godina održavani su općinski i parlamentarni izbori, a ishod zadnjih izbora bio je dolazak na vlast lijevičara potpomognutih od strane Zapada, što je dovelo do preuzimanja vlasti zajedno sa koalicionim kršćanskim partnerima i drugim strankama. SDA na čelu sa bivšim predsjednikom Alijom Izetbegovićem je poražena. Po samoj predaji vlasti počeli su pritisci na muslimane, posebno na braću arapskog porijekla koji su učestvovali u borbi za vrijeme rata i koji trenutno djeluju na polju misionarstva, od čega nevjernici osjećaju veliku tjeskobu.
Pitanje glasi: Šta kažete za one koji učestvuju u glasanju za stranku koja ostavlja prostora za pozivanje u Allahovu vjeru misionarima i islamskoj omladini, i ne vrši nikakav pritisak na njih, za razliku od komunista koji to trenutno čine? Ovo pitam samo kako bi otklonuli štetu, i ništa više. Neka vas Allah, dželle šanuhu, nagradi.


Da bi saznali odgovor moracete da dalje citate :




Odgovor:

U ime Allaha, mir i spas neka je na Allahovog Poslanika, njegovu porodicu, ashabe i sve one koji ga slijede.
Uvaženi brate, esselamu alejkum ve rahmetullahi. Ako je sve to kako ste opisali, tj. da je suština glasanja izbor manjeg zla po muslimane, ili izbor onoga ko će od njih otklonuti nepravdu i poboljšati njihovo stanje, svejedno bilo to vjerske ili materijalne prirode, a ne izbor zakonodavaca ili vladara koji će vladati pomoću zakona koji nisu od Allaha, dželle šanuhu, ili nekih drugih stvari koje izvode iz vjere; nadam se da to nije sporno, sve dok dolazi s ciljem otklanjanja štete i pribavljanja koristi, ili s ciljem izbjegavanja većeg zla birajući ono najmanje.
Ukoliko je pitanje postavljeno dvosmisleno, i ukoliko je suština spomenutog glasanja u korist zakonodavne vlasti ili u korist vladara koji upravljaju pomoću zakona koji nisu od Allaha, dželle šanuhu, u tom slučaju nije dozvoljeno (haram), bilo s ciljem popravljanja stanja ili dobronamjernosti, jer je to bit zla na koje smo ukazali u našem djelu koje ste prethodno spomenuli. Svejedno, što će ta vlast učiniti da bude bolje muslimanima ili ublažiti nepravdu prema njima. To muslimanu ne daje pravo da glasa za onoga ko izdaje propise mimo Allaha, dželle šanuhu, koje Allah, dželle šanuhu, ne odobrava ili podržava; ili da izabere onoga ko sudi i upravlja onim što Allah, dželle šanuhu, nije objavio. Ovo nije dozvoljeno, makar birani sebe pripisivali islamu i makar njihovi oponenti bili kršćani ili drugi nevjernici. Mnogoboštvo (širk) je mnogoboštvo (širk), i ne može ga poboljšati, niti uljepšati, niti odobriti, težnja za popravljanjem stanja, niti dobronamjernost, niti mijenjanje njegovog imena ili imena njegovih pripadnika. Kaže UzvišeniDa li su nevjernici vaši imalo jači od njih, ili vi u knjigama nebeskim imate kakvu povelju?» (El-Kamer, 43) « Zar oni da imaju bogove koji im propisuju da vjeruju ono što Allah nije naredio? Da nije Riječi prije izrečene, među njima bi već bilo presuđeno. – A nevjernike, doista, čeka patnja nesnosna.» (Eš-Šura, 21) « Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe pa ipak žele da im se pred idolom (tagutom) sudi, a naređeno im je da ne vjeruju u njega. A šejtan želi da ih u veliku zabludu navede.» (En-Nisa, 60)
Dobro bi bilo da šteta proizilazi iz sudjelovanja sa nevjernicima, a ne iz mnogoboštva (širka); tada bi se moglo razmatrati i odabirati. Međutim, ukoliko se radi o jasnom mnogoboštvu (širku) ili nevjerstvu, to je, kao što znaš najveće zlo koje postoji, i nije ga dozvoljeno podržati, odobriti ili prihvatiti, s ciljem otklanjanja drugog zla jer su sva druga zla njegov sastavni dio.
Brate moj dragi, ovo pitanje treba da se rješava od prvog ispaljenog metka u borbi (džihadu), i da to bude njen krajnji cilj; a to je da se na Zemlji obožava samo Allah, dželle šanuhu. To je ishod radi kojeg se musliman bori i radi kojeg umire. Trebalo bi da se borba (džihad) ne završi, i oružje ne odloži sve dok se taj cilj ne ostvari. Međutim, ako je plod borbe (džihada) i prolivene krvi naše braće to da budemo zadovoljni demokratijom ili nekim drugim sistemom, gdje ćemo biti ovisni o milosti nevjerničke većine ili međunarodnim intrigama, da se sa nama poigravaju kako hoće; to nije suština borbe (džihada) na Allahovom putu, koju Allah, dželle šanuhu, voli, i ovo nije njen krajnji cilj. Molim Allaha, dželle šanuhu, da potpomogne svoje robove, koji samo Njega obožavaju, da potpomogne svoje borce (mudžahide) i da podari islamskom ummetu stanje, u kojem će uzvisiti svoje prijatelje, a poniziti svoje neprijatelje.
Neka je Allahov mir i spas na Vjerovijesnika Muhammeda, njegovu porodicu i sve prijatelje.


22.12.2007.

Sira 4

22.12.2007.

Vaznosti dzemmata

 

  


Ibn Omer r.a. veli da je Muhammed a.s. rekao:

"Allah zaista nece skupiti moje sljedbenike na zabludi.  Allahova ruka je nad skupinom - dzematom, pa ko se odijeli, odijelio se ka dzehennemskoj vatri." (Tirmizi)

Isto tako, biljezi Tirmizi od Ibn Abbasa r.a. da je Muhammed a.s. rekao: "Allahova ruka (zastita) je nad dzema'atom (zajednicom)." Naravno, pod Allahovom rukom ovdje se misli na pomoc i uputu od Allaha.


Ova dva Tirmizijina hadisa ocijenjena su kao hasen, a u slicnoj predaji Ibni Madze biljezi hadis koji je ocijenjen
kao sahih gdje Enes r.a. veli da je Muhammed a.s. rekao: "Moji sljedbenici se zaista nece sjediniti na zabludi, pa kad vidite razilazenja (rascjep) drzite se skupine (dzema'ta)."

Sejtan je uz pojedinca kako bileze Tirmizi, Hakim i Ahmed u hadisu koji je ocijenjen kao sahih. Naime, Omer r. a. veli
da je Muhammed a.s. rekao: "Preporucujem vam lijep odnos prema svojim drugovima, a zatim prema onima koji dodju
poslije njih. Potom ce se rasiriti laz, tako da ce se covjek zaklinjati, a nece se od njega traziti da se zaklinje. Svjedocice svjedok, a nece se od njega traziti da svjedoci. Nece se osamiti jedan covjek sa nekom zenom, a da sejtan nece biti treci medju njima. Duznost vam je da se drzite dzemata, a cuvate rascjepa, jer zaista je sejtan uz pojedinca, a od dvojice je vec udaljeniji. Ko hoce sredinu dzenneta, nek se drzi dzema'ata. Koga veseli (njegovo) dobro djelo, a zalosti se zbog loseg djela, pa to vam je vjernik."

Sta reci poslije ovih Poslanikovih rijeci! Narocito ako uzmemo u obzir nas odnos prema dzema'tu. Pogledajmo sta su jos zabiljezili Ebu Davud i Ebu Ja'la u predaji koja je hasen. Ebu Hurejre nam prenosi da je Muhammed a.s. rekao: "Propisan vam je dzihad sa svakim zapovjednikom, bio on pobozan ili grijesnik, iako radi i velike grijehe. Duznost vam je da klanjate za svakim imamom, bio on pobozan ili grijesnik, iako radi i velike grijehe. Duznost vam je da klanjate dzenazu umrlom muslimanu, bio on pobozan ili grijesnik, iako je radio velike grijehe." Dakle, nase je da budemo u dzematu, a svako ce za sebe odgovarati pred Uzvisenim Allahom dz.s. na Danu Sudnjem.
22.12.2007.

Vaznosti selama

  

5.jpg"O vjernici,kada se u petak na molitvu pozovete, kupoprodaju ostavite i pođite da molitvu obavite; to vam je bolje, neka znate! A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite" (El-Džumu'a 9. i 10.)

I kod pozdravljanja postoje norme ponasanja koje je odgajatelj duzan ucvrtiti u djetetu i privici ga na njih, a one su sljedece:

a) Pouciti djete da Islam nareduje pozdravljanje selamom:

Allah nareduje pozdravljanje u svome Kur'anu kada kaze:
"O vjernici, u tude kuce ne ulazite dok dopustenje ne dobijete i dok ukucane ne pozravite." ( En-Nur, 27.)

"A kad ulazite u kuce, vi ukucane njene pozdavite pozdravom od Allaha
propisanim, blagoslovljenim i uljudnim
." ( En-Nur.61.)



Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je naredivao pozdavljanje kao jedan od aspekata odgoja svoga umeta. Buhari i Muslim prenose od Abdullaha b. Amra b. el-Asa radiallahu anhu da je neki covjak upitao Allahovog Posalika sallallahu alejhi ve sellem: ''Koji je Islam najbolji?'' On mu je
rekao: '' Da djelis hranu i nazivas selam onome koga poznajes i onome koga ne poznajes.''

Muslim prenosi od Ebu Hurejre radijallahu anhu koji kazuje da je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: ''Necete uci u Dzenet dok nebudete vjerovali, a necete vjerovati dok ne budete jedi druge voljeli. Hocete li da vas uputim na jednu stvar koju ako budete radili voljet ce te
se? Sirite selam medu sobom!''

b) Pouciti djete kako se pozdravlja:

Pozdavlja se tako sto se kaze: Es-Selamu ' alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu.² Na pozdrav se odgovara oblikom mnozine: Ve ' alejkum-s-selam ve rahmetullahi ve berekatuhu³ - makar se i jednoj osobi na pozdrav odgovorilo.

Ovaj nacin pozdravljanja izveden je iz sahih hadisa koji prenose Ebu Davud i Tirmizi od ' Imrana b. el-Husejna radijallahu anhu koji kazuje: '' Jednom je jedan covjek dosao Vjerovjesniku sallallahu alejhi ve sellem i rekao mu: 'Es-Selamu' alejkum.' On mu je na njegov pozdrav odgovorio i potom sjeo. Zatim je rekao: 'Deset.' Poslije mu je dosao drugi covjek i rekao: 'Es-Selamu' alejkum ve rahmetullah.' On mu je na njegov pozdrav odgovorio i potom sjeo. Zatim je rekao: 'Dvadeset.' Poslije mu je dosao treci covjek i rekao: 'Es-Selamu' alejkum ve rahmetullah ve berekatu.' On mu je na njegov pozdrav odgovorio i potom sjeo. Zatim je rekao: 'Trideset.'

Buhari i Muslim prenose od Aise, radijallahu anha koja kazuje: ''Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem mi je rekao: 'Ovo je Dzibril koji te sellemom pozdravlja.' Ona je onda njemu odgovorila: 'Ve 'alejhi es-selam ve rahmetullahi ve berekatu.''

c) Pouciti djete lijepom postupku prilikom pozdravljanja:

Selam naziva jahac pjesaku, pjesak onome koji sjedi, manja grupa vecoj grupi i mladi starijem. Buhari i Muslim prenosi od Ebu Hurejre radijallahu anhu koji kazuje da je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: '' Selam naziva jahac pjesaku, pjesak onome koji sjadi i manja grupa vecoj
grupi.'' U Buharijevoj predaji i: '' Selam naziva mladi starijem.''

d) Zabraniti djetetu pozdravljanje pozdravima karakteristicnim za nemuslimane:

Kako prenosi Tirmizi od Amra b. Suajba koji prenosi od svog oca a ovaj od njegovog djeda da je Vjarovjesnik sallallahu alejhi ve sellem rekao: Nama ne pripada ko oponasa druge. Ne oponasajte Jevreje niti Krscane. Jevreji se pozdravljaju pokazujuci prstima a krscani pokazujuci dlanovima.'' Ovom
zabranom se zele istaci osobenosti muslimanskog ummeta u odnosu na pripadnoke drugih vjera u drustvenom ponasanju i njegovim odlikama u vladanju i moralu.

²To znaci: ''Neka je na vas Allahov spas, milost i blagoslov.''

³ To znaci: '' Neka je i na vas Allahov spas, milost i blagoslov.''

e) Odgajatelj je obavezan prvi djecu pozdraviti:

Ovo je potrebno da bi ih naucio i navikao na pozdravljanje sljedeci Prvoga Odgajatelja sallallahu alejhi ve sellem koli je pozdravljao djecu kada bi pored njih nailazio. Buhari i Muslim prenose od Enesa radijallahu anhu koji je prolazeci pored djece pozdavio ih i potom rekao: ''Ovo je i Vjerovjesnik
sallallahu alejhi ve sellem radio.'' U Muslimovoj predaji se navodi: ''Kada bi Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem nailazio pored djece pozdavio bi ih.'' U Ebu Davidovoj predaji se navodi: ''Kada bi Vjerovjesnik sallallahu alejhi ve sellem naisao pored djece koja se igraju, pozdravio bi
ih.'' U Ibn Sunnijevoj predaji se navodi da bi im rekao: '' Es-Selamu ' alejkum, djeco!''

f) Dijete treba poucitio da na pozdrav nemuslimanima odgovara sa: "Ve'alejkum."

Buhari i Muslim prenose od Enesa radijallahu anuhu koji kazuje da je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve selem rekao: "Kada vam nazovu sellam pripadnici knjige odgovorite: Ve'alejkum." Dijete, takoder, treba pouciti da nenaziva prvi selam nevjernicima prema hadisu koji navodi Muslim:
"Nenazivajte prvi selam Jevrejima i Krscanima."

g) Dijete treba znati da je nazvati selam sunnet a na selam vadzib:

Prema hadisu koji prenosi Ibn Sunni Vjerovjesnik sallallahui alejhi ve sellem je rekao: "Ko odgovori na selam njemu pripada (korist od toga), a onaj koji ne odgovori nepripada nama."

Tirmizi prenosi od Ebu Umame: "Neko je reako: 'Allahov Poslanice, kada se dva covjeka susretnu koce poceti sa selamom?' On je odgovorio: 'Onaj koji je odani Allahu.' U Ebu Davudovoj predaji se navodi: "Najodani Alllahu je ko prvi naziva selam."

Odgajatelj treba dijete pouciti i tome da postaje odredene situacije kada je pokudeno nekome selam nazivati, kao onome ko abdest uzima, ko se u banji nalazi, ko jede, ko se bori, ko uci Kur'an, ko spominje Allaha (zikr cini), ko telbijju na hadzu obavlja, hatibu na dzumi, vaizu u dzamiji, fakihu dok
fikh poucava, predavacu dok drzi predavanje, naucnom istrazivacu dok istrazuje, mujezinu ili ko poziva na namaz, ko nuzdu obavlja, zauzatom sudenjem ili necim drugim slicnim. Kome se, medutim, nazove selam u situaciji kada nije preporucljivo selam nazivati, nije mu se obavezno na selam odgovoriti.

Odgajatelji su duzni pridrzavati se propisa vezanih za pozdravljanje i djecu njima poucavati, kako bi se u svom drustvenom zivotu u odnosima sa drugima na to navikla.

18.12.2007.

Bajram serif mubarek olsun....

 

 

 

 

BAJRAM SERIF MUBAREK OLSUN SVIM MUSLIMANIMA SIROM OVOG SVIJETA!!!

18.12.2007.

Vrijednosti Kurana 1

18.12.2007.

Poslanikove supruge i razlozi njegova višeženstva

 U islamskoj tradiciji supruge Allahovog Poslanika, s.a.v.s., imaju posebno mjesto i tretman. Po slovu Kur'ana one su Umehatu-l-mu'minin (Majke vjernika): Vjerovjesnik treba da bude preči vjernicima nego oni sami sebi, a žene njegove su – kao majke njihove. Ve ezvadžuhu ummehatuhum… (El-Ahzab, 6). Poslanikove supruge nakon njegove smrti imaju i specifičan tretman: nakon Poslanikove smrti njima nije dozvoljeno da se ponovo udaju. U vezi s tim postoji koncenzus, opća saglasnost svih islamskih učenjaka. Bez dvojbe, Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije se opredijeljivao za višeženstvo radi zadovoljena strasti. Onima, pak, koji prigovaraju da je to učinio zbog zadovoljenja tjelesnih potreba uputno je podsjetiti na sljedeće, historijski neosporne činjenice: Prvo...

Prvo, Poslanik, s.a.v.s., je mogao sebi za supruge birati najljepše mlade djevojke i na taj način postići veliki tjelesni užitak. Međutim, on nije tako postupao: jedina djevica koju je oženio bila je 'Aiša, r.a., sve ostale su bile žene koje su ranije bile udavane i većina ih je bila u godinama. To, bez sumnje, ukazuje da je zadovoljenje tjelesnih potreba u Poslanikoovm životu bilo sporedno, dok je ispunjenje visokih moralnih zahtjeva bilo primarno. Na taj način Poslanik, s.a.v.s., je potvrdio najviše ljudske vrijednosti. U to se može uvjeriti uvidom u posebne razloge u vezi sa svakom suprugom, ono što ga je opredjeljivalo za brak s njom. Očito je da nikad nije bilo presudno postizanje tjelesnog užitka.

Drugo, poznato je da je Muhammed, s.a.v.s., proveo djetinjstvo i mladalačko doba u Mekki, živeći časnim i neporočnim životom. U tome su saglasni i muslimanski i nemuslimanski znanstveni krugovi. Još tada su ga krasile visokomoralne osobine i bio je poznat po nadimcima Es-Sadik (Onaj koji uvijek istinu govori) i El-Emin (Povjerljivi). Poslanikovi biografi su zabilježili da je on, u vremenu kada se mekanska omladina odavala vinu, kocki i ženama bio daleko od tih poroka. Treće, Poslanik, s.a.v.s., je u braku s jednom ženom proveo veći dio svoga života, od dvadeset pete do pedesete godine.  Dvadeset i pet godina je proveo u braku sa hazreti Hatidžom, koja je od njega bila starija petnanest godina. Tek nakon njene smrti, kada je zagazio u šestu deceniju života on se opredijelio da ima više žena.Navedene činjenice, koje su zabilježene u relevantnoj historijskoj literarturi, nedvojbeno ukazuju je da Poslanikovo vižešenstvo imalo mnogo dublji smisao od pukog fizičkog zadovoljenja. Ovaj rad, u kratkim crtama, razmatra supruge posljednjeg Allahovog Poslanika koje imaju status Umm-l-mu'minin (Majka vjernika) kao i razloge zbog kojih je Poslanik, s.a.v.s., ženio više žena.  

Uvod

Pouzdano se zna da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., nakon smrti ostavio devet supruga. Jedna od Poslanikovih posebnosti i privilegija bilo je i to što je njemu, za razliku od drugih muškaraca, bilo dozvoljeno da istovremeno u braku bude s više od četiri žene.Postoji više razloga zbog kojih se Poslanik, s.a.v.s., opredjeljivao da ima veći broj supruga. Islamski učenjaci navode četiri važna znamenja u Poslanikovim s.a.v.s., brakovima: a) podučavanje islamu, b) ustanovljenje određenih šerijatskih propisa, c) društveni razlozi i d) politički motivi.Prije nego li se osvrnemo na svaki od navedenih razloga, potrebno je istaći da Poslanikovo višeženstvo treba razumijevati i u historijskom kontekstu. Naime, treba znati da islam nije prvi koji je dopustio višeženstvo, nego je ono bilo prisutno kod gotovo svih drevnih naroda: Atinjana, starih Kineza, Indijaca, Babilonaca, Sumera i Egipćana. Većina tih naroda nije čak ni ograničavala višeženstvo. Kineski zakon Lao Ce dozvoljavao je da muškarac ima stotinu trideset žena. Jedan kineski car imao je više hiljada žena! Židovska vjera je, također, dopuštala da muškarac ima neograničen broj žena. Svi poslanici spomenuti u Tori (Tevratu) imali su više supruga. U Tori se navodi da je Sulejman, a.s., imao sedam stotina supruga, slobodnih žena, i tri stotine robinja. U kršćanstvu, također, ne postoje izričiti tekstovi koji zabranjuju višeženstvo. Štaviše, historijski je dokazano da su se stari kršćani ženili sa više žena, a neki crkveni velikodostojnici imali su više od jedne supruge.Zbog toga ne treba iznenaditi činjenica da i u islamu postoji ideja višeženstva. U islamu ono je ograničeno na maksimalno četiri supruge, i to se, naravno, odnosi na one koji ispunjavaju propisane uvjete. Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., bilo je dozvoljeno da u braku ima više od četiri supruge, i to je jedna od njegovih privilegija i posebnosti. Također, za svaku od njegovih ženidbi postoje krupni razlozi.  

Razlozi Poslanikovog višeženstva

Već je spominjano da postoje četiri važna razloga zbog kojih je Poslanik, s.a.v.s., sklapao brakove, a ti su:a)      podučavanje islamu,b)      ustanovljenje određenih šerijatskih propisa,c)      društveni razlozi,d)     politički motivi.Ukratko ćemo se osvrnuti na svaki od spomenutih razloga Poslanikovog, s.a.v.s., višeženstva.

a) Podučavanje islamu. Jedan od temeljnih ciljeva Poslanikovog višeženstva bio je obezbjeđivanje kvalitetnih učiteljica koje će podučavati muslimanke propisima islama. Islamsko društvo je bilo u nastanku i Poslanikove, s.a.v.s., supruge imale su veoma važnu ulogu na planu podučavanja ženske populacije islamu. Poslaniku, s.a.v.s., su bile potrebne žene koje uspješno mogu širiti krug pozivanja i poučavanja islamskim propisima u redovima žena, pogotovo zato što se često radilo o propisima koji se tiču isključivo žena i što muškarac osjeća stid kad o tome treba govoriti ženama.  Poznato je da je kultura islamskog porodičnog i bračnog života prožeta brojnim šerijatskim propisima kao što su intimni odnosi supružnika, zatim propisi o menstruaciji (hajz),  postporođajnom čišćenju (nifas), kupanje bračnih partnera poslije spolnog akta, propisi o čistoći žene itd. Također, poznato je da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., bio osoba sa veoma izraženim stidom. U hadiskim djelima se navodi "da je Poslanikov stid bio veći od stida djevice koja se skriva u svojim odajama".Zato je razumljivo da on nije mogao drugim ženama izravno odgovarati na sva njihova pitanja u vezi s bračnim i intimnim odnosima supružnika. Ponekad su njegovi odgovori bili metaforičke naravi, a često su njegove supruge drugim ženama na izravan način prenosile šerijatske propise u vezi s porodičnim i bračnim životom. Klasična islamska literatura je puna pradaja koje govore o tome. Tako npr. Buharija i Muslim u svojim Sahihima prenose od 'Aiše, r.a., da je jedna ensarijka pitala je Vjerovjesnika, s.a.v.s., o kupanju nakon menstruacije. Upućujući je kako će postupiti, on joj je rekao: "Uzmi komad mošusa i njime se obriši." Ona ga je pitala: "Kako ću se njime obrisati?" On je odgovorio: "Obriši se." Ona je ponovo pitala: "Kako ću se njime obrisati?" On je uzvratio: "Neka je Allah slavljen, obriši se njime." 'Aiša dalje kazuje: "Ja sam je privukla k sebi i rekla joj: 'Obriši se tako da otkloniš tragove krvi.'"Hadiska literatura je prepuna sličnih primjera gdje se Poslanikove supruge pojavljuju kao učiteljice i odgajateljice kasnijih islamskih naraštaja. To naročito dolazi  od izražaja kada je u pitanju Poslanikova supruga hazreti 'Aiša, r.a., koju je Poslanik oženio veoma mladu. Zahvaljujući toj činjenici ona je odgojena pod Poslanikovim nadzorom i naučila je propise o vjeri direktno od njega. Nakon Poslanikove smrti živjela je još gotovo pola stoljeća, podučavajući cijelo to vrijeme mnoge propisima islama.

 b) Ustanovljenje određenih šerijatskih propisa navodi se kao drugi razlog Poslanikovog vižeženstva. Poznato je, npr., da su predislamski Arapi imali običaj posinjavanja (tebenni). Po tom običaju dijete koje bi se posinilo pripisivalo se se onome ko ga je posinio iako on nije njegov otac.U islamskom pravu (šerijatu) institucija posinjavanja je ukinuta. Naravno, šerijat je preporučio da se vodi briga o siročadi i nezbrinutoj djeci ali nije dozvolio potpuno usvajanje gdje dolazi do promjene i imena na način da se usvojeno dijete pripisuje onome ko ga je usvojio.U sirama se navodi da je Muhammed, s.a.v.s., prije poslanstva posinio Zejda ibn Harisea, kojeg je dobio kao roba od svoje supruge hazreti Hatidže. S obzirom da su Poslaniku umirala muška djeca on je posinio Zejda, kojeg su počeli zvati: Zejd ibn Muhammed, Zejd sin Muhammedov. U to vrijeme vladao je običaj da ukoliko posinak razvjenča svoju ženu, onda onome ko ga je posinio nije bilo dozvoljeno da tu ženu oženi. Taj običaj je dokinut i Poslanik je oženio Zejnebu bint Džahš, koja je prethodno bila udata za njegovog posinka Zejda ali taj brak nije uspio i okončan je razvodom. O tome govori i Kur'an časni u 37. ajetu suri El-Ahzab: A kad ti reče onome kome je Allah milost darovao, a kome si i ti dobro učinio: "Zadrži ženu svoju i boj se Allaha!" - u sebi si skrivao ono što će Allah objelodaniti i ljudi si se bojao, a preče je da se Allaha bojiš. I pošto je Zejd s njom živio i od nje se razveo, Mi smo je za tebe udali kako se vjernici ne bi ustručavali više da se žene ženama posinaka svojih kad se oni od njih razvedu – kako Allah odredi, onako treba da bude.Korisno je napomenuti da je od ashaba, drugova Allahovog Poslanika, s.a.v.s., jedino Zejd ibn Harise, r.a., po imenu spomenut u Kur'anu časnom, što je evidentno u prethodnom ajetu sure El-Ahzab. 

c) Društveni razlozi navode se u literaturi kao treći razlog Poslanikovog višeženstva. Naime, poznato je da islam posvećuje veliku pažnju instituciji braka, jer se putem braka ustanovljavaju i učvrščuju prisne ljudske veze, odnosi i prijateljstva.Iz tih razloga Poslanik, s.a.v.s., je oženio 'Aišu, koja je bila kćerka njegovog vjernog prijatelja i životnog saputnika Ebu Bekra, r.a. Tim brakom dodatno je učvršćena veza između Ebu Bekra i Poslanika, s.a.v.s., jer su nakon tog braka bili i tazbinski vezani. Takvu vezu Poslanik, s.a.v..s, je ostvario i sa znamenitim Omerom ibnu-l-Hattabom nakon što je oženio njegovu kćerku Hafsu, r.a. Nakon pogibije njenog supruga Poslanik ju je stavio pod svoju zaštitu i tako povećao bliskost sa Omerom, r.a.Potrebno je istaći da u društvene razloge Poslanikovog višeženstva spada i njegovo nastojanje da zbrine što veći broj žena koje su ostajale nezbrinute kao hudovice. To je evidentno u njegovoj ženidbi sa Zejnebom bint Huzejme, čiji muž 'Abdullah ibn Džahš je pao kao šehid u Bici na Uhudu. Zejnebu je trebalo zbrinuti i to je Poslanik, s.a.v.s., i učinio. Isti je slučaj i sa njegovom ženidbom Ummu Seleme, koja je ostala hudovica nakon smrti svoga muža Ebu Seleme. U sirama se navodi da je ona imala i malu djecu, pa je brigu o njima preuzeo Allahov Poslanik, s.a.v.s. 

d) Politički motivi. U razlozima Poslanikovog višeženstva evidentni su i politički motivi. Štaviše, ti motivi su veoma važni. Poslanik, s.a.v.s., je bio na čelu novonastale države u Medini i morao je razmišljati i kao političar. Kao primjer može poslužiti njegova ženidba sa Džuvejrijom bintu-l-Haris koja je bila kćerka plemenskog poglavara. Poslaniku, s.a.v.s., je pripala u sklopu ratnog plijena zadobijenog od plemena Benu-l-Mustalik. Budući da je bio veoma obziran prema onima koje je zapalo poniženje nakon časti, Poslanik, s.a.v.s., sa njom se oženio da je poštedi mogućnosti da je neko uzme kao sluškinju, a i s očekivanjem da će puštanjem zarobljenika pridobiti srca pripadnika plemena Benu-l-Mustalik. Muslimani su zarobljenike tog plemena oslobodili nazvavši ih tazbinom Allahovog Poslanika. Pripadnici plemena su nakon toga svi redom primili islam.Slično tome je i njegova ženidba sa Safijjom bint Hujejj, kćerkom poglavara jevrejskog plemena Benu-n-Nedir. Tim ženidbama Poslanik je nastojao smanjiti neprijateljstvo između muslimana i sljedbenika Knjige. Također, ženidbom Ummi Habibe, kćerke mekkanskog prvaka Ebu Sufjana, Poslanik, s.a.v.s., je želio ostvariti bolje odnose sa Mekelijama i pridobiti ih za islam.*     *     *Na osnovu izenesenog jasno je da se  Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije opredijelio za višeženstvo radi zadovoljena strasti. One, pak, koji prigovaraju da je to učinio zbog zadovoljenja tjelesnih potreba uputno je podsjetiti na sljedeće, historijski neosporne činjenice:Prvo, Poslanik, s.a.v.s., je mogao sebi za supruge birati najljepše mlade djevojke i na taj način postići veliki tjelesni užitak. Međutim, on nije tako postupao: jedina djevica koju je oženio bila je 'Aiša, r.a., sve ostale su bile žene koje su ranije bile udavane i većina ih je bila u godinama. To, bez sumnje, ukazuje da je zadovoljenje tjelesnih potreba u Poslanikovom životu bilo sporedno, dok je ispunjenje visokih moralnih zahtjeva bilo primarno. Na taj način Poslanik, s.a.v.s., je potvrdio najviše ljudske vrijednosti. U to se može uvjeriti uvidom u posebne razloge u vezi sa svakom suprugom i onim što ga je opredjeljivalo za brak s njom. Očito je da nikad nije bilo presudno postizanje tjelesnog užitka. Drugo, poznato je da je Muhammed, s.a.v.s., proveo djetinjstvo i mladalačko doba u Mekki, živeći časnim i neporočnim životom. U tome su saglasni i muslimanski i nemuslimanski znanstveni krugovi. Još tada su ga krasile visokomoralne osobine i bio je poznat po nadimcima Es-Sadik (Onaj koji uvijek istinu govori) i El-Emin (Povjerljivi). Poslanikovi biografi su zabilježili da je on, u vremenu kada se mekanska omladina odavala vinu, kocki i ženama bio daleko od tih poroka. Treće, Poslanik, s.a.v.s., je u braku s jednom ženom proveo veći dio svoga života, od dvadeset pete do pedesete godine.  Dvadeset i pet godina je proveo u braku sa hazreti Hatidžom, koja je od njega bila starija petnanest godina. Tek nakon njene smrti, kada je zagazio u šestu deceniju života on je imao više žena. Za svaku od njegovih ženidbi postoje krupni razlozi. Radi boljeg uvida u razloge Poslanikovog vižeženstva, navest ćemo ukratko okolnosti svake njegove ženidbe pojedinačno. 

Majke vjernika (Ummehatu-l-mu'minin)

Ibn Hišam, jedan od najranijih Poslanikovih biografa, bilježi da je ukupan broj žena koje je oženio Allahov Poslanik bilo trinaest žena. Sa dvije žene nije imao spolni kontakt, tako da one nemaju status Majke vjernika (Ummu-l-mu'minin) Dvije žene su umrle za negova života a te su: Hatidža bint Huvejlid i Zejneb bint Huzejme, poznata kao Ummu-l-mesakin (Zaštitnica siromaha). Iza sebe je, dakle, ostavio devet supruga, a njih ukupno jedanaest imalo je status Majke vjernika. U nastavku iznosimo ukratko osnovne biografske podatke o suprugama Allahovog poslanika, s.a.v.s.

1. Hatidža bint Huvejlid je prva Poslanikova supruga. Prije braka s Poslanikom, s.a.v.s., udavala se dva puta. U vrijeme kad se njom oženio Allahov Poslanik bila je navršila četrdeset godina, a Poslanik, s.a.v.s., nije imao više od dvadeset i pet. To uvjerljivo govori da Poslanikov, s.a.v.s., motiv u sklapanju braka s Hatidžom nije bio samo tjelesni užitak, već i nešto drugo, kao što su njena čast i posvjedočena bistrina uma. Ona je Poslaniku rodila svu djecu, izuzev Ibrahima. U međusobnoj ljubavi, slozi, razumijevanju i pomaganju, Poslanik je proveo sa hazreti Hatidžom najljepše dane svoga života. Zbog izvanrednih osobina koje su krasile hazreti Hatidžu, radijellahu 'anha, kao suprugu i majku, te njene velike pažnje prema Muhammedu, a.s., ona je uživala posebnu Poslanikovu ljubav i poštovanje. Ljubav prema njoj Poslanik je ispoljavao cijelog života, čak i nakon njene smrti (desete godine po poslanstvu). U predajama koje su zabilježene u relevantnim hadiskim djelima navodi se da je Poslanik, a.s., često spominjao hazreti Hatidžu. Poznati hadiski autoritet imam Ibn 'Abdu-l-Berr, kaže: "Preneseno je u više predaja da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: 'Hatidža, Džibril (melek koji dostavlja Objavu od Allaha Uzvišenog poslanicima) šalje ti selame', a u nekim predajama se kaže: 'Muhammede, prenesi selam Hatidži od njenog Gospodara (tj. od Allaha, dž.š.)!'"

Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Nabolje žene na dunjaluku su četiri: Merjem bint (kći) 'Imranova, (Asija) Bint Muzahim - žena Fir'avnova, Hatidža bint Huvejlid i Fatima bint Muhammed."

El-Buhari i Muslim bilježe predaju u kojoj se navodi da je jednom prilikom melek Džibril došao Poslaniku, s.a.v.s., i tražio od njega da Hatidži prenese selame od Allaha Uzvišenog i da je obraduje dvorcem koji je za nju pripremljen u Džennetu.Riječi posebne hvale kojima je Poslanik, s.a.v.s., iskazivao svoju ljubav i poštovanje  prema hazreti Hatidži, izazivale su ljubomoru ostalih njegovih supruga. O tome hazreti 'Aiša, r.a., priča: "Nisam ni prema kome osjećala toliku ljubomoru kao prema Hatidži, iako nisam živjela s njom. Razlog je bilo to što je Poslanik, s.a.v.s., mnogo spominjao Hatidžu. Štaviše, on je nekada znao zaklati ovcu pa je podijeliti Hatidžinim prijateljicama."U jednoj drugoj predaji navodi se da je 'Aiša, r.a., rekla: "Kada bi Allahov Poslanik, s.a.v.s., spomenuo Hatidžu, on bi je mnogo hvalio. Jednoga dana sam osjetila veliku ljubomoru, pa sam rekla. 'Koliko li samo spominješ tu krezubu staricu! Allah ti je dao bolje od nje!' 'Ne!' - odgovorio je Poslanik – 'Allah mi nije dao ženu bolju od nje! Ona mi je povjerovala onda kada mnogi nisu htjeli da vjeruju; ona je potvrdila da govorim istinu onda kada su me mnogi u laž utjerivali; ona me je pomagala svojim imetkom u vremenu kada su to drugi odbili; Allah mi je sa njom podario djecu a nije sa drugim ženama!'"Hazreti Hatidža, r.a., umrla je u ramazanu desete godine po poslanstvu, ubrzo nakon prekida mušričkog bojkota prema muslimanima. To se desilo tri godine prije hidžre u Medinu. Zbog težine tog događaja Poslanik je tu godinu nazvao 'Amu-l-huzn (Godina žalosti). Hazreti Hatidžu su ogasulile Ummu Ejmen, Poslanikova robinja koju je nasljedio od oca i Ummu-l-Fadl, žena Poslanikovog amidže 'Abbasa. U kabur ju je spustio lično Allahov Poslanik, s.a.v.s., bez klanjanja dženaza-namaza koji u to vrijeme još nije bio propisan. Ukopana je na brdu El-Hadžun, iznad Mekke.

2. Sevda bint Zem'a je druga Poslanikova supruga. Poslanik ju je oženio u ševvalu, desete godine po poslanstvu. Prije braka s Poslanikom, s.a.v.s., bila je udata za Sekrana ibn 'Amra. Muž joj je umro kad se vratio iz iseljeništva u Abesiniju tako da je ostala bez skrbnika. To je značilo da se mora vratiti svom rodu gdje bi bila izložena maltretiranjima i iskušenjima zbog svoje vjere ili, pak, kao hudovica, biti na teret društvu. Postojala je i treća mogućnost a to je da se uda za nekog ko nije iz njenog društvenog staleža što, također, nije bilo odgovarajuće. Poslanik, s.a.v.s., je s njom sklopio brak i na taj način, sklanjajući je kod sebe, zaštitio njenu vjeru i čast.

 3. 'Aiša, Ebu Bekrova kćerka, bila je jedina supruga koju je Poslanik oženio kao djevicu. Sve ostale su ranije bile u braku pa su im njihovi muževi umrli ili poginuli. Brak s 'Aišom Poslaniku nije bio u pomisli jer je ona bila veoma mlada. Međutim, jednom prilikom, nakon Hatidžine smrti, došla je Havla bint Hakim, supruga Osmana ibn Maz'una, i upitala: "Allahov Poslaniče, bi li se ti oženio?" Poslanik je upitao: "S kojom?" Ona mu je odgovorila: "Želiš li djevojku koja nije bila udavana (bikr), ili želiš ženu koja je ranije bila u braku (sejjib)?" On je pitao: "Ko je djevojka?" Odgovorila je: "'Aiša - kćerka tebi najdražeg Allahovog stvorenja (misli na Ebu Bekra)." Nakon toga, pitao je: "A ko je žena koja je bila u braku?" "Sevda bint Zem'a", odgovorila je. Poslanik joj je tada rekao da ide i zaprosi ih za njega. Nakon toga, Poslanik, s.a.v.s., je počeo 'Aišu sanjati. 'Aiša u vezi s tim kazuje da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Tri puta si mi se u snu pojavljivala. Nakon toga, melek mi te je kradom doveo u odjeći od svile i rekao mi: 'Ovo ti je supruga.' Kad sam ti otkrio lice i vidio da si to ti, rekao sam: 'Kad je od Allaha, nek' bude tako.'"Navedena predaja jasno govori da je Poslanik, s.a.v.s., 'Aišu oženio po Objavi, tj. to mu je bilo naređeno. Zbog toga je njena udaja specifična: Poslanik ju je oženio kao djevojčicu, uz pristanak njenog oca Ebu Bekra. To se desilo u ševvalu, jedanaeste godine po poslanstvu, ili godinu dana nakon ženidbe sa Sevdom, dakle prije Hidžre na dvije godine i pet mjeseci. S ozirom da je 'Aiša tada nije bila šerijatski punoljetna, ona je ostala u kući svoga oca. Nakon što je postala baliga (punoljetna), došla je u Poslanikovu kuću. To se desilo u ševvalu, sedam mjeseci nakon Hidžre, u Medini, kada je izgrađena Poslanikova džamija. Za 'Aišu, r.a., mnogi učenjaci kažu da je bila najučenija žena u području fikha, poznavanja šerijatskih propisa, i uopće da je naobrazovanija muslimanka.U vezi s Poslanikovom ženidbom sa hazreti 'Aišom, koja je u vrijeme udaje bila veoma mlada, neprijatelji islama su tokom povijesti iznosili brojne primjedbe i napade na islam i Poslanika, s.a.v.s. Ti napadi traju sve do današnjih dana, kada smo svjedoci objavljivanja blasfemičnih karikatura u nekim zapadnim medijima. U vezi s tim, smatramo bitnim ukazati na dvije činjenice:Prvo, udaju mladih osoba u tom vremenu treba posmatrati u kontektstu tadašnjeg historijskog i kulturnog miljea. Naime, ženidba mladim djevojkama bila je u tom vremenu sasvim uobičajena stvar, tako da se na to nije niko obazirao, pa čak ni Poslanikovi neprijatelji. Poznato je da su Poslanikovi neprijatelji iz reda arapskih mušrika (idolopoklonika) iznosili razne prigovore Poslaniku, s.a.v.s. Oni su, zapravo, koristili svaku moguću priliku da napadnu Poslanika, s.a.v.s., i na nečemu mu prigovore. Biografska literatura je puna brojnih prigovora koje su Poslaniku, s.a.v.s., iznosili arapski i, općenito, drugi neprijatelji. Međutim, nije zabilježeno da mu je neko u tom vremenu prigovorio zbog toga što je oženio 'Aišu kao mladu djevicu. To je, za to vrijeme, bila sasvim normalna pojava. Drugo, potrebno istaći da 'Aiša, r.a., iako je vrijeme udaje bila veoma mlada, u to vrijeme bila šerijatski punoljetna. Razlog zbog kojeg 'Aiša, r.a., nije odmah došla u Poslanikovu kuću jeste to što, po šerijatskim propisima, nije dozvoljeno imati bračni život sa ženom koja nije punoljetna (baliga), tj. kod koje nije počeo menstrualni proces. Po islamskim propisima punoljetnost muškarca vezuje se za prvu poluciju a punoljetnost žene za prvu menstruaciju. Dakle, 'Aiša je prilikom stupanja u bračni život s Poslanikom bila šerijatski punoljetna. 

4. Hafsa, kćerka Omera ibnu-l-Hattaba je prije braka s Poslanikom bila udata za Hunejsa ibn Huzafu es-Sehmija. Nakon njegove smrti Omer je ponudio da je oženi Osman ibn 'Affan. Osman se učtivo izvinuo našto ju je ponudio Ebu Bekru. Pošto Ebu Bekr nije dao nikakav odgovor, Omer je otišao i požalio se Allahovom Poslaniku. Poslanik, s.a.v.s., se njom oženio kako bi njenog oca poštedio brige u vezi s njenom udajom i da Omeru iz srca izbriše utisak kako njegovu kćerku niko ne želi. Poslanik se njome oženio treće godine po Hidžri.

5. Zejneb bint Huzejme, poznata je po nadimku Ummu-l-mesakin (Majka siromaha), zbog velike brige prema siročadi i siromasima. Poslanik, s.a.v.s., se njom oženio iz poštovanja prema njoj i njenom radu za opće dobro. Prije braka s Poslanikom bila je udata za 'Ubejdu ibnu-l-Harisa, koji je poginuo kao šehid na Uhudu. Poslanik ju je oženio četvrte godine po Hidžri, a njoj je tada bilo oko šezdeset godina. Ubrzo nakon udaje za Poslanika, dva ili tri mjeseca poslije, ona je umrla.

6. Ummu Seleme el-Mahzumijje je prije braka s Poslanikom, s.a.v.s., bila udata za Ebu Selemu ibn 'Abduleseda. Bila je žena u zrelim godinama, s nejakom djecom. Muž joj je podlegao ranama zadobijenim u Bici na Uhudu. Ummu Seleme je za mužem iskreno žalila. Prosilo ju je više ljudi, među njima i Ebu Bekr, r.a. Ponude za brak ona nije prihvatala, vjerovatno zbog zabrinutosti za djecu i predanosti svojoj žalosti. Poslanik, s.a.v.s., se na nju sažalio i oženio je uz obećanje da će brinuti o njenoj djeci. To se desilo u ševvalu, četvrte godine po Hidžri

.7. Zejneb bint Džahš bila je Poslanikova tetična po ocu. Poslanik, s.a.v.s., ju je bio udao za svoga posinka Zejd ibn Harisea. Kasnije je Allah, dž.š., ukinuo običaj posinjavanja i ono što je iz toga proizlazilo. Brak između Zejda i Zejnebe nije bio uspješan i okončan je razvodom. Allah, dž.š., je zapovjedio Poslaniku, s.a.v.s., da oženi Zejnebu, suprugu svog posinka i da tako praktično potvrdi ukidanje običaja u vezi s posinjavanjem. O tome se u  Kur'anu kaže: I pošto je Zejd s njom živio i od nje se razveo, Mi smo je za tebe udali kako se vjernici ne bi ustručavali više da se žene ženama posinaka svojih kad se oni od njih razvedu. Kako Allah odredi, onako treba da bude (Al-Ahzab, 37). Poslanikova ženidba sa Zejnebom bila je u zu-l-ka'deu, pete godine po Hidžri.

8. Džuvejrijja bintu-l-Haris je bila kćerka plemenskog poglavara. Poslaniku, s.a.v.s., je pripala u sklopu ratnog plijena zadobijenog od plemena Benu el-Mustalik, prilikom vojnog pohoda na to pleme, u mjesecu ša'banu šeste godine po Hidžri. Budući da je Poslanik, s.a.v.s., bio veoma obziran prema onima koje je zapalo poniženje nakon života u kojem su uživali ugled i čast, on se sa njom ubrzo i oženio. Na taj način ona je pošteđena mogućnosti da je neko uzme kao sluškinju, a to je imalo i drugi efekat: muslimani su zarobljenike plemena Benu-l-Mustalik oslobodili, nazvavši ih tazbinom Allahovog Poslanika. Pripadnici plemena su nakon toga svi redom primili islam. Na taj način je Poslanikova ženidba Džuvejrijom bila veoma blagodarna

9. Ummu Habiba Remla bint Ebu Sufjan, Ebu Sufjanova kćerka. Ona je bila supruga 'Ubejdullaha ibn Džahša el-Esedija. Rano je, zajedno s mužem, prešla na islam i razišla se sa svojom porodicom. Potom je sa mužem učinila hidžru u Abesiniju. Međutim, nakon kraćeg boravka u Abesiniji, njen muž je prešao na kršćanstvo i ubrzo umro. Nakon toga Remla je u iseljeništvu ostala usamljena. Kad je Poslanik, s.a.v.s., za to saznao, poslao je kralju Nedžašiju dopis u kojem ga je, nakon što je on primio islam, opunumoćio da sklopi brak između Remle i njega, što je Nedžaši i učinio. Tom prilikom, Nedžaši je isplatio Remli mehr (vjenčani dar) od četiti stotine zlatnih dinara. Ummu Habiba se, zbog toga, smatra Poslanikovom suprugom koja je imala najveći mehr.  Poslanik se njom oženio da je izbavi iz usamljenosti i da na taj način uspostavi vezu s njenim ocem Ebu Sufjanom, vodećim mekkanskim prvakom.

10. Safijja bint Hujejj ibn Ahtab, kćerka poglavara plemena Benu-n-Nedir, bila je dio ratnog plijena iz pohoda na Hajber. Kad se obrela kod Dihjea al-Kelbija, on je Poslaniku, s.a.v.s., kazao: "Ona je plemenska princeza i ljepotica. Ne bi trebalo da pripadne nikom drugom nego tebi." Pošto je Poslanik, s.a.v.s., bio obziran prema onima koji su imali visok društveni položaj a potom ga izgubili, uzeo ju je kao slobodnu ženu i oženio se njom. To se desilo sedme godine po hidžri, nakon zauzimanja Hajbera.

11. Mejmuna bintu-l-Haris je posljednja žena koju je Allahov Polanik, s.a.v.s., oženio. To se desilo krajem sedme godine po Hidžri, prilikom obavljanja tzv. Naknadne  umre ('Umretu-l-kada').  

Umjesto zaključka

Na osnovu iznesenih podataka koji su zabilježeni u relevantnoj historijskoj literarturi, jasno je da Poslanikovo vižešenstvo imalo mnogo dublji smisao od pukog fizičkog zadovoljenja. Zapravo, tvrdnja da je Poslanik oženio toliki broj žena kako bi zadovoljio potrebe svoje seksualnosti nema nikakvog smisla jer je on svoju mladost proveo u okrilju jedne žene, hazreti Hatidže, koja je još bila starija od njega punih petnaest godina. Takvu tvrdnju, koja kod muslimana izaziva gnušanje, demantovali su i nepristrasni nemuslimanski intelektualni krugovi. U tom pogledu Ana Bizant (Annie Besant), autorica poznatog djela The Life and Teachings of Muhammad (Muhammedov život i naučavanje), napisala je veoma lijepe misli, koje ovdje navodimo umjesto zaključka: "Nemoguće je bilo kome proučiti život i lik velikog arapskog vjerovjesnika i shvatiti kako je taj vjerovjesnik živio, kako je ljude poučavao, a da ne osjeti poštovanje za toga velikog vjerovjesnika, jednoga od najvećih poslanika. Iako ću ja u sklopu onoga žto želim ispričati, možda izložiti i nešto što je mnogima poznato, svaki put kad čitam nešto u vezi s tim, iznova osjetim dodatno poštovanje za toga velikoga arapskog učitelja.Može li neko reći da čovjek u naponu snage, u dvadeset petoj godini života, oženi ženu mnogo stariju od sebe, bude joj odan tokom dvadeset pet godina, sve do svoje pedesete godine, do vremena kad kod žene presahnu tjelesne pobude, pa se tek nakon svega oženi radi zadovoljenja tjelesnih potreba, a da u tome nema životne mudrosti!? Ukoliko se pažnja obrati ženama koje je on ženio, nije teško uočiti da je svaka od njih bila razlog ulaska u neki savez za dobro njegovih sljedbenika i vjere, ili uporište ostvarenja nečega što je koristilo njegovim prijateljima, ili je ženi koju je ženio bila jako potrebna zaštita."

17.12.2007.

Dan za skupljanje vode..


Danas je bio dan za sakupljanje vode. Naravno, ovaj dan je imao ovaj smisao nekada davno prije kada nije bilo vode uz put, kada se krene sa Mine preko Muzdelife put Arefata. Tada su se hadžije snabidjelave vodom uoči Jevmul Arefe ( 9. Zul-Hidždže Dan Arefeta).

Ovaj dan Jevmul Arefe, jedan je od najblagoslovljenijih dana koji mogu osvanuti u toku jedne godine, taj dan uoči Kurban Bajrama sve hadžije koje te godine obavljaju ovu islamsku dužnost i koji su došli Allahu u goste provedu na brdu Arefat desetak kilometara od Mekke i imaju čitav dan pred sobom da dove i traže od svog Gospodara da im se smiluje, da im oprosti grijehe i da im podari dobro i ovoga i onoga svijeta...

Taj dan Allah se ponosi pred Melecima i govori im:"Pogledajte Moje dobre robove , došli su mu iz krajeva udaljenih, umorni, prašnjavi, došli su samo Meni ibadet da čine".

Taj dan šejtan je najponizniji, najnesretniji i najžalosniji jer sve ono što je činio oko nekog čovjeka, svi grijesi na koje ga je naveo tokom njegovog života brišu se, padaju u vodu, Allah prašta svome robu i sa Arefata čovjek se vraća čist od grijeha "ko od majke rođen".







Krenuti na ovaj put san je svakoga iskrenog mu'mina a za njega je potrebno imati samo iskren nijet a najbolja opskrba koja je potrebna musafiru na ovome putu jeste bogobojaznost.

Prije su naši stari išli na hadž konjima i kažu da su se sretali dole negdje ispod Makedonije dok su jedni išli put Kabe drugi su se vraćali sa hadžijskim turbanima na glavi.







Danas je puno lakše obaviti hadž, raznovrsna prevozna sredstva brzo nas prebace do Časnoga hrama, a meni je ostalo puno toga urezanog u sjećanju nakon sedam dana putovanja kombijem, preko Hrvatske, Mađarske, Rumunije, Bugarske, Turske, Sirije, Jordana i konačno Saudijske Arabije do Medine grada Allahovog Poslanika Muhammeda s.a.w.s..

Baš Kao kad crnac prvi put vidi snijeg, tako smo se i mi balkanci odmah bacili u pustinjski pijesak, trčeći i tekbirajući pustinjom pokušavajući zamisliti kako je bilo u bitkama na Bedru itd.





Beskrajnost sitnog pijeska, koji curi kroz prste zbog svoje sićušnosti, i bezbroj talasastih dina koje su s jedne strane ledene a s druge vrele...

Neke navike ostaju, i dobra bosanska kahva sigurno će uvijek dobro doći. Plinska boca, voda, kahva, šećer i vreča za spavanje neki su od rekvizita bez kojih se ne kreće na jedan ovakav put.


Najbitnije je da kahva bude što jača kako šofer ne bi zaspao u putu jer treba preći tih nekih 7 000 km.




Ipak sve poteškoće koje insan doživi na putu, putujući kroz razne zemlje i prelazeći granice, nestaju odmah kada se ugleda Medina i kada se dođe do zelene kupole ispod koje se nalazi mezar Allahovog Poslanika.

Nazvati selam i proći kroz Revdu, prostor između Poslanikovog mezara i njegovog minbera za koju Poslanik kaže da je jedna od Dženetskih bašći, doživljaj je od kojeg vam prođu trnci od vrha glave do peta a srce se ispuni imanom.


Puno doživljaja a tek se stiglo, doživljaji tek predstoje, treba biti osam dana u Medini, klanjati 40 namaza u Poslanikovoj džamiji i očistiti srce od nifaka. A onda se zaputiti 500 km kroz pustinju prema Mekki i Časnome hramu gdje je jedan namaz vrijedniji 100 000 puta od namaza negdje drugdje...

Izgubiš se u masi 4 miliona ljudi ali osjetiš snagu, osjetiš da nisi jedinka, nisi sam u obožavanju Allaha.











Najveći je osjećaj kada ugledaš Kabbu, veličanstvenu, centar svijeta prema kojoj se okrečeš svaki dan pet puta. Sada stojiš pred njom i opet doviš, jer dova se prima kda se uči u momentu kada se Kabba prvi put vidi. Urezuješ sliku u memoriju kako bi kasnije kod kuće dok klanjaš namaz mogao opet da staneš kod Crnog kamena i da osjetiš jednoću Stvoritelja.

Poslije Umre i Hadža, koje opet svaki čovjek doživi na svoj osobit način, a za koje je jedno sigurno a to da će svako na kraju reći da je prebrzo obavio sve obrede i da se moglo više ibadetiti, valja opet nazad put Medine zadnji put poselamiti Poslanika i napiti se Zem-Zem vode, koja ujedno gasi žeđ, siti, lijeći i primaju se dove u trenutku dok se pije...


Sve je prošlo nekako brzo, mjesec dana, koliko se insan poželio kuće toliko mu se i ostaje, ostaje nada da će se opet ispuniti dova sa nekog od namaza kada se molilo svoga Gospodara da ga pozove u goste, da smota razdaljinu od kuće do Časnoga hrama i da oći vide Bejtullah...

Napuštamo Medinu, tužni a i veseli, nadamo se nagradi, veselimo se povratku kući...

Uvijek me u ove dane vrate sjećanja na 2000.godinu kada su neki predviđali smak svijeta a kada sam ja išao na putovanje života,



O obredima hadža imalo bi se danima pisati ja sam samo želio da podjelim s vama dio lijepih sjećanja a i da potaknem nekog  da se odluči na ovo putovanje a ujedno i da se zahvalim pojedinim koji su mi omogučili da obavim hadž...

Jevmul Arefe je lijepo postiti ako smo kod kuće pa eto i to da znate jer je sutra jedan od najblagoslovenijih dana koji mogu osvanuti u toku jedne go

17.12.2007.

Razlog dolaska poslanika

Kur'an jasno ističe da je razlog dolaska poslanika uklanjanje među­ljudskih neslaganja i raskola proizišlog iz fitreta.

Zbog toga što razmirice i raskoli potiču iz nutrine čovjeka, može se potpuno argumentirano reći da čovjek sam ne može biti činilac jedinstva ili, u najmanju ruku, ne može valjano spriječiti neslaganja. Potpuno je jasno da međusobne nesuglasice povlače za sobom jedino nered, a nered ne vodi ničemu drugom do uništenju čovječanstva. Prema tome, čovjek se nalazi na raskrsnici dvaju puteva:

a.      uništenja samoga sebe,

b.      prisustvu nečega izvana, kao činioca jedinstva.

Uzvišeni Gospodar čovjeku je odredio drugi put poslavši Svoje poslanike da otklone nerede i nesuglasice i da čovjeka povedu ka nje­govom istinskom savršenstvu.

         2.         Traženo savršenstvo je istinsko savršenstvo,

Ono za čim čovjek teži jeste istinsko savršenstvo. U pitanju je zbilja koja ima svoje učinke i tragove. Znanje je, ustvari, ona zbilja koja u duši čovjeka ostavlja istinske tragove, što je suprotno vlasti, koja je konvencionalne prirode, tj. nije zbiljska i u društvu ne ostavlja učinke zbiljske prirode.

Svako dobro koje je istinsko i nužno postoji i u stvorenom svi­jetu. U tom slučaju sigurno je da u stvorenom svijetu postoje put i preduvjeti za ostvarenje tog dobra. Prema tome, slanje poslanika predstavlja jednu kariku u lancu stvorenoga svijeta, a ne nešto što je izvan čovjeka i njemu nametnuto. Časni Kur'an kaže:

رَبُّنَا الَّذِي أَعْطَى كُلَّ شَيْءٍ خَلْقَهُ ثُمَّ هَدَى

Gospodar naš je onaj koji je svemu što je stvorio dao ono što mu je potrebno za njegovo savršenstvo, a zatim ga kako da ostvari to savršenstvo uputio iznutra.[1]

Ako uzmemo za primjer zrno pšenice, vidjet ćemo da mu je Allah dž. š. podario mogućnost i potencijal da iz njega iznikne klas, koji u sebi nosi stotinu drugih zrna, potom mu je podario kretnju ka ovome savršenstvu i ujedno ga upoznao sa tim savršenstvom. Prema tome, budući da je Gospodar svega, On sva bića upotpunjuje i stvara u savršenom obliku.

         3.         Čovjek je samo jedna vrsta među stvorenim bićima

Ako prihvatimo maločas izloženu zakonitost, da Bog stvara svako biće savršeno i da ga upućuje ka ostvarenju te savršenosti, onda je i čovjek obuhvaćen ovim Zakonom, kao jednim bićem iz­među ostalih. Dakle, i čovjek treba da je upućen ka savršenosti svojoj iznutra. Ovaj sunnet postoji u samoj kreaciji. Zato i Kur'an naglašava:

كُلاًّ نُّمِدُّ هَـؤُلاء وَهَـؤُلاء مِنْ عَطَاء رَبِّكَ وَمَا كَانَ عَطَاء رَبِّكَ مَحْظُورًا

Svima njima, i jednima i drugima (lošima i dobrima), dajemo darove Gospodara tvoga; a darovi Gospodara tvoga nisu nikome zabranjeni.[2]

Uzvišeni Gospodar daruje ljudima ono što su zaslužili. On po­maže svakom stvorenju koje ima potrebu za Njim. Nijedna moć ne može se ispriječiti ovom Božijem sunnetu. Jedino što može usk­ratiti Božije davanje jesu moral i ljudska djela suprotni onome što Bog od ljudi traži.

         4.         Jedino Bog može otkloniti nedostatak prirode

         5.         Ako se prihvati da fitret čovjeka poziva nesuglasicama i nje­govu prirodu vodi manjkavosti, u tom slučaju nužno je posto­janje nečeg drugog, mimo njegove prirode, što će ga upućivati ka savršenstvu, a to nije ništa drugo do Božiji poslanik – drugim ri­ječima, poslanstvo i Objava. Bi'set se pripisuje Gospodaru.

U cijelom Kur'anu, gdje god ima riječi o bi'setu poslanika, taj čin je pripisan Bogu. Naprimjer, u Kur'anu je rečeno: Bog je lju­dima slao poslanike radi preporoda. Slanje poslanika, kao i sve ostale pojave, obilježeno je vremenom i mjestom, ali u ovom slu­čaju nigdje nisu spomenute karakteristike vremena i mjesta. Postavlja se pitanje zašto su izuzete ove dvije karakteristike u navedenoj pojavi (bi'setu).

Ovim Allah dž. š. želi ukazati na činjenicu da jedino On, slan­jem poslanika, ima moć rješavanja razmirica među ljudima. Ni­jedna druga snaga ni biće ne mogu rješiti ljudske nesuglasice i ras­kole čiji korijen leži u fitretu.

         6.         Šta je vjerovjesništvo?

Nakon svih navedenih objašnjenja postaje jasno značenje vjerovjesništva. Vjerovjesništvo predstavlja duhovno stanje, skrovito stanje, posredstvom kojeg vjerovjesnik razumije nebeske i Božanske zbilje i istine, uz pomoć čega može riješiti sve životne ne­doumice i ljudske razmirice. Ovo razumijevanje i spoznaja istina upravo je ono stanje za koje se u Kur'anu kaže “objava” – وحى (vahj). A ono stanje koje osoba stječe kroz objavu naziva se vjerovjesništvo – نبوت (nubuvvet).

Ako bismo to htjeli iskazati primjerom, mogli bismo reći da je odnos vjerovjesništva naspram općeg stanja ljudi poput odnosa budnosti i sna. Slično stanju sna, kada čovjek percipira neke stvari koje nikada u budnom stanju ne vidi, tako se i vjerovjesniku javljaju stanja u kojima spoznaje i posmatra Zbilje i Istine pomoću kojih može otkloniti nesuglasice među ljudima.

17.12.2007.

Na vash zahtjev objavljujemo...(zabrane alkohola i ostalih zala)

 ALKOHOLNA SU PICA
HARAM, HARAM!

Uzviseni Allah kaze: .O vjernici, vino i kocka i kumiri i strelice za gatanje, odvratne su
stvari, sejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli sto zelite.. (El - Maida, 90)
Zabrana pijenja alkoholnih pica potvrđena je Kur.anom, sunnetom i idzmaom
(konsenzusom) uleme.
Međutim, i pored toga postoji jedna grupa ljudi koji smatraju da rijec (fedztenibuhu)-
- .klonite se toga., koja je spomenuta u ajetu, ne upucuje na jasnu i kategoricnu zabranu,
kao sto je to slucaj sa ostalim zabranama, a primjer za to su rijeci Uzvisenog Allaha:
.Zabranjuje vam se strv, krv i svinjsko meso, i ono sto je zaklano u necije drugo,
a ne u Allahovo ime, i sto je udavljeno i ubijeno; i sto je strmoglavljeno, i rogom
ubodeno, ili od zvijeri naceto - osim ako ste ga preklali.. (El - Maida, 3)
Da bismo odgovorili na ovu neosnovanu tvrdnju, nasu paznju usmjerit cemo na
sljedece:

PRVO: STAV CASNOGA KUR.ANA
NASPRAM ALKOHOLA

RIJEC (FEDZTENIBUHU) - .KLONITE GA SE.
SPOMENUTA U KUR.ANU

Ova rijec u arapskom jeziku znaci .udaljavanje. i .ne priblizavanje necemu. ili .granicama
necega.. Ta rijec je, dakle, jedna od najizrazajnih konstrukcija koja ukazuje na zabranu.
Onaj ko prostudira ajete casnoga Kur.ana vidjet ce da je rijec (fedztenibuhu) - .klonite ga
se., spomenuta u velikom broju drugih ajeta. Od tih ajeta su i ajeti u kojim se zabranjuje
prihvatanje laznih uvjerenja i ruznih osobina, a neki od tih ajeta su sljedeci:

- .Pa budite sto dalje od kumira poganih i izbjegavajte sto vise govor
neistiniti.. (El - Had‘d‘, 30)
- .Mi smo svakom narodu poslanika poslali: .Allahu se klanjajte, a kumira
se klonite!.. (En - Nahl, 36)
- .Za one koji izbjegavaju da se kumirima klanjaju i koji se Allahu obracaju -
njima su namijenjene radosne vijesti, zato obraduj robove Moje!. (Ez - Zumer, 17)
- .A kada Ibrahim rece: .Gospodaru moj, ucini ovaj grad sigurnim i sacuvaj
mene i sinove moje klanjanja kumirima!.. (Ibrahim, 35)
U nekim ajetima spominju se uporedo nesretnici i oni koji se Allaha boje, kao npr.: .... u
koju ce uci samo nesretnik, onaj koji bude poricao i glavu okretao, a od nje ce
daleko biti onaj koji se bude Allaha bojao.. (El - Lejl, 15 - 17)
Onaj ko studiozno prouci ajete o zabrani alkohola: .O vjernici, vino i kocka i kumiri i
strelice za gađanje odvratne su stvari, sejtanovo djelo. Zato se toga klonite da biste
postigli ono sto zelite. Sejtan zeli pomocu vina i kocke unijeti među vas neprijateljstvo i
mrznju, i da vas od sjecanja na Allaha i od obavljanja molitve odvrati. Pa, hocete li se
okaniti?., vidjet ce da ti ajeti sadrze brojne pokazatelje koji ukazuju na zabranu
konzumiranja alkohola.

Neki od tih pokazatelja su sljedeci:

1. Ajet pocinje obracanjem vjernicima rijecima: .O vjernici., sto skrece paznju na to da
je ono sto slijedi propis koji vjernici, koji se odazivaju svome Gospodaru i koji izvrsavaju
Njegove naredbe i klone se zabrana, moraju izvrsavati.

2. Alkohol (vino) spomenuto je u kontekstu zajedno sa kockom, kumirima i strelicama
za gađanje, a sve spada u velike grijehe. Alkohol je prvi spomenut zbog velikog grijeha
njegovog konzumiranja i sto je on kljuc svakog zla.

3. Alkohol je nazvan .odvratnom stvari. (ridzs), a rijec .ridzs. u arapskom jeziku oznacava
ogavne i prljave stvari. Ima misljenja da ova rijec znaci srdzbu, kao da ima i znacenje
grijeha
.
4. Ajeti pojasnjavaju da je alkohol sejtanovo djelo, a od sejtana dolazi samo cisto zlo, kao
sto to kaze Ez - Zevkani. Sehid, Sejjid Kutb, Allah mu se smilovao, kaze: .Sejtan je iskonski
covjekov neprijatelj, a dovoljno je vjerniku da zna da je neko djelo sejtansko da bi se njegovo
cuvstvo toga klonilo, da bi njegova dusa osjecala odvratnost od toga i da bi njegovo bice
uzmicalo i udaljavalo se od toga i cuvalo se iz bojazni od toga..

5. Upotreba izraza .klonite se., koji je najizrazajniji, ukazuje na zabranu jer to znaci
udaljavanje od zabranjenog, a da se ne govori o cinjenju onog sto je zabranjeno.

6. Postizanje uspjeha i spas vezani su za Allahovo zadovoljstvo od klonjenja alkohola:
.I zato se toga klonite da biste postigli ono sto zelite., sto je podsticaj vjernicima da ga se
klone. Kaze Ez - Zevkani: .Ako je u klonjenju od alkohola spas, onda je u konzumiranju
propast i unistenje..

7. Ajeti pojasnjavaju zla i stete koje nastaju konzumiranjem alkohola. Kaze Uzviseni:
.Sejtan zeli pomocu vina i kocke među vas neprijateljstvo i mrznju unijeti.. A Sejjid Kutb,
Allah mu se smilovao, kaze: .Ovim se muslimanovoj svijesti otkriva sejtanova namjera i cilj
njegove spletke i produkt njegove necistote. To je izazivanje neprijateljstva i mrznje u
redovima muslimana, pomocu vina i kocke, kao i odvracanje .onih koji vjeruju. od sjecanja
na Allaha i od namaza, a kakva li je samo, u tom slucaju, njegova spletka?!.
Ovi ciljevi koje
sejtan zeli postici stvarnost su i muslimani ih mogu vidjeti u pojavnom svijetu. Ti ciljevi
potvr|eni su Bosanskim rijecima, istinitim samim po sebi. Nije potrebno dugo istrazivanje da
bi covjek uvidio da je sejtan taj koji među ljude, putem alkohola i kocke, ubacuje neprijateljstvo
i mrznju. Alkohol oduzima razum i zagrijava krv i meso i izaziva hirovitost i zestinu. Kocka
koja ide uz alkohol u dusama izaziva osjecaj propasti i zlobe (mrznje) ,jer onaj ko je izgubio
u kocki mora osjecati zlobu i mrznju prema onome s kim se kockao, jer mu on oduzima
njegov novac njemu naocigled, odnosi ga kao dobitnik, a njegov partner ostaje kao gubitnik
i kaharan. U prirodi ovih stvari, kocke i alkohola, jeste da izazivaju mrznju i neprijateljstvo,
koliko god one ujedinjavale partnere na polju svadljivosti i eksplozivnosti koje se povrsno
doimaju kao prijaznost i sreca. Odvracanje od sjecanja na Allaha i od namaza nije potrebno
razmatrati jer alkohol izaziva zaborav a kocka zaokuplja. Omamljenost kockara kockom
nije nista manja od omamljenosti alkoholom, a svijet je kockara poput svijeta pijanice i
ogranicava se na stolove, case i kocke (karte).

8. Za rijeci Uzvisenog: .Pa, hocete li se okaniti?., Ibn - Kesir kaze: .U ovome je prijetnja
i zastrasivanje.. A Ez - Zavkani kaze: .U ovom je veliko korenje u vidu upitne forme koja
ukazuje na grđenje i prijekor, i zato je Omer, r.a., kada je ovo cuo, rekao: .Okanjujem se!.
.
9. Rijeci Uzvisenog nakon ajeta kojim se zabranjuje alkohol: .I budite poslusni Allahu
i budite poslusni Poslaniku, i oprezni budite! A ako glave okrenete, onda znajte
da je Poslanik Nas duzan samo da jasno obzani... (El - Maida, 92) Ajet potvrđuje
i naglasava nuznost slijeđenja Allahove naredbe tako sto se nece nastaviti sa pijenjem
alkohola, te ukazuje na neophodnost slijeđenja onoga sto ce Poslanik, s.a.v.s., u pogledu
alkohola, objasniti.

10. Bojazan koja je obuzela ashabe za svoju bracu koji su konzumirali alkohol, a poginuli
su na Allahovom putu prije zabrane konzumiranja alkohola oko toga da li ce ih Allah kazniti?
Zato su objavljene Allahove, dz.s.., rijeci kao umirenje dusama: .Onima koji su vjerovali
i dobra djela cinili, nema nikakva grijeha u onom sto su oni pojeli i popili (prije
zabrane) ako su se klonili onoga sto im je zabranjeno i ako su vjerovali i onda
se grijeha klonili i dobro cinili. A Allah voli one koji drugima dobro cine.. (El -
Maida, 93)

Mudrost Goapodara svetova ALLAHA dz.s. je da alkohol zabrani u etapama tj da ljudi polahko napuste alkohol jer je to zlo koje je tesko napustiti odjedanput.



Zabrana konzumiranja alkohola objavljena je u etapama,:


Sejjid Kutb, Allah mu se smilovao, kaze:
1.Prva etapa bila je usmjereno odapinjanje strijele
kada je Uzviseni Allah u mekanskoj suri En - Nahl rekao: .A od plodova palmi i loze
pripremate pice i hranu prijatnu... Tako je ona bila prvo sto je doprlo do osjecanja
muslimana stavljajuci pica (alkohol) nasuprot .hrane prijatne., pa se cini kao da je alkohol
jedno, a prijatna hrana nesto drugo.

2.Zatim je bila druga etapa u kojoj je pokrenuta vjerska svijest u dusama muslimana
putem zakonodavne logike kada je objavljen ajet iz sure El - Bekara: .Pitaju te o vinu i
kocki. Reci: .Oni donose veliku stetu, a i neku korist ljudima, samo sto je steta
od njih veca nego korist...
U ovom je ajetu znak da je ostavljanje kocke i vina prece s obzirom da je steta veca
od koristi, a u malo kojoj stvari nema neke koristi; međutim, dozvoljenost ili zabranjenost
te stvari oslanja se na to da li u toj stvari preovladava steta ili korist.

3.Potom je bila treca etapa u kojoj je razbijena navika pijenja i izazvani netrepeljivost
i neslaganje između alkohola i naredbe klanjanja namaza kada je objavljen ajet iz sure
En - Nisa.: .O vjernici, pijani nikako namaz ne obavljajte, sve dok ne budete znali
sta izgovarate..
Namaz se obavlja u pet vremenskih intervala i između vecine tih intervala je mali
vremenski razmak sto nije dovoljno da se covjek opije, a zatim i otrijezni između dva
namaska vremena. Ovom odredbom su‘avaju se prilike prakti~ne primjene navike pijenja
alkohola, a narocito pijenje alkohola ujutro i poslije ikindije ili aksama, kako je bio adet
ljudi u predislamskom periodu, dzahilijetu. Ajet razbija i obicaj konzumiranja alkohola
koje je vezano za određene vremenske termine u kojima je alkohol konzumiran. U ajetu
se nalazi nesto sto u dusi muslimana ima svoju tezinu, a to je nemogucnost usklađivanja
između izvrsavanja naredbe klanjanja namaza u njihovom vremenu i pridruzivanje navike
pijenja alkohola u određenim vremenskim periodima.

4.Potom je bila cetvrta i odlucujuca
etapa za koju su se duse u potpunosti pripremile. Samo sto je dosla zabrana, slijedila je
pokornost i poslusnost bez oklijevanja. Od Omera b. el - Hattaba, Allah neka je njime
zadovoljan, prenosi se da je rekao: .Allahu, objasni nam o alkoholu objasnjenje koje je
dovoljno.. Tada je objavljen ajet iz sure El- Bekara: .Pitaju te o vinu i kocki. Reci:
.Oni donose veliku stetu, a i neku korist... Omer je zatim pozvan (da dođe) i ovaj
ajet mu je proucen, a on je rekao: .Allahu, objasni nam o alkoholu stvari koje ce nas
zadovoljiti.. Tada je objavljen ajet iz sure En - Nisa.: .O vjernici, pijani nikako namaz
ne obavljajte.... Omer je ponovo pozvan i ovaj ajet mu je proucen, a on je rekao: .Allahu,
objasni nam o alkoholu ono sto ce biti dovoljno.. Zatim je objavljen ajet iz sure El - Maida:
.Sejtan zeli da pomocu vina i kocke unese među vas neprijateljstvo i mrznju i da
vas od sjecanja na Allaha i obavljanja namaza odvrati. Pa, hocete li se okaniti?.
Omer je ponovo pozvan i ovaj ajet mu je proucen, a on je rekao: .Okanili smo se, okanili!.
Ovo biljeze autori .Sunena.(Tirmizi,Ibn Madze,Nesai,).

Kada je objavljen ovaj ajet o zabrani alkohola trece godine nakon Bitke na Uhudu,
nije bilo potrebno vise od jednog telala koji je u mjestima gdje su se ljudi u Medini
okupljali, vikao: .O ljudi, alkohol je postao zabranjen (haram)!. Onaj u cijoj je ruci tada
bila casa - razbio ju je, onaj u cijim ustima je bio gutljaj - izbacio ga je i pocijepane su
mjesine za vino i razbijeni vrcevi. I tako se stvar okoncala.

Sto se tice mudrosti koja se nalazi u postupnom zabranjivanju alkohola, nju nam je
pojasnio Sejjid Kutb prilikom njegovog tumacenja rijeci Uzvisenog: .Pitaju te o vinu i
kocki. Reci: .Oni donose veliku stetu, a i neku korist ljudima; samo je steta od njih veca
od koristi... On kaze: .Ovaj tekst koji je pred nama bio je prvi korak zabrane. Stvari i djela
ponekad nisu cisto zlo. Dobro se mijesa sa zlom, a zlo se mijesa sa dobrom na ovome
svijetu. Međutim, ono od cega zavisi da li ce nesto biti dozvoljeno ili zabranjeno jeste
preovladavanje dobre ili lose strane. Ako je steta u alkoholu i kocki veca od koristi, tada
je to uzrok i razlog zabrane, iako ovdje nije zabrana jasno izrecena..
Ovdje nam se ukazuje jedna strana islamskog, kur.anskog, Bozanskog i mudrog
metoda odgoja, a to je metod koji je moguce pronaci u mnogim njegovim propisima,
naredbama i usmjerenjima. Mi cemo ukazati ovdje na jedno pravilo ovoga metoda
povodom govora o alkoholu i kocki.
Kada je naredba ili zabrana vezana za jedno od pravila imanskog koncepta ili za
jedno pitanje uvjerenja (idztihad), islam tada od prvog momenta donosi jasnu odredbu.
Međutim, kada je naredba ili zabrana vezana za obicaj ili oponasanje ili za drustvenu
situaciju koja nije lahka, islam tada ceka i pitanju prilazi polahko, blago i postupno i
priprema realne i optimalne uvjete koji olaksavaju sprovođenje i pokoravanje.
Kada se radilo o pitanju tevhida ili sirka, islam je od prvog momenta sproveo svoju
naredbu, ostro i odlucno, bez oklijevanja i obaziranja, bez kurtoazije, nagodbe i susretanja
na pola puta; to je zbog toga sto se ovdje radi o pitanju osnovnog pravila koncepta, bez
kojeg nije ispravan iman niti se uspostavlja islam.

Sto se tice alkohola i kocke, radilo se
o obicaju i navici, a obicaj zahtijeva lijecenje. Zbog toga se pocelo sa pokretanjem vjerske
svijesti i zakonodavne logike u dusama muslimana tako sto je receno da je steta u
alkoholu i kocki veca od koristi, a u tome je znak da je ostavljanje alkohola prece. Zatim
je dosao drugi korak povodom objavljivanja ajeta iz sure En - Nisa.: .O vjernici, pijani
nikako namaz ne obavljajte, sve dok ne budete znali sta izgovarate..
Namaz se obavlja u pet vremenskih razdoblja i između vecine tih razdoblja mali je
vremenski razmak koji nije dovoljan za opijanje i otreznjavanje. U ovome je suzavanje prilika
prakticne primjene navike pijenja i razbijanje navike konzumiranja alkohola koja je vezana
za određeno vrijeme konzumiranja.
Poznato je da onaj koji nesto konzumira osjeca potrebu za onim sto redovno uzima, bilo
da se radi o opojnim picima ili drogama, u određenom vremenu u kojem je uobicajeno da to
konzumira. Kada prekoraci ovo uobicajeno vrijeme i to se ponovi vise puta, oslabi zestina te
navike i moguce ju je savladati. Nakon sto su se ta dva koraka ostvarila, dosla je odlucno i
posljednja naredba o zabrani alkohola i kocke: .Vino i kocka i kumiri i strelice za
gatanje odvratne su stvari, sejtanovo djelo, zato se toga klonite da biste postigli
ono sto zelite..

Sveza ciste ljudske prirode jeste sveza uvjerenja (akide), i ako se prvo ne uspostavi
ova sveza, u ljudskoj prirodi nece ostati nista od ahlaka, etike ili drustvenog boljitka.
Kljuc ljudske prirode je ovdje. Ako se ona ne otvori svojim kljucem, njeni unutarnji tuneli
ostat ce zatvoreni, a njeni putevi krivudavi, i kad god se neki njen tjesnac otkrije, sakrije
se drugi; kad god se osvijetli jedan njen aspekt, zatamne se drugi, kad god se odveze
cvor, zavezu se drugi i kad god se otvori neki njen put, zatvore se drugi putevi i prolazi, i
tako bez kraja.

16.12.2007.

Demokratija = Terorizam!!!

Neko će odmah pomisliti da je izjednačavanje demokratije sa terorizmom kontradiktornost u pojmovima. Terorizam je opisan kao nedozovljena upotreba sile s namjerom postizanja nekog cilja, dok je demokratija miroljubivo i zajedničko učestvovanje u procesima donošenja zakona, i da se do postizanja određenog cilja dolazi na diplomatski i nenasilni način, pa da vidimo…  

Demokratija je koncept koji je postao standardom danas u svijetu, na osnovu kojeg se od svih očekuje da upravljaju sopstvenim životima kako oni to sami žele. Ljudima se nameće da vjeruju da je demokratija moderni, progresivni i civilizirani način riješavanja društvenih problema. Njima se nameće da vjeruju da će demokratija donjeti progres i napredak, uspjeh koji su ostvarile zapadne zemlje. Prikazuje se kao jedini mogući sistem po kojem ljudi moraju živjeti koji je veoma prihvaćen od širih masa. Onaj ko mu se ne povinuje prikazuje se kao nazadan, zaostao, kao neko kome treba reforma, poboljšanje.
 

Demokratija je sistem po kojem žive kafiri i u koji vjeruju i za koji umiru. Amerika i Velika Britanija se smatraju “šampionima demokratije”, najmoćnijim i najnaprednijim zemljama na Svijetu. Iz ovoga se da zaključiti da će oni učiniti sve što mogu kako bi ubijedili ostale da će njihov sistem života dominirati i da će ga cijeli Svijet prihvatiti kao standard, normu. Ove nacije smatraju obaveznim prenošenje demokratskog načina života ostatku Svijeta kako bi bile u mogućnosti i dalje da dominiraju i kako bi bili sigurni u nemogućnost prijetnje njihovoj civilizaciji. 

Skori događaji u Iraku nam pokazuju način na koji su nevjernici odlučni u njihovom pokušaju da njihov sistem života učine dominantnim i način na koji tjeraju druge da private njihove standarde i principe primjenjujući nasilje kako bi bili sigurni da će to ostvariti. Oni ubijaju, bombarduju, uništavaju, siluju i pljačkaju da bi ostvarili njihove ciljeve i da bi potčinili ljude da postanu pokorni njihovim zahtjevima.

Na davanje suvereniteta, ovlasti, iračanima se gledalo kao na simbol samoodlučnosti iračana, koji će im dozvoliti da upravljaju i odlučuju sami o svojim stvarima, međutim, činjenica je da su oni i dalje veoma potčinjeni i podređeni Americi.

Ako budemo pogledali način na koji je došlo do “demokratskog” Iraka, vidjećemo da je politika zapadnih režima – terorizam, kao njihov jedini način nametanja sistema života drugima. Isto se može reći za Afganistan, koji su Amerikanci napali sa svim mogućim vojnim sredstvima kako bi narodu nametnuli njihov sistem vrijednosti (demokratiju), protiv njihove volje.

Činjenica je da, ako pogledamo Afganistan i Irak nakon njihovog “oslobađanja,” očigledno je da je Amerika ta koja postavlja marionetske režime, čiji vladari uglavnom imaju veze sa američkim naftim kompanijama, obavještajnim službama i koji su u potpunosti potčinjeni Americi. Na osnovu ovoga možemo jasno shvatiti pozadinu tvdnji o oslobađanju ovih zemalja i uspostavljanje demokratskih režima od strane Amerike. Njihova verzija demokratije u ovim zemljama jeste potčinjenost i odanost Americi sa nalijepljenom etiketom “Made in US”.

Očigledno je da je zapadni svijet odlučan u uspostavljanju njihovog sistema vladanja, upravljanja, dominirajući nad ostalim svijetom, prisiljavajući ostale da žive u skladu sa njihovim standardima. Ko bude odbacio ovo, biće izložen suočavanju  sa vojnim napadima ne bi li ih prisilili na prihvatanje njihovih zahtjeva, dok se prema onima koji im se potčine ophode omalovažavajuće i ponižavajuće, kao prema roblju. Ovo je izbor koji nude ljudima u svijetu primjenjujući njihove iskvarene i zle sisteme vrijednosti nad masama bilo kako.

Realnost je takva da terorizam nije isključiv samo za muslimane, naprotiv, terorizam je u stvari sinonim međunarodne politike zapadnih nevjerničkih režima, a znači prilagođavanje njihovog sistema života ostalima i pokornost čitavog svijeta tome. Oni se služe državnim terorizmom pod plaštom slobode i oslobađanja, pomažući despotske režime, varajući narod da se bore protiv despotizma i nepravde.   

Muslimani koji slijede i praktikuju vjerovanje ehlis-sunneta wel džema’ata ne prihvataju ovo i ne dozvoljavaju da kafiri budu nadmoćni nad njima. Ummet je uzdignut kao najbolji ummet koji je ikada kročio zemljom, i njemu je dat najveći stepen vladavine i upravljanja društvenim odnosima - šerijat. Zato se mi žestoko suprostavljamo obmanama i prevarama ovih nacija i njihovog sramnog i poganog demokratskog sistema vladanja, jer vrhovna vlast pripada Allahu, Jedinome. Samo se Njemu pokoravamo u svemu što nam je propisao od zakona. Islam je jedini put koji će povratiti dostojanstvo muslimana i koji će donjeti prosperitet i napredak svih nas i na dunjaluku i ahiretu.

16.12.2007.

Sljedbenici ajeta „Ijjake na'abudu ve ijjake neste'in“

Ljudi koji su istinski sljedbenici ovog ajeta se nalaze u najjačem i najprečem i najkorisnijem 'ibadetu. Njih možemo podijeliti na četiri skupine i vrste i to:

1. Skupina onih koji smatraju da su najkorisniji i najvrijedniji samo oni ibadeti koji su najteži dušama za podnijeti. Kažu: Takvi ibadeti su najudaljeniji od have/strasti, a u tome je i suština ibadeta! Kažu: Nagrada se kreće shodno uloženom trudu i muci pa spominju hadis koji nema nikakva utemeljenja u relevantnim izvorima: „Najvrijednija djela su ona koja su najteža!“ Ovi ljudi se mogu nazvati imenom „pobornici tegla i nasilja nad dušama!“ Kažu: Duše se popravljaju samo na taj način jer je u njihovoj prirodi lijenost i predavanje dunjaluku pa se ne mogu popraviti osim uz podnošenje velikih strahoba i muka!

2. Skupina onih koji smatraju da je najbolji 'ibadet el-tedžerrud / odricanje od dunjaluka kao i zuhd/skromnost na njemu, uz njegovo minimalno korištenje i uz minimalno razmišljanje i vođenje brige o njemu. Ovi se djele na dvije vrste:

 'Avam – obični svijet među njima, pomisli da je sve navedeno vrhunac pa se angažovaše i na tome počeše raditi i ljude tome pozivati govoreći: ovo je vrijednije od stjecanja 'ilma/znanja i 'ibadeta/robovanja. Na zuhd/odricanje od dunjaluka, gledahu kao na vrhunac cjelokupna 'ibadeta.

 Havas – posebniji među njima, smatraju da je sve navedeno cilj za rad' nečeg drugog tj. radi osame srca s Allahom dž.š., uz sabiranje svih svojih misli na Njega, i uz pripremu srca za ljubav prema Njemu, i kajanje samo Njemu, i radi oslanjanja na njega, uz činjenje dijela koja izazivaju Njegovo zadovoljstvo. Smatraju da je najvrijedniji 'ibadet „džem'ijjet 'alallah“/“sabranost na Allahu“, uz neprestano spominjanje Njega, kako srcem tako i jezikom, bivši svjestan Njegove kontrole i gledanja, kloneći se svega što razbija i parča srce. Oni se dijele na dvije grupe:

 'Arifun muttebi'un – oni koji su spoznali istinu i koji je slijede; kada dođe kakva naredba ili zabrana odmah prionu njenoj sprovedbi pa makar im to razbilo njihov „džem'ijjet“.

 Munharifun – ljudi koji žive u devijaciji, koji kažu: Cilj činjenja 'ibadeta je „džem'ijjet 'alallah“/sabranost srca na Allahu dž.š., pa kad god naiđe nešto što će srce odvratiti od Allaha dž.š., nećemo se osvrtati na to, što su izrekli u stihovima:

Virdovi se traže od onih koji su gafili/nemarni
Šta da se traži od srca čije je svo vrijeme vird!?

I ovi se dijele na dvije skupine:

 Oni koji su ostavili vadžibe i farzove zbog „džem'ijjeta“, i
 Oni koji su ostavili sunnete i nafile i učenje zbog „džem'ijjeta“.

Jedan od ovih je pitao nekog učenog šejha: Ako mu'ezzin prouči ezan, a ja se budem nalazio u svom „džem'ijjetu 'alallah“/sabranosti na Allahu – ako budem ustao i izašao razbiće mi se misli, a ako ostanem u svom halu ostaću u „džem'ijjetu“, pa šta je bolje za mene onda? Reče mu: Kada mu'ezzin prouči ezan, a ti se nađeš ispod Arša, ustani i odazovi se Allahovom pozivaču, a potom se vrati na svoje mjesto. Ovo je stoga što je sabranost na Allahu dž.š., (džem'ijjet), uživanje duše i srca, dok je odazivanje na poziv mu'ezzina pravo i hakk Gospodara – tako da onaj koji da prednost svojoj duši nad pravom svoga Gospodara nije jedan od sljedbenika ajeta „ijjake na'abudu“!

3. Skupina onih koji smatraju da su najbolji 'ibadeti oni od kojih drugi ljudi vide koristi dakle 'ibadeti čiji je hajr prelazan, što je bolje od hajra koji nije prelazan, pa je po njima hizmet siromašnih i izvršavanje onoga za čim su ljudi u potrebi i pomaganje istih novcem i ugledom i svim ostalim puno bolje, čemu se i predadoše i na čemu poradiše dokazujući tome riječima Allahova Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Sva stvorenja su Allahova, tako da je Allahu dž.š., najdraže stvorenje ono koje je najkorisnije po ostala stvorenja!“ (el-Mu'udžem el-Kebir, br.10033.)

Svoj stav dokazuju i time da je djelo pobožnjaka dobro samo po njega, dok je djelo humanitarca prelazno na drugoga – a kako će se ova dvojica sporediti. Kažu: Zbog toga je učenjak u prednosti nad pobožnjakom poput mjeseca u odnosu na ostale zvijezde. Kažu: Poslanik s.a.w.s., je rekao Aliji b. Ebi Talibu r.a.: „Da Allah dž.š., uputi jednog čovjeka preko tebe bolje ti je od hiljade crvenih deva!“ (Muttefekun 'alejh) Ova prednost je samo zbog toga što je u pitanju prelazni hajr, čemu dokazuju i sljedećim hadisom: „Ko bude pozivao uputi imaće nagradu poput onih koji se za tom uputom budu poveli bez da će se njima oduzeti išta od nagrade, a ko bude pozivao zabludi imaće grijeha poput onih koji se za tom zabludom povedu bez da će se njima išta oduzeti od grijeha!“ (Sahihu Muslim, br.2674.) Ili: „Allah i Njegovi meleki i stanovnici svih nebesa i zemalja pa čak i mrav u svojoj rupi i riba u vodi blagosiljaju onoga koji podučava ljude dobru!“ (Sunen Tirmizi, br.2685.) Ili: „Učenoj osobi oprosta mole stanovnici nebesa i zemlje pa čak i ribe u vodi!“ (Sunen Ebu Davud, br.3641.)

Dokazuju i time da pobožnjak kada umre prestaju mu teći sevapi za razliku od osobe dobročinitelja kome ne prestaju teći sevapi sve dok traje djelo koje je ostavio za sobom, kao i time što su poslanici slati sa svim vrstama dobročinstva prema ljudima i s uputom i koristima za ovaj i onaj svijet. Poslanici nisu slati sa halvetom/osamom, i napuštanjem ljudi, niti sa celibaštvom. Poslanik s.a.w.s., je negodovao onoj trojici koji su se bili odlučili na potpunu predaju 'ibadetu uz napuštanje druženja s ljudima. Dakle, mišljenje ove skupine je da je davanje prednosti razbijanju „džem'ijjeta“ zbog Allahovog dž.š., emra, uz korišćenje ljudima i dobročinstvo prema njima bolje od „džem'ijjeta“ kojeg ne prati navedeno!

4. Skupina onih koji smatraju da je najbolji 'ibadet činjenje djela koja izazivaju raziluk i zadovoljstvo Allaha dž.š., onako kako određeno vrijeme ili mjesto zahtijeva.

Najbolji 'ibadet u trenucima džihada i rata je učestvovanje u njemu pa makar nas to povelo ostavljanju virdova poput noćnog namaza ili dnevnog posta ili pak skraćivanju namaza!

Kada je u pitanju gost najbolje je uslužiti ga i počastiti i proći se dobrovoljnog virda. Što je slučaj i sa ženom ili djecom.

Kada je vakat sehura u pitanju najbolje je zabaviti se namazom, Kur'anom, dovom, zikrom, istigfarom...

Kada je u pitanju učenik ili neznalica najbolje je podučiti ga i time se pozabaviti.

Kada se uči ezan bolje je ostaviti virdove u kojima smo i odazvati se na poziv mu'ezzina.

Kada nastupe pet dnevnih namaza najbolje je obaviti ih na najljepši i najpotpuniji način, i to s njihova prva vakta, i u džamiji pa makar bila daleko.

Kada je osoba u potrebi za nečim najbolje je pomoći joj svojim ugledom, ili tijelom ili imetkom što je sve bolje od toga virda i halveta!

Kada je učenje Kur'ana u pitanju najbolje je da je srce pribrano i budno uz pomno razumjevanje ajeta, imajući osjećaj kao da ti se Allah dž.š., direktno obraća, što će srce sabrati na razumjevanju i čvrstom poimanju i budućoj sigurnoj sprovedbi propisa jačoj od one kada nam dođe kakva zapovijed od vlasti!

Kada je u pitanju boravak na Arefatu najbolje je predati se dovama i zikru a ne postu npr..

Kada su deset dana Zul-Hidždžeta u pitanju najbolje je učestati 'ibadet a pogotovo s tekbirom i tehlilom i tahmidom što je preče i od džihada koji nije farzi-'ajn.

Kada su u pitanju zadnjih deset dana Ramazana najbolje je provesti ih u džamiji, uz halvet/osamu i i'itikaf, bez miješanja s ljudima i bavljenja njima, što je bolje i vrijednije od aktivnosti podučavanja i držanja dersova ljudima u tim danima.

Kada ti je brat bolestan ili na samrti najbolje je da ga obiđeš i da mu dženazi prisustvuješ i da svemu tome daš prednost u odnosu na tvoj halvet/osamu, i džem'ijjet/sabranost.

Bolje je da u kriznim momentima i trenucima vrijeđanja ljudi izvršiš svoju obavezu saburanja i trpljenja uz mješanje s ljudima bez bježanja od njih „zbog toga što je vjernik koji se mješa s ljudima saburajući na njihovim uvredama bolji od onoga koji se ne mješa s njima i ne vrijeđaju ga!“ (Musned Ahmed b. Hanbel, br.5022.) Bolje je mješati se s ljudima u hajru i to je bolje nego li da se ne bude s njima u tome, i ne biti s njima u šerru/zlu je bolje nego li se mješati s njima u tome, ali ako neko bude znao da će svojim miješanjem/učestvovanjem ukloniti ili umanjiti postojeće zlo - mješanje s njima, tada, će mu biti vrijednije od nemiješanja sa njima! Dakle najpreče je u svakome vaktu davati prednost zadovoljstvu i raziluku Allaha dž.š., specifičnom za dato mjesto ili vrijeme, izvršavajući vadžib koji je u uskoj sprezi sa navedenim.

Ovakve osobe su pravi sljedbenici i pobornici apsolutnog 'ibadeta dok su za razliku od njih prijašnje vrste ljudi pobornici ograničenog 'ibadeta zbog toga što kad god napuste određenu vrstu 'ibadeta koju praktikuju imaju osjećaj kao da je okrnjavio ili napustio 'ibadet. Takva osoba je jednostrana u robovanju Allahu dž.š., dok je osoba apsolutnog 'ibadeta ona koja je višestrana u 'ibadetu koja za cilj ima samo Allahov dž.š., raziluk i zadovoljstvo idući uvjek tamo gdje se on nalazi.

Ako primjetiš 'ulemu naći ćeš ga s njima; ako primjetiš pobožnjake naći ćeš ga s njima; ako primjetiš mudžahide naći ćeš ga s njima; ako primjetiš zakire naći ćeš ga s njima; ako primjetiš dobročinitelje i humanitarce naći ćeš ga s njima; ako primjetiš vlasnike džem'ijjeta i 'ukufa/pribranosti i sabranosti srca sa Allahom, naći ćeš ga s njima.

Takav je apsolutni Allahov rob koji ne robuje znakovima i kojeg ne stežu stege i okovi, koji ne postupa u skladu sa porivima i slastima svoje duše, već u skladu sa voljom i htijenjem njegova Gospodara, pa makar njegova duša htjela nešto drugo!

Ovo je specifika ajeta „Ijjake na'abudu ve ijjake neste'in“!

 

16.12.2007.

Kurban-bajram u srijedu, 19.12.2007

Saudijska Arabija, Rijad, Visoko sudačko vijeće: Hvala Allahu i neka je salavat i selam na našega vjerovjesnika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, njegovu porodicu i časne ashabe. Kod Viskoog sudačkog vijeća Saudijske Arabije, svjedočenjem nekoliko pouzdanih svjedoka je utvrđeno da je mjesec zul-hidže 1428. h.g. nastupio u nedjelju uvečer, što odgovara 10. decembra 2007. godine. Prema tome stajanje na Arefatu će biti u utorak, 18. decembra 2007. godine, a Kurban-bajram u srijedu, 19. decembra 2007. godine. Visoko sudačko vijeće ovu vijest saopćava svim muslimanima, a Uzvišenog Allaha molimo od muslimana otkloni svaku nevolju, da ih sačuva svakog belaja i smutnje, da hadžijama olakša obrede hadža, da i nama i njima grijehe oprosti, da od svih muslimana ukabuli njihova dobra djela, a da prijeđe preko njihovih zlih djela, da ih okupi oko upute, te da im pomogne pri ispunjavanju obaveza islama, da ih istinom pomogne i da istinu pomogne preko njih, On, uistinu, sve čuje i odaziva se. Neka je salavat i selam na našeg poslanika, Muhammeda, sallallahu aljehi ve sellem, njegovu porodicu i ashabe


بسم الله الرحمن الرحيم


الرياض30 ذو القعدة 1428 هـ الموافق 10 ديسمبر 2007 م واس
صدر اليوم عن مجلس القضاء الأعلى البيان التاء لي :
// بيان من مجلس القضاء الأعلى //
الحمد لله وحده والصلاة والسلام على نبينا محمد وعلى آله وصحبه وبعد : فقد ثبت شرعاً لدى مجلس القضاء الأعلى دخول شهر ذي الحجة لهذا العام 1428 هـ ليلة الاثنين الموافق 10 ديسمبر من عام 2007 م بشهادة عدد من الشهود العدول وبهذا يكون الوقوف بعرفة يوم الثلاثاء 18 ديسمبر عام 2007 م وعيد الأضحى المبارك يوم الأربعاء 19 ديسمبر عام 2007 م .
ومجلس القضاء الأعلى إذ يعلن ذلك لعموم المسلمين يسأل الله جل وعلا أن يكشف عن المسلمين كل كربه ويدفع عنهم كل بلاء وفتنة وأن ييسر لحجاج بيت الله الحرام سبل أداء حجهم ويغفر لنا ولهم الذنوب وأن يتقبل من المسلمين في كل مكان أعمالهم ويتجاوز عن سيئاتهم وأن يجمعهم على الهدى ويؤلف بينهم ويرزقهم القيام بحقوق دين الإسلام وأن ينصرهم بالحق وينصر الحق بهم أنه سميع مجيب .

 

16.12.2007.

Ljubav kao milost Gospodara svjetova

Bismillahirrahmanirrahim.

“I jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara bračne drugove da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su zaista pouke za ljude koji razmišljaju.” (K.30:21)

O ljubavi izmedju muškarca i žene su pisali mnogi: pjesnici opijeni vlastitim rimama, nježne djevojke u samotnim noćima, putnici i lutalice, kraljevi i robovi, učeni i neznalice, muškarci i žene svih zivotnih dobi, rasa, nacija i uvjerenja.

 
I jedno je uvijek isto: svako misli da je ljubav koju osjeća jedinstvena i posebna i samo njemu/njoj data, drugačija od svih drugih. I reći će, vjerovatno, mnogi i sasvim različito da je taj osjećaj bogat i srećom i tugom i patnjom i blaženstvom, i strašću i boli i ushićenjem i da i najbolji stih i svaka pojedinačna priča nemaju snagu da izraze istinsko, univerzalno značenje ljubavi.

Porediti ljubav sa leptirima u stomaku je ponižavanje ljubavi, nazvati je strašću znači osiromašiti je, zaboraviti se u njoj-grijeh je.

On Uzvišeni je USPOSTAVIO LJUBAV među svojim robovima kao jedan od dokaza Njegovih.On Milosni nam je od naše vrste stvorio bračne drugove da se UZ NJIH SMIRIMO I USPOSTAVIO medju nama LJUBAV I SAMILOST.

“…to su zaista POUKE za one koji razmišljaju….”

Ljubav dolazi od Gospodara Svjetova i odsjaj je Njegove ljubavi prema svojim robovima. Mi je ne biramo, ona nam je darovana da bismo na ovom dunjaluku koji nas vara svojim šarenim bojama našli kutak smiraja, bliskosti , podrške i topline.
I zato samo u stalnom sjećanju na ovu ljubav, na ljubav kojom Stvoritelj voli svoje robove, čovjek je sposoban doživjeti i ostvariti svu puninu voljenja drugog ljudskog bića.

Bez podsjećanja na Onoga Koji Je stvorio i darovao taj osjećaj, čovjeku je uskračeno da ga zaista doživi, da osjeti suštinu ljubavi. Istinska ljubav je jedino ona kojom volimo u Njegovo ime, sve ostalo su samo prazne ljušture, forma bez sadržine.

Voljeti duboko i istinski drugo ljudsko biće znači u svakom trenutku osjećati zahvalnost Uzvišenom na daru ljubavi, ne zaboravljati Stvoritelja ni za tren, u sreći i u iskušenjima biti zadovoljan. Zato ljubav u ime Allaha nikada nije nesretna, ona je uvijek iskrena, čista, zadovoljna i predana. Samo takva ljubav sjedinjuje smiraj i strast u prirodnu cjelinu koja upotpunjava muškarca i ženu.
Samo takva ljubav daje čovjeku ono neophodno osjećanje slobode (jer samo slobodni možemo da potpuno volimo) i nezavisnosti od onog drugog (jer u ljubavi nema potlačenih). Samo takva ljubav je snažna i postojana.

Prenosi se da je Aiša r.a. rekla:

" Ni prema jednoj Vjerovjesnikovoj ženi nisam osjetila ljubomoru, osim prema Hadidži, iako je nisam zatekla!"
Allahov Poslanik s.a.v.s. bi, kad bi zaklao ovcu, govorio:
"Pošaljite mesa i Hadidžinim prijateljima!"
Ja sam se jednom nesto naljutila, pa sam rekla:
"Ih, Hadidža!"
"DATO MI JE DA JE VOLIM!" - odgovorio je.
( Muslim)

SubhanAllah, istinska ljubav, ljubav zarad Allahovog zadovoljstva, ne prestaje ni nakon preseljenja voljenog bića, kada je čovjek svjestan i voli zarad Stvoritelja ljubavi, ona ne umire, to nam je naš Poslanik s.a.v.s. jasno poručio.

Kada Stvoritelj spusti ljubav izmedju muškarca i žene, pa njih oboje zaborave na Onoga koji je stvorio i njih i osjećaje koje imaju, njihov odnos se pretvara u bol, patnju, razočarenje, tugu, oboje su nesretni i ne snalaze se svojim osjećanjima, ne znaju šta s njima i kuda sa sobom, gube sabur, dostojanstvo, osjećaju teški nemir. Njihovo osjećanje postaje za njih izvor tuge, bola i usamljenosti. Ta osjećanja beznađa i unutarnje tjeskobe su u rime pretvorili pjesnici, a takve rime su lažne rime o ljubavi ( ili su rime o lažnoj ljubavi, svejedno je).
Kada muškarac i žena imaju čvrst jekin vjernika da je čovjeku uistinu samo Allah dovoljan, oni su tek sada slobodni i sposobni da vole, sposobni za sreću i davanje, sposobni da u ime Onoga u čijoj je Ruci njihova duša pruže i osjete smiraj jedno u drugom.

Jer ljubav muškarca i žene, u ime Allaha, jeste smiraj i samilost.
Smiraj u kojem plamti strast koja ne prolazi i samilost koja hrabri, suosjeća drugu dušu, pomaže i zajednički, sa rukom u ruci, izlazi iz iskušenja jačeg imana i korača prema zadovoljstvu Gospodara Svjetova.

A pjesnici čiji stihovi jecaju u bolovima prodaju nešto što malo vrijedi.
Ne vjerujte im.

Vjerujte samo svom Gospodaru i Njegovim Riječima:

I jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara bračne drugove da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su zaista pouke za ljude koji razmišljaju.” (K.30:21)

Svi koji su u svom braku zaboravili ljubav neka se sjete jesu li zaboravili Onoga ko je uspostavio ljubav medju njima. Kada oživi sjećanje na Gospodara , ozivjeće i vaša ljubav.

Svi koji čekaju ljubav, a iskreni su Allahovi robovi, neka znaju da će ona doći, možda onda kada se budu najmanje nadali, jer su ljubav i brak jedan od dokaza Njegovih  pouka onima koji razuma imaju.

Ljubav i brak. Jer bez braka nema ostvarene ljubavi. Bez braka nas srce samo vara svojim maštarijama.

"Brak je dio mog sunneta; svako ko se udalji od našeg pravca udaljava se od nas." (Ibn Madze)

16.12.2007.

Islam o usvajanju djece (adopciji)

'Allah nijednom covjeku dva srca u njedrima njegovim nije dao, a ni zene vase, od kojih se ziharom rastavljate, materama vasim nije ucinio,niti je posinke vase sinovima vasim ucinio. To su samo vase rijeci, iz vasih usta, a Allah istinu govori i na pravi put izvodi.

"Zovite ih po ocevima njihovim, to je kod Allaha ispravnije. A ako ne znate imena oceva njihovih, pa, braca su vasa po vjeri, i sticenici su vasi. Nije grijeh ako u tome pogrijesite, grijeh je ako to namjerno ucinite ; a Allah prasta i samilostan je." (Al Ahzab 4-5)

Kako god je haram čovjeku da poriče dijete koje mu je rodila vjenčana žena, isto tako je haram da on pravno posini dijete kome nije prirodni otac. Kao i drugi narodi u povijesnom toku, Arabljani su u doba džahilijjeta znali da pridodaju svojoj lozi i familiji koga god su željeli kroz instituciju adopcije. Čovjek bi usvojio (tebenna, učiniti nekoga sinom) dječaka koji mu se sviđao za sina (mutebenna), izjasnivši se javno o tome, i dječak bi njemu postajao kao sin, dijeleći obaveze i prava famijle koja ga je usvojila i uzimajući njezino ime. Posinjenje je bilo pravomoćno uprkos tome što je usvojeni sin mogao imati poznatog oca i što je dolazio is poznate loze.

Ovakva praksa bila je raširena u arabljanskome društvu u vrijeme kad je došao islam. Prije nego je primio poslanički poziv, Resulullah – alejhi’s-selam – lično je bio usvojio Zejda ibni Harisa, koji je bio zarobljen kao dijete prilikom jednog napada na njegovo pleme, što je bila svakodnevna pojava u vrijeme džahilijjeta. Hakim ibni Hizam kupio ga je svojoj tetki po ocu Hatidži, a kad se ona udala za Resulullaha – alejhi’s-Selam –, Hatidža mu je poklonila Zejda. Kada su Zejdov otac i rođak saznali gdje se on nalazi, došli su Resulullahu – alejhi’s-selam – i tražili da se Zejd vrati. Resulullah – alejhi’s-Selam – prepusti Zejdu da sam izabere kuda će. Zejd nije mogao da, pred ocem i amidžom, ne da prednost Muhammedu – alejhi’s-selam -, nakon čega ga on oslobodi i usvoji kao sina u prisustvu ostalih. On se već zvao Zejd ibni Muhammed i postao je prvi slobodni rob koji je primio islam.

I kakvo je sada islamsko gledište na ovakav džahilijjetski sistem usvajanja ?

Ovu vrstu adopcije islam de facto smatra potiranjem prirodnog reda i stvarnosti. Uvođenje stranca u familiju kao njezina člana i dopuštenje da on bude u blizini žena koje mu nisu muharremât, tj. ne postoji šeri’atska smetnja da ih on uzme za ženu, je, ustvari, prijevara – jer čovjekova žena nije majka usvojenom, niti je njegova kćerka tome dječaku sestra, niti je njegova sestra tome dječaku tetka – pošto sve one njemu nisu muharremat; za sve njih on je samo stranac. Štaviše, usvojeni sin tražit će pravo na nasljedstvo čovjeka ili njegove žene lišavajući time istinske nasljednike u njihovom punom pravu na nasljedstvo. Takva situacija izaziva ljutnju pravih nasljednika protiv stranca koji ih je zloupotrijebio i uzurpirao njihova prava tako što ih je lišio cjelokupnog nasljedstva, miraza. Takve česte ljutnje vode u svađe i kidaju srodstvo i rodbinske veze. To je razlog što je Kur’an ukinuo ovaj džahilijjetski sistem zabranivši ga u potpunosti i iskorijenivši sve njegove posljedice. Allah dželle šanuhu kaže:

"… niti je posinke vaše sinovima vašim učinio. To su samo vaše riječi, iz vaših usta, a Allah istinu govori i na pravi put izvodi. Zovite ih po očevima njihovim, to je kod Allaha ispravnije. A ako ne znate imena očeva njihovih, pa, braća su vaša po vjeri i štićenici su vaši …
(El-Ahzab 5-6)

Razmislimo o kur’anskim ajetima "niti je posine vaše sinovima vašim učinio. To su samo vaše riječi, iz vaših usta … " To znači da je izjava o adopciji sastavljena od riječi koje ne korespondiraju sa stvarnošću. Puka izjava ne može promijeniti stvarnost niti činjenice, ne može stranca učiniti ni rodbinom ni nasljednikom, niti nekog pojedinca sinom. Puko usmeno isražavanje ili nekakav simbolički govor ne može nečiju krv ubrizgati u vene usvojenoga sina, niti može proizvesti osjećanja očinske naklonosti u ljudskome srcu a ni sinovska osjećanja u srcu usvojenoga djeteta, kao što ne može prenijeti genetske, fizičke, duševne ili mentalne crte.

Islam je također ukinuo sve posljedice ovog sistema usvajanja koje se odnose na nasljeđivanje i na zabranu braka sa hudovicom ili razvedenicom usvojenog sina. U pogledu nasljeđivanja, Kur’an nije uzeo u obzir nijedan dokaz osim onog koji se temelji na srodstvo po krvi i braku: "A rođaci su, prema Allahovoj knjizi, jedni drugima preči. Allah, zaista, sve zna … "(Et-Tewbe 75).

U pogledu braka, Kur’an ustvrđuje da su samo žene « rođenih sinova » (En-Nisa’ : 23), a ne žene usvojenih sinova, zauvijek zabranjene za brak onome ko je usvojio dijete (sina). Prema tome, dozvoljeno je čovjeku da se oženi razvedenom ženom njegova usvojenog sina – pošto je ona, ustvari, bila žena stranca, onoga koji s njim nije u krvnom srodstvu.

Adopcija radi odgajanja i obrazovanja

Kao što je prethodno objašnjeno, islam je ukinuo onu vrstu adopcije koja od usvojenoga dječaka čini člana familije sa svim pravima u nasljedstvu, gdje mu je (u familiji) dopušteno da se slobodno miješa sa ostalim članovima domaćinstva, adopcija u kojoj se zabranjuje ženidba itd.

Ali riječ posinjavanje (tebnijje, adopcija) upotrebljava se i u drukčijem smislu, što islam nije zabranio, a to je: kada čovjek u kuću primi siroče ili nahoče da bi ga odgajao ili obrazovao i da ga tretira kao svoje dijete: štiti ga, hrani, odijeva, podučava i pazi kao i svoje rođeno dijete. Međutim, on to dijete ne pripisuje sebi niti mu daje prava koja je šeri’at rezervirao za rođenu djecu. Ovo je izuzetno lijep čin u Allahovoj dželle šanuhu vjeri, i onaj ko ga izvrši bit će nagrađen Džennetom. Resulullah – alejhi’s-selam – je rekao: "Ja i onaj ko zbrinjava siroče bit ćemo kao ova dvojica u Džennetu", pokazavši svoj srednji prst i kažiprst s nezantnom razdaljinom (El-Buhari, Et-Termizi i Ebu Davud).

Nahoče (leqît) se također smatra siročetom (jetim), također se termin "onaj koga se nađe na putu" (ibni sebil) odnosi na onog o kome se mora starati.

Ako čovjek nema vlastito dijete, a želi da ovakvo dijete pomogne svojim materijalnim sredstvima, on mu može darovati šta hoće dok je živ, a može mu ostavititi u nasljedstvo jednu trećinu svoje ostavštine prije nego što umre.

16.12.2007.

Hadis

Od Omera bin el-Hattaba spominje se predaja da je Vjerovijesnik, s.a.v.s, rekao: “Kada se jedan od vas u ramazanskoj noći probudi pa se preokrene s jedne na drugu stranu u postelji, melek mu rekne: Kum barekellahu fike ve rahime kellah, ustani, Allah te blagoslovio i smilovao ti se. Ako ustane s nijetom da klanja namaz, za njega moli postelja govoreći: “Allahu daj mu postelju uzdignutu”, a ako obuče odjeću, ona moli: “Gospodaru podaj mu džennetsku odjeću”, a ako obuče nesto od obuće obuća moli: “Gospodaru učvrsti mu noge na pravom putu”, a ako uzme posudu, ona moli: “Gospodaru daruj mu džennetsko posuđe”, a ako abdesti voda moli: “Gospodaru očisti ga od grijeha i pogrešaka”, a ako ustane i klanja namaz, njegova kuća rekne: “Gospodaru, učini njegov kabur prostranim i svijetlim i povećaj svoju milost na njega”. Allah ga tada pogleda pogledom milosti i rekne mu dok mu se on obraća dovom: “O moj robe, od tebe je dova, a od Nas je uslišanje, od tebe je molba, a od Nas je udovoljenje, od tebe je traženje oprosta, a od Nas je praštanje.“

16.12.2007.

Islam a ne vebahizam!

7 - Ostvarenje zajednistva i odbacivanje podjela


Vecina muslimana paja je u ponor razjedinjenosti, podjela i sukoba koji su ih zadesili kao posljedica mnostva prohtjeva, izmisljotina u vjeri, neznanja, okretanja od vjere, slijedjenje zabluda, strasti i sumnji, i svega onoga sto je rezultat toga, kao sto je neznanje, ponizenje, bijeda, podjela i neuspjeh na koji je upozorio Uzviseni Allah rijecima:

" I ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog daha ostali. " ( El-Enfal, 46. ).

Neophodno je bilo popraviti stanje Ummeta uz pomoc vjerovanja cistog Allahovog Seri'ata, jer su oni garant zajednistva, ispravnosti puta i ponosa.

8 - Postizanje sigurnosti i sistema vlasti

Ono sto je najvise trebalo muslimanima opcenito - a Nedzdu i Arapskom poluotoku posebno - poslije tevhida i vjerskih duznosti ( fardova ) bila je bezbijdnost i sistem vlasti. To dvoje je medjusobno povezano, tako da nema vjere i pravde bez sigurnosti, niti ima sigurnosti bez sistema vlasti. Toga je bio svjestan reformatorski pokret i njegov vodja. U to vrijeme sistem vlasti je slabio, a sigurnosti je bilo sve manje. Osmanska drzava se nalazila u periodu slabljenja i dekadence, posebno na Arapskom poluotoku i u Nedzdu. Bilo je nuzno formirati vilajet ( drzavu ) koji bi bio zasnovan na Seri'atu, koji bi stitio ljude, njihov sigurnost, zivote, cast i imovinu, vilajet zanovan na pravdi i pravicnom sudjenju medju ljudima, na uvodjenju seri'atskih sankcija za prekrsaje, sirenje nauke i dobra, odbrani od zla i nepravde, naredjivanje dobra i zabranjivanje zla. Onako kako to Uzviseni Allah zapovijeda.

9 - Uklanjanje zaostalosti i nezaposlenosti

Period u kome se pojavio reformatorski pokret, i period neposredno prije njegove pojave, bio je prepoznatljiv po zaostalosti i nezaposlenosti. To je nametalo imperativ drustvu za drustveno-ekonomskim progresom i ozbiljnim naporima da se otklone razlozi zaostalosti, siromastva, nezaposlenosti i pasivnosti.

16.12.2007.

Islam a ne vebahizam!

3 - Sirenje i javno ispoljavanje Sunneta, a odbacivanje izmisljotina u vjeri i njihovog javnog ispoljavanja

U vjerovanju ( akidetu ), robovanju ( ibadetu ), praznicima i drugim prilikama.


4 - Obavljanje strogih vjerskih duznosti

Neke od strogih islamskih duznosti su: pozivanje na opce dobro, naredjivanje dobra i zabranjivanje zla, borba na Allahovom Putu, kako bi se ostvarila odlucnost sa kojom je Uzviseni Allah opisao ovaj Ummet:

" Vi ste narod najboljih od svih koji se ikada pojavio: trazite da se cine dobra djela, a od nevaljalih odvracate, i u Allaha vjerujete. A kad bi sljedbenici Knjige ispravno vjerovali, bilo bi bolje za njih. " ( Alu Imran, 110. );

kao i iskren odnos prema Allahu, Njegovoj Knjizi i Poslaniku, i savjet vladarima i obicnim muslimanima, kako bi se uspostavilo seri'atsko sankcioniranje prekrsaja i pravda medju ljudima.

5 - Sudjenje po Allahovom Zakonu kako je to On naredio

Mnogi muslimani, posebno pristalice novotarija u vjeri i obican svijet, okrenuli su se od postupanja po Allahovom Zakonu u vecini vjerskih i dunjaluckih pitanja. Izmisljotine i novotarije u vjeri, tradicija, obicaji, dzahilijjetski propisi i sudjenje po necemu drugom, a ne Allahovom Zakonu postala je praksa mnogih muslimana. Porasla je upotreba raznih gatki, magija, sihra i obmana, pa je ljude zadesila Allahova prijetnja tjeskobom i tegobnim zivotom, upucena svima koji okrenu ledja Allahovom opomeni:

" A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj ce teskim zivotom zivjeti. ( Ta-ha, 124. )


6 - Sirenje nauke i borba protiv neznanja

Vrijeme u kojem se pojavio reformatorski pokret karakteriziralo je raspostranjeno neznanje medju muslimanima i slijepo povodjenje za drugim. U porastu je bilo izbjegavanje i odustajanje od poducavanja seri'atskim znanostima i propisima vjere. Vladala je opca nepismenost i zaostalost u vecini sfera individualnog drustvenog zivota. To je neminovno obavezalo ovaj pokret da povede racuna o sirenju seri'atskih znanosti, znanja o propisima vjere i sredstvima pomocu kojih bi se to ostvarilo. Takvo stanje nametalo je potrebu da se nauka uzima iz utemeljenih izvora: Kur'ana, Sunneta i predaja prvih muslimana, kao i iz korisnih ovosvjetskih znanosti.
_________________

16.12.2007.

ISLAM a ne vehabizam !!!

RAZLOZI NASTANKA POKRETA I NJEGOVI GLAVNI CILJEVI



Reformatorski pokret u Nedzdu poveo je Muhammed ibn Abdu-l-Vehhab, potpomognut imamom Muhammedom ibn Su'udom. U to vrijeme postojala je velika vjerska i svjetovna potreba za jednim takvim pokretom. Postojala su brojna opravdanja i svi seri'atsko-valjani motivi za nastajanje reformatorskog pokreta. Najznacajniji motivi i razlozi nastanka pokreta jesu slijedeci:

1 - Realiziranje Allahove jednoce ( tevhida )

Prvi i najznacajniji razlog nastanka reformatorskog pokreta je: pitanje Allahove jednoce i udaljavanje od mnogobostva ( sirka ). To je bilo najvece sporno pitanje izmedju vjerovjenika i njihovih protivnika. Ono je, takodjer, bilo glavni problem u sukobu misionara i reformatora sa njihovim neistomisljenicima. To je realiziranje onoga sto je Uzviseni Allah naredio svim ljudima:

Allahu se klanjajte, a kumira se klonite! ( En-Nahl, 36. )

Reformatorski pokret nastao je kao odgovor na Allahov imperativ uspostave vjere, ibadeta samo Allahu Jedinom, slavljenje Allaha Njegovim imenima i svojstvima, iskreno robovanje i ibadet iskljucivo Njemu i nikom drugom i zabrana svakog sirka i svega sto vodi sirku. To je bio primarni cilj ovog reformatorskog pokreta.

2 - Prociscavanje izvora iz kojih se uzima vjera

Prije nego se pojavio reformatorski pokret broj izvora kod sljedbenika hirova i izmisljotina u vjeri i onih koji su uzimali vjeru i nisu ogranicili izvore vjere na Kur'an i Sunnet se povecao. Jedan od ciljeva ovog reformatorskog pokreta bio je povratak ljudi istinskim izvorima vjere ( Kur'anu i Sunnetu ) onako kako su ih razumijevali ispravni prethodnici ( es-selefu-s-salih ), na osnovu jasnih predaja o tome.

15.12.2007.

O adabima dove

Najistaknutiji od ovih adaba je da se izbjegava haram, bio on u odjeći, jelu ili piću, da se bude iskren prema Allahu (ihlas), da se ranije uradi dobro djelo, da se bude pod abdestom, okrenut prema Kibli, da se dova čini poslije namaza, na koljenima, da se zahvali Allahu, da se donese salavat na Njegovog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i na početku i na kraju dove, da se rašire ruke i uzdignu u visinu ramena, da se skrušeno rašire, da se bude skrušeno, ponizno i smireno, da se Allaha moli Njegovim veličanstvenim i lijepim imenima, da se upućuju kur'anske i hadiske dove, da se Allahu obraća preko Njegovih Poslanika i evlija tihim glasom, priznajući grijeh.

U dovi početi od sebe, a ako je imam onda tražiti za sve vjernike a ne samo za sebe, tražiti od Allaha odlučno, žudno, trudeći se i predajući se dovi. Potruditi se da i srce bude uključeno i da bude ubijeđen da će mu se želja ostvariti. Ponavljati dovu i uporno tražiti. Ne moliti grijeh, prekidanje rodbinskih veza, niti nešto stoje okončano, niti ono stoje nemoguće, niti treba ograničavati dovu. Tražiti od Allaha sve što mu je potrebno. Na dovu učiti amin i onaj koji dovi a i onaj koji dovu sluša. Kada završi s dovom potrati lice rukama. Ne požurivati s odgovorom, ili govoriti: - Molio sam a nije mi udovoljeno...

14.12.2007.

Petak je mubarek dan ovog ummeta

Dželalludin Es-SujutiOdlučili smo da otvorimo posebnu sekciju za dan džume, koji kod nas poznat kao petak. Uistinu se o ovom danu može mnogo reći, a o njemu je mnogo rekao i naš Poslanik Muhammed s.a.v.s., a bitne i vjerodostojne hadise u jednu knjigu je uz Allahovu pomoć sabrao časni imam Dželaluddin es-Sujuti r.a. i nju nazvao "100 odlika dana džume". Iz te knjige ćemo inšaAllah sa vremena na vrijeme redom dodavati odliku po odliku. Prva odlika dana džume je: "Petak je mubarek dan ovog ummeta".

1. Resulullah s.a.v.s., veli:

Zaista je ovaj dan (petak) Allah muslimanima ičinio mubarek danom. Pa ko dođe na džuma namaz neka se okupa, ako bude imao miris, neka se namiriše, i upotrijebite misvak.
1. Resulullah s.a.v.s., veli:

Zaista je ovaj dan (petak) Allah muslimanima učinio mubarek danom. Pa ko dođe na džuma namaz neka se okupa, ako bude imao miris, neka se namiriše, i upotrijebite misvak.

(Fethul-bare bi šerh Sahihul Buhari 2/387, Ibn Madža 1098, Et-Tergib ve etterhib 1/498, Et-Metalib el-alije 610, Kenzul ummal 21265, Et-Taberani u Es-Sagiru 1/269, Ithaf es-sada el-muttekin 3/252)
2. Resulullah s.a.v.s., veli:

Skupino muslimana! Allah vam je ovaj dan učinio mubarek danom, pa se okupajte i upotrijebite misvak.
(El-Bejheki u Es-Sunenu el-kubrau 2/243, Et-Taberani u El-Esvatu od Ebu Hurejre r.a.)
14.12.2007.

Svima njima Allah obecava veliku nagradu

"O vjernici, kada se u petak na molitvu pozovete, kupoprodaju ostavite i pođite da molitvu obavite; to vam je bolje, neka znate! A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite" (El-Džumu'a 9. i 10.)

Allah je vjernike podijelio u tri kategorije:"Mi cemo uciniti da Knjigu poslije naslijede oni Nasi robovi koje Mi izaberemo; bit ce onih koji ce se prema sebi ogrijesiti, bit ce onih cija ce dobra i losa dijela podjednako teska biti, i bit ce i onih koji ce, Allahovom voljom, svojim dobrim dijelima druge nadmasiti-zato ce veliku nagradu dobiti." (El-Fatir, 32)

Iako se u ovome ajetu jasno naglasava odabranost, robovanje Allahu i naslijedjivanje Knjige, u njegovom pojasnjenju na prvo mjesto stavljeni su oni koji ce se prema sebi ogrijesiti, a to su oni koji lahko upadaju u grijehe i nepokornost; zatim dolaze oni cija ce dobra i losa dijela podjednako teska biti, a to su oni koji "umjereno" grijese, ali su "umjereni" i u dobru; i na kraju, su oni koji ce, Allahovom voljom, svojim dobrim dijelima druge nadmasiti.

Svima njima Allah obecava veliku nagradu:"Edenske perivoje u koje ce uci, u kojima ce se zlatnim narukvicama, biserom ukrasenim, kititi, a haljine ce im, u njima, od svile biti. "Hvaljen neka je Allah"-govorit ce-"Koji je od nas tugu odstranio, Gospodar nas, zaista, mnogo prasta i blagodaran je" (El-Fatir, 33.-34.)

Ovo je samo jedno od mjesta u Kur'anu gdje Uzviseni Gospodar, na jedan specifican i dusama drag nacin, daje lijepo i radosno obecanje, sto se posebno moze reci za dio u kojem se kaze: "Koji je od nas tugu odstranio", jer zivot na dunajluku, bez obzira koliko bio ugodan i lijep, uspjesan i blagodaran, nije sacuvan tuznih situacija, do kojih moze doci ili zbog toga sto nesto od spomenutog nije ostvareno u mjeri u kojoj bi neko zelio, ili zbog stvari koje pomucuju postignutu srecu, kao sto su zavist, zluradost, spletkarenje i nelojalna konkurencija.

U hadisu koji je poznat kao "Dzibrilov hadis", u kojem je Dzibril Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, postavio tri pitanja, jedno o islamu, drugo o imanu i trece o ihsanu, imamo, pa mogli bismo slobodno reci, ista tri stepena ili kategorije vjere i vjernika, koji su elaborirani u uvodnom ajetu.

Islam bi se mogao definirati kao vanjska manifestacija vjere, koja moze biti popracena povremenim grijesenjem i nemarnim odnosom spram propisanih obaveza, iman kao unutarnja, srcana i dusevna manifestacija, i cvrsto ubjedjenje koje tijelo i udove sprecava od cinjenja grijeha, sto sugerira drugi hadis:"Bludnik dok cini blud nije mu'min" (tj. nije na stepenu imana), ihsan je najveci i najcasniji stepen onih koji su otisli korak dalje ispred mu'mina dodavsi obaveznim dijelima i dobrovoljna.

Covjek, zbog svoje prirodne labilnosti, nestabilnosti i prevrtljivosti, moze u razlicitim vremenskim periodima proci kroz sve ove stepene. Mozda su upravo Poslanikove, s.a.w.s., rijeci: "Ljudsko srce je nemirnije i prevrtljivije od lonca kada u njemu kljuca voda", najbolji argument za to.

Kada imamo na umu ovakvo kur'ansko-sunnetsko tumacenje i interpretaciju promjenjivosti ljudskog stanja, onda nam nije tesko primjetiti da je rezon onih koji od svih ljudi ocekuju, zahtijevaju i insistiraju da budu na istom stepenu bogobojaznosti, lojalnosti vjerskim propisima i slijedjenju Poslanikove prakse, u koliziji sa sa tim ucenjem.

On je u koliziji i sa Bozanskim zakonitostima, a prestavlja i uspostavu normi koje vecina ljudi ne moze postovati, a ako se pred njih ne postave alternativna rjesenja, odstupice od Pravog puta, posustati i napustiti dobro dijelo.

Smutljivacki i konfuzno djeluje kada bi neko otisao u omladinski klub, udruzenje, skolsko odjeljenje i tamo izigravao detektiva koji se raspituje o svemu i svacemu, i pokazivao interesovanje za detaljima svega negativnog sto tamo zatekne, zasto je neciji fizicki izgled ovakav ili onakav, zasto neko koristi ovu ili onu rijec, i isljedjuje ih kao na Dan velikog sudjenja, razvrstava na prijatelje i neprijatelje, istomisljenike i neistomisljenike, lojalne i nelojalne.

Uputio bih bratski savjet svakome ko se tako ponasa da stvar suda i osude ostavi Onome Ko je stvorio njega i njih, a da se on ukljuci u proces njihovog popravka i pri tome bude jako strpljiv, tolerantan, dalekovidan, i spreman da od tih ljudi nauci ono sto mu je potrebno. On nije niciji nadzornik niti svodilac racuna.

Nije uvijet necije privrzenosti islamu da bude stjecatelj znanja, hafiz Kur'ana, ili pozivac na Pravi put, i sve sto vise budemo ljudima postavljali vjestackih uvjeta za lojalnost i privrzenosti islamu, krug onih koji se drze vjere bit ce sve uzi i uzi.

Pretpostavka da svi ljudi mogu biti jednako dobri u ibadetu, ponasanju, stidu i moralu, i na jednak nacin to mogu izraziti i manifestirati, nerealna je, neobjektivna i ne korespondira stvarnosti.

Naravno, dobrodosao je svaki pokusaj koji vodi ka onome najboljem, ka vrhuncu, ka zrelosti, ali bez ikakve nametljivosti, tvrdoglave upornosti insistiranju na necem sto nije nuzno, jer to moze uzrokovati takvu podjelu i neprijateljstvo u drustvu da ce pozitivni rezultati koji se na taj nacin ostvare ostati neprimjeceni.

Dobrodosao je svaki takav pokusaj i onda kada on ne znaci zapostavljanje sustinskih znacenja vjere i zivota, i njihovo zrtvovanje na putu neprestane borbe za prakticne pojedinosti vjere u kojima neko moze biti djelimicno ali ne i apsolutno u pravu, kao sto je dobrodosao i onda kada se od nekih vanjskih oblika manifestacije vjere ne pravi konacna vaga za sudjenje, ocjenjivanje drugih i razvrstavanje.

Jedini kriteriji po kojem je dozvoljeno vrednovati ljude je kriterij bogobojaznosti, sto nam pojasnjavaju rijeci Allaha, dzelle sanuhu: "O ljudi, Mi vas od jednog covjeka i jedne zene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najvise boji, Allah usitinu sve zna i nije Mu skriveno nista" (El-Hudzurat,13.)

Bogobojaznost se prije svega gradi u srcu, a zatim potvrdjuje u praksi i ponasanju. U interesu je vjere da se ni po kojoj osnovi ne veze za individualne interpretacije i praksu, koje se dozivljavaju kao nesto sto ne smije biti korigovano niti mu se smije uputiti bilo kakav prigovor, ili ciji se nestanak sa scene tumaci kao nestanak vjere.

Allahova je milost veca od toga da bi je ljudi svojim skucenim poimanjem mogli ograniciti.

Mozda u Dzennet udje covjek ili zena zbog jednog iskrenog trenutka, suze, pomisli, humanog gesta prema covjeku ili zivotinji, neznatnog dijela, lijepe zavrsnice ili, ako nista, zbog preziranja vlastite licnosti, dok neko ko je po svojim vanjskim djelima daleko ispred njih, nece ostvariti tu nagradu zbog nemara kojim je on ispunio svoje srce, umisljenosti, oholosti, prigovora za ucinjeno djelo, otezavanja ljudima u necemu sto nije njegovo pravo, atakovanja na cast, nepravde, nasilja i loseg odnosa prema rodbini.

I jednima i drugima je bolje da se oslone na Allahovu milost i dobrotu nego na vlastita djela, jer "kada bi Allah kaznio stanovnike nebesa i Zemlje, kaznio bi ih pravedno, a kada bi im ukazao milost - ona je vrednija od njihovih djela", kao sto je nevedeno u hadisu, koji su zabiljezili Ahmed i Ebu Davud

LIjepo je rekao pjesnik:"Njegovi robovi nemaju kod Njega nikakvih potrazivanja, niti ce iciji trud kod Njega propasti. Onaj koga On kazni, kaznio ga je pravedno,a kome uzitak priusti, pocastio ga je Svojom dobrotom. On je plemenit i neizmjerno dobar."
.


14.12.2007.

"Deseterica obradovanih Džennetom"

OSMAN IBNU AFFAN r.a.TREĆI HALIFA, ZUN-NUREJN

Osman, radijallahu anhu, je bio jako omiljen. On potiče iz najplemenitijeg roda. Bio je najbolji i najbogatiji trgovac. Svi su ga cijenili, voljeli i poštovali. Nije se ponašao onako kako su se ponašali oholi, nego se udaljavao od njih, i njihovih bezvrijednih haram zabava. Nije se družio s pijancima niti je posjećivao ondašnja "svetišta" i kipove...

To nije ništa čudno, jer je on čovjek drugoga kova, koji je imao zdrav um. Kako je samo blistao, kada je koristio svoju razboritost da razoktrije istinu!

Približio mu se Ebu Bekr, radijallahu anhu, i obavijestio ga o tajni nove Objave. Ubrzo je to prihvatio.

Otvorio je svoje srce Objavi, još se više približio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kada je zatražio ruku njegove kćeri Rukajje. l tako je ona postala žena novog vjernika. On je bio primjeran zet Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem.

Uglednici - mušrici (mnogobošci) se nisu pomirili s tim što je uradio Osman, radijallahu anhu, jer je medu njima imao značajno mjesto.

Stoga su se ponašali kao razjarene zvijeri. Pokušali su na razne načine nauditi Osmanu i njegovoj ženi, s namjerom da naude Resulullahu i Allahovoj Objavi.

Osjetio je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, težinu nevolje u kojoj se našao njegov zet, odnosno plemeniti prijatelj. Shvatio je da Osman trpi teške muke što "faraoni" u Mekki vode prljav rat protiv njega. Zato mu je Poslanik dozvolio da učini hidžru s grupom muhadžira u Abesiniju, jer tamo kod Nedžašije vlada pravda i dobri međuljudski odnosi.

Bez obzira na teškoće i gorčinu tuđine Osman, radijallahu anhu, je tamo sretno živio sa svojom ženom Rukajjom. Ali su ipak, pratili zbivanja u Mekki, odnosno zbivanja s muslimanima, i događaje vezane za Allahovog Poslanika, Objavu, Kur'an.


Čulo se da je Hamza, amidža Poslanikov, prešao na islam, isto kao i Omer, s kojim je Allah ojačao svoju vjeru. Mudžahiri-muslimani u Abesiniji, bili su jako sretni, pa se i Osman vraća sa svojom ženom u Mekku. l oni su osjetili gorčinu i teškoće koje su okusili svi muslimni u Mekki. Sve su to strpljivo podnijeli, jer oni su samo dvoje od onih koji žive život mučenika i sve strpljivo podnose radi uspjeha vjere.

A onda Allah dozvoli muslimanima da učine hidžru u Medinu, tamo gdje su Ensarije, čast i poštenje...

Osman i Rukajja su bili medu prvima koji su pristali na to. Osman, radijallahu anhu, je ostavio svoju imovinu u Mekki. On je nadaleko bio poznat po svojim trgovačkim karavanama i veletrogivni. Nikad se nije pokajao što je ostavio svoju imovinu. Za njega, ostaviti imetak i ovaj svijet nije nikakav gubitak, jer je on mu'min! On je taj koji dobiva!

U Medini, Osman nije volio biti na teretu drugima u novom islamskom društvu. On je vjernik, a vjernik nikad ne ljenčari. Ne dozvoljava sebi da se ponaša ponizno i pruža ruku prosjačeći od drugih. Eto ga, s punim elanom i aktivno počinje svoje nove dane u Medini. Zasukao je rukave, te prionuo poslu i vratio svoj nekadašnji položaj uspješnog trgovca.

Hvala Allahu, nije ništa čudno, jer je on bio nadaleko poznat medu svim trgovcima Arapskog poluotoka, kao pošten i ispravan čovjek!

On zarađuje samo pošteno. Osman, radijallahu anhu, je ponovo postao onakav kao prije hidžre, čak još i bolji, jer ga voli Allah i svi muslimani.

Bitka na Bedru je bila početak velike bitke sa nevjernicima - mušricima. Osman, radijallahu anhu, je bio jako tužan, jer nije mogao sudjelovati u toj bitki, pošto je njegova žena Rukajja, kći Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, bila jako bolesna. Bio je sretan kada je čuo za pobjedu Resulullaha i muslimana nad nevjernicima. Ali, njegova sreća nije bila dugog vijeka. Svi su bili tužni, zajedno s Osmanom, radijallahu anhu, jer mu je žena Rukajja preminula. Ko ne bi bio tužan nakon gubitka strpljive i vjerne žene!

Ona je bila junakinja dviju hidžri. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, mu je htio smanjiti težinu bola i tuge, pa mu je dao drugu kćer, Ummu Kulsum, radijallahu anhu. On mu je rekao: "Naređujem ti da se oženiš njenom sestrom, pa da ih je i deset, naredio bih ti isto!"

l prihvata Osman, radijallahu anhu, taj divni Resulullahov dar, pa i drugi sjaj obasjava njegovu kuću. Zato su ga nazvali Zun-nurejn (dvostrukog sjaja), zbog ženidbe i drugom Resulullahovom kćeri.

Blago tebi, Božiji Poslanice! Nisi mogao vidjeti svoga prijatelja, ranjenog i suznih očiju, pogotovo Osmana, čovjeka milostiva srca, uzvišenog duha i tananog osjećaja!

Ti znaš, Božiji Poslanice, da tvoje kćeri nisu mogle imati supruga ravnog Osmanu. Nije to ništa čudno, jer Osman je zaslužio da bude tvoj zet. On je čovjek uzornog ponašanja i niko ga od ashaba nije pretekao.

Zar ne biste željeli biti kao Osman, imati iste vrline, osobito Stidljivost? Svakako, Stidljivost je jedan ogranak imana, ima važno mjesto medu
ostalim vrednotama. Svaki musliman treba biti stidljiv i to je jedna divna vrlina, jer onaj koji se ne stidi ne ustručava se da učini bilo što, a oni koji se stide Allaha i ljudi, neće počiniti sramna djela
.
Zajedno s Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, Osman radijallahu anhu, je sudjelovao u svim borbama poslije bitke na Bedru.

Može se ponositi time što ga je Resulullah odredio za pregovarača s Kurejšijama u Mekki, za vrijeme Hudejbijje, u sedmoj godini po hidžretu.

Osman zna kako treba pregovarati, jer je mudar i staložen. Međutim, njegovo dugo zadržavanje u Mekki kod Kurejšija i prekid vijesti o njemu, učiniše da Poslanik i Ashabi povjeravaše glasinama o njegovom pogubljenju.

Tada je položena nezaboravna prisega - Er-ridvan. Allah je bio zadovoljan s onim što su napravili oni koji su položili prisegu pred Resulullahom, sallallahu alejhi ve sellem.

l tako je ovjekovječen razlog polaganja vječne zakletve.

Osman, u svim srcima vjernika zauzima visoko mjesto kroz ljubav i poštovanje.

On zavređuje da svi muslimani traže krivca koji je prolio njegovu krv. Svi su bili spremni za to žrtvovati svoj imetak i život.

Hvala Allahu, Osman se vratio živ i zdrav i niko ga nije dirnuo, a i muslimanima je bilo dosta rata.

"Od vas ni priznanja ni zahvalnosti ne tražimo!" (LXXVI; 9)

l život teče dalje i ponosi se s tim što je Osman činio besprimjerna djela darežljivosti i plemenitosti. Svijet se sve više upoznaje s njegovom velikom plemenitošču. Zato spominjemo i ovaj veliki događaj:

Kupio je izvor od jednog Zidova, kako bi ljude spasio žeđi, pa mu je zato Resulullah prenio vijesti da će biti u Džennetu.

Ali isto tako spomenimo bitku na Tebuku, koja je još više ukazala na njegovu plemenitost, kada je on opremio najveći dio muslimanske vojske oružjem, hranom i drugom potrebnom opremom.

Jedne godine, zavladale su oskudica i glad. Došao je Osman, radijallahu anhu, sa svojim karavanama i puno hrane, te podijelio svim ljudima.
jedini cilj mu je bio postići Allahovo zadovoljstvo, i ni od koga nije tražo priznanje niti zahvalnost. Allah, dželle šanuhu, će ga nagraditi desetostruko pa i do sedamsto puta više! Kako je to vrijedna trgovina!

Osman, radijallahu anhu, je imao značajno mjesto kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i Ebu Bekra, radijallahu anhu. Omer ga je uključio u šesteročlano vijeće savjetnika koje je odredio prije svoje smrti. Oni su ga izabrali za halifu.

Vidjeli su da je on čovjek koji treba biti na tom visokom i časnom položaju. Sa zadovojstvom je prihvatio taj veliki teret i odgovornost ostvario na najbolji način.

Svi muslimani su bili sretni zbog njegovog izbora za halifu. Sav čestiti svijet mu je došao čestitati. Njegovo vrijeme je bilo vrijeme blagostanja.

Širenje islama i osvajanja su nastavljeni i u njegovo vrijeme. Islam se učvrstio, a islamska država je postala snažnija i veća, pa je i državna blagajna bila puna. Svi su ga hvalili. Neka je slavljen i hvaljen Allah, Gospodar svjetova, koji mu je to omogućio!

Možda je najveće djelo ostavio Osman, radijallahu anhu, za vrijeme svoga hilafata, kada je razboritošću vjernika shvatio, da će se Kur'an, koji je sakupio Ebu Bekr u jednu knjigu, s vremenom, možda izgubiti, a Kur'an se mora očuvati, kako bi vjernici imali Božiju riječ, koja ih vodi dok je svijeta i vijeka.

"Mi, uistinu, Kur'an objavljujemo i zaista ćemo nad njim bdijeti!" (XV; 9)

Kad je Osman, radijallahu anhu, uvidio da ljudi različito uče Kur'an, radio je na tome da se to izjednači. Složio je Kur'an u jednu knjigu i načinio više primjeraka. Podijelio ih je u više zemalja i područja, te otklonio sve druge primjerke koji nisu bili u skladu s tim. Taj čin je povećao prema njemu simpatije svih muslimana, Kur'an je takav ostao do dana današnjeg.

Upoznat ću vas s nezaboravnim djelima koja je Osman, radijallahu anhu, učinio.

On je prvi halifa koji je prenio islamska osvajanja i na more...

Od Osmana je njegov namjesnik u Siriji, Muavija, zatražio dozvolu da širi islam i na Kipru, i velikom otoku, koji se nalazi na istočnom dijelu Mediteranskog mora, blizu sirijske obale. Osman je prihvatio taj prijedlog i opremio ratne brodove, l tako je, uz Allahovu pomoć, Kipar postao sastavni dio islamske države.

Tako je veliki dio stanovništva prešao na islam. To je bio i prvi korak muslimana da zaplove širim morima radi širenja Allahove riječi Njegove vjere.

Ovim se ostvarila Poslanikova mu'džiza u kojoj je nagovijestio da će doći do prekomorskih osvajanja.

Ukoliko posjetite Kipar, sjetite se braćo da su na Kipar došli ashabi, kao Muavija, radijallahu anhu, i sjetite se razloga ovih velikih osvajanja!

Kako nije volio Osmana, radijallahu anhu, tako isto, shvatite dobro, šejtan ne voli ni jednog ashaba niti mu'mina. Šejtan je prije pridobio Ebu Lu'lua, medžusiju, da ubije pravednog halifu, Omera ibnul-Hattaba. Šejtan je sam olakšao put za veliku obmanu, koja će razdrmati Medinu do temelja.

Eto Židova, Abudllaha ibnu Sebe'e, koji je počeo pozivati na obmanu i tražiti ustanak protiv Osmana, navodeći da je Osman preuzeo hilafet nepravedno i da je Alija onaj koji je trebao biti ispred Osmana, a navodno da je i Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, to zahtijevao, l tako se povećao broj Ibnu Sebe'ovih pristaša, bez razuma i dalekovidnosti.

Povećao se broj onih koji su zaplovili prema obali nepravde. Osman je mudro i bez sebičnosti smirivao situaciju, tako da su muslimani izbjegli katastrofu koja ih je skoro uništila.

Lažne glasine su teže od ubijanja!" (II; 191)

Ustanici su u nekim pokrajinama otkazali poslušnost Osmanu. Puni sirdžbe uputili su se ka Medini. Neki od ashaba su pokušali smiriti situaciju, kao Alija ibnu Ebi Talib. On je poslao svoja dva sina, Hasana i Husejna, radijallahu anhum, da brane Osmana, čija je kuća bila pod opsadom.

Bila je strašna noć, zadnja noć Osmanova života, radijallahu anhu. Bestidno i sramno su opkolili njegovu kuću. Preskočili su ogradu njegove kuće, a on nije ništa učinio da to spriječi. Došli su oni, žedni njegove krvi, i udarali ga svojim sabljama. Time je učinjen veliki razdor i nemir koji je rastao svakog dana.

Osman, radijallahu anhu, je ubijen. Potekla je njegova krv preko Kur'ana kojeg je učio u tom trenutku, l tako svjedoči stranica Kur'ana, zajedno s njegovom krvlju i mubareć dušom koja se uspinjala svom Stvoritelju, žaleći zbog nepravde koju mu nanesoše izdajnici.

l ostali ashabi su bili jako tužni zbog ovog čina. Tresla se Medina, u kojoj su mezari njenog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, Ebu Bekra i Omera, radijallahu anhu, od ljutnje zbog onoga što se dogodilo i iz žalosti za gubitkom Osmana radijallahu anhu, koji je ubijen sabljama, držeći Božiju Knjigu u rukama.

To nije bio samo napad na Osmana, nego i na hilafet i jedinstvo muslimana ukupno. To nije učinio samo jedan izdajnik, nego svi oni kojima je srdžba uništila duše. Bili su gladni za izdajom i mirisom krvi.

Neka se AIlah smiluje Osmanu, mučeniku, kao što se smilovao Omeru, radijallahu anhu!

Neka AIlah, dželle šanuhu, bude zadovoljan Osmanom, kao što je bio njegovim prethodnicima!

13.12.2007.

Ha-mim

"Ha-mim. Tako Mi Knjige jasne, Mi smo poceli da je u Blagoslovljenoj noci objavljujemo, i Mi doista opominjemo, U kojoj se svaki mudri posao riješi po zapovijedi Našoj! Mi smo, zaista, slali poslanike kao milost Gospodara tvoga - On, uistinu, sve cuje i sve zna" (Kur' an: Duhan, 1.-6.)

Kur'an je objavljen u toj noci koju Allah, dž. š., naziva mubarek-noc. Prenosi se od skupine ucenjaka iz prvih generacija, medu kojima su i Ibn-Abbas, Katade, Ikrime, Mudžahid i drugi, da je ova mubarek-noc u kojoj je objavljen Kur'an noc Lejletu-l-kadr."U njoj se svaka mudra stvar rašclanjuje" (prema prijevodu dr. Enesa Karica), tj. u toj noci se odreduju sudbine stvorenjima za narednu godinu i upisuju se živi i mrtvi, tj. oni koji ce se roditi i oni koji ce umrijeti, uspješni i stradalnici, sretni i nesretni, ponosni i poniženi, i sve ono što Allah, dž. š., želi u toj godini. Pod pisanjem sudbina u toj noci misli se (a Allah to najbolje zna) na to da se sudbine stvorenja u noci Lejletu-l-kadr prenose iz Levhi Mahfuza.

Rekao je Ibn-Abbas: "Možda covjek namješta svoju posteljinu i zasijava usjeve, a on je vec od mrtvih", tj. upisan je u noci Lejletu-l-kadr medu one koji ce umrijeti u toj godini.



"A šta ti misliš šta je to noc Kadr?"

Prenosi se, takoder, da ovaj ajet znaci da se u noci Kadr predocava sudbina melekima i, u tom smislu, Allah, dž. š., u suri Kadr kaže:

"Mi smo ga poceli objavljivati u noci Kadr;

A šta ti misliš šta je to noc Kadr?

Noc Kadr je bolja od hiljadu mjeseci;

Meleki i Džibril, s dozvolom Gospodara svoga, spuštaju se u njoj zbog odluke svake; Sigurnost je u njoj sve dok zora ne svane" (Kur' an: Kadr, 1.-5.).

Allah, dž. š., nazvao ju je Lejletu-l-kadr radi njene velike vrijednosti i uzvišenog mjesta i radi mnoštva oproštenih grijeha i pokrivenih mahana u njoj. Poznato je, na osnovu hadisa Resulullaha, a. s., da je to noc oprosta. Rekao je Muhammed, a. s.: "Ko provede noc Lejletu-l-kadr u ibadetu, cvrsto vjerujuci i nadajuci se Allahovoj nagradi, bit ce mu oprošteni prethodni grijesi" (Buhari i Muslim).

Rekao je Halil ibn-Ahmed: "Lejletu-l-kadr je nazvan tako jer je Zemlja te noci tijesna za mnogobrojne meleke koji se nalaze na njoj i ovdje izraz Kadr znaci tedajjuk, kao što je u rijecima Uzvišenog Allaha: "A kad mu, stavljajuci ga na kušnju, uskrati (ucini tijesnom) opskrbu njegovu" (Kur'an: Fedžr, 18.).

Znakovi na osnovu kojih se prepoznaje Lejletu-l-kadr

Imam Muslim bilježi u svom "Sahihu" predaju od Ubeja ibn-Ka'ba da je Poslanik, a. s., govoreci o znakovima te noci, rekao: "Njeno jutro osvane bez zraka" (tj. bez jake svjetlosti).

Prenosi se od Ibn-Abasa i Ibn-Huzejme, da je Resulullah, a. s., rekao: "Noc Kadr je blaga noc, i u njoj nema ni vreline ni studeni. Sunce se u tom danu pojavi sa slabim crvenilom" (svjetlošcu) - Et-Tajalisi.

Imam Taberani bilježi hasen-hadis od Vasileta Ibn-Eska'a, r. a., da je Poslanik, a. s., rekao: "Noc Kadr je blistava i u njoj nema vreline niti studeni i u njoj se ne gadaju zvijezdama" (šejtani - prim. prev.).

Pored ove tri predaje, postoji predaja koju bilježi Ahmed ibn-Hanbel, sa bojazni da je prekinut lanac prenosilaca od Ubadeta ibn-Samita, u kojoj Resulullah, a. s., kaže: "To je sjajna i blistava noc, kao da je u njoj Mjesec zablistao. To je mirna i blaga noc, u kojoj nema vreline niti hladnoce. U njoj nije dozvoljeno zvijezdama da padaju. Tog jutra se Sunce pojavi bez zraka, poput Mjeseca u uštapu i šejtanu nije dozvoljeno da se pojavi".

Postoje i mnoge druge predaje o znakovima noci Kadr koje nisu vjerodostojne, vec su potpuno izmišljene. Neke od njih su da se u toj noci drvece savi-je do zemlje, pa se ponovo vrati, da se na sve strane cuje selam, da slana voda postaje slatka u toj noci, da se svjetlost vidi na svakom mjestu, cak i u najvecim tminama…

Ove predaje nemaju uteme-ljenje u Kur'anu i sunnetu Poslanika, a. s.

Traženje blagoslovljene noci Kadr

Mustehab je u ramazanu tražiti noc Kadr. Posebno u zadnjih deset dana ramazana, i narocito u neparnim nocima.

Buharija i Muslim prenose hadis u kome se kaže: "Tražite je u neparnim nocima zadnjih deset dana ramazana".

Imam Buhari je zabilježio predaju od Ubade ibn-Samita, da je rekao: "Izišao je Muhammed, a. s., da nas obavijesti o noci Kadr, a dvojica muslimana su se medusobno prepirali, pa je rekao Allahov Poslanik, a. s.: "Izišao sam da vas obavijestim o noci Kadr, pa su se ova dvojica posvadali, i ona je podignuta i možda je to bolje za vas. Zato je tražite u devetoj, sedmoj i petoj", tj. u neparnim nocima.

Ovaj hadis je dokaz da je svada i prepirka medu muslimanima, a posebno kad je u pitanju vjera, razlog podizanja i uskracivanja mnogog dobra.

Pretežno je mišljenje da je noc Kadr u zadnjih sedam noci mjeseca ramazana, na osnovu hadisa od Abdullaha ibn-Omera da su dvojica ashaba u snu vidjeli noc Kadr u sedam zadnjih noci ramazana, pa je Resulullah, a. s., rekao: "Vidim da su se vaši snovi podudarili u pogledu sedam zadnjih noci mjeseca ramazana. I ko od vas bude tražio noc Kadr, neka je traži u zadnjih deset dana ramazana".

U hadisu od Ibn-Abbasa se spominje da je Muhammed, a. s., rekao: "Tražite je u zadnjih deset noci ramazana. Noc Kadr je u preostalih devet noci, u sedam preostalih noci, u pet preostalih noci".

Ovo znaci da je jace mišljenje da je ona u neparnim nocima.

Izmedu ostalog, postoje jaki dokazi da bi ona mogla biti u 27. noci ramazana.

Imam Ahmed bilježi hadis od Ibn-Omera, a Ebu-Davud od Muavije, r. a., da je Muhammed, a. s., rekao: "Lejletu-l-kadr je 27. noc ramazana".

Abdullah ibn-Abbas je došao do zakljucka na zadivljujuci nacin. Prenosi se da je Omer, r. a., okupio ashabe i sa njima je bio Ibn-Abbas, koji je još uvijek bio dijete. Ashabi su mu na to prigovorili rijecima: "Ibn-Abbas je poput naših sinova i nema potrebe da bude sa nama".

Omer im je odgovorio: "On je mladic koji posjeduje razborito srce i jezik koji voli da pita". Nakon toga je upitao ashabe o noci Kadr i oni su svi odgovorili da je ona u zadnjih deset noci ramazana. Pitao je zatim i Ibn-Abbasa, a on je rekao: "Mislim da je ona u 27. noci ramazana".

"Kako si to zakljucio?", upita ga Omer.

"Allah, dž. š., stvorio je sedam nebesa, i sedam zemalja, i sedam dana i covjeka iz sedam dijelova. Propisao je sedam krugova prilikom tavafa oko Kabe, i sedam krugova izmedu Saffe i Merve. Odredio je da se bacaju kamencici sedam puta na Mini."

Na osnovu ovih dokaza, Ibn-Abbas je zakljucio da je to u 27. noci ramazana. Postoje i drugi dokazi na osnovu kojih se može zakljuciti da je noc Kadr u 27. noci ramazana, kao što su rijeci Uzvišenog u suri Kadr: "Fi-ha…" Ova rijec znaci - u njoj, i ona je 27. rijec u ovoj suri.

Neki ucenjaci su racunali i došli do zakljucka da je noc Kadr u 27. noci mjeseca ramazana. Rijec Lejletu-l-kadr ima devet slova, a u suri je spomenuta tri puta. Kad se broj devet pomnoži sa tri, dobijemo broj 27.

Medutim, ovakvi proracuni nemaju nikakave osnove u šerijatu i oni su nepotrebni, iako mogu biti zanimljivi.

U posljednjih deset noci ramazana

Postoje mišljenja da je Lejletu-l-kadr 21. noc ramazana, i to na osnovu predaje od Ebu Seida el-Hudrija, u kojoj kaže: "Dvadeset prve noci ramazana je pala kiša, i mesdžid je prokisnuo na mjestu gdje je klanjao Poslanik, a. s. Ja sam pogledao u njega nakon što smo završili namaz i na njegovom licu vidio tragove blata i kiše" (Mutefekun alejh), a to znaci da je Resulullah, a. s., proveo tu noc u ibadetu.

Slicna predaja postoji i od Abdullaha ibn-Unejsa, r. a., za 23. noc ramazana u kojoj je pala kiša i na licu Muhammedovom, a. s., ostali su tragovi zemlje i vode radi bdijenja u toj noci. Šejhu-l-islam Ibn-Tejmije, pak, smatra da noc Kadr ne mora biti u neparnoj noci, vec da može biti i u parnim nocima. Do ovakvog zakljucka je došao na osnovu hadisa u kome je Muhammed, a. s., rekao da je Lejletu-l-kadr u zadnjih deset noci; u devetoj, u sedmoj, u petoj, u trecoj i u preostaloj noci. Kaže Ibn-Tejmije: "Ako mjesec ima trideset dana, onda su to parne noci. Jer, deveta preostala noc je, ustvari, 22. noc ramazana, a sedma - 24. noc itd. Radi toga je potrebno tražiti noc Kadr u svih deset dana", tj. zadnjih deset preostalih noci ("El-Fetava", 25/ 284.-285.).

Na kraju, na osnovu svih vjerodostojnih hadisa, jasno se može zakljuciti da je noc Kadr u zadnjih deset noci mjeseca ramazana i da ona ne biva svake godine u isto vrijeme, vec se mijenja, pa nekad može biti 21., nekad 23. ili 25. ili 27., kao i 29. noci.

Ovo mišljenje je izabrao i šejh Šenkiti u komentaru svih hadisa o noci Kadr i ovo je najispravnije mišljenje, a Allah najbolje zna.

13.12.2007.

Predavanja

Svaki čovjek će jednoga dana umrijeti. Ta činjenica poznata je svim razumnim ljudima.

No, i pored toga, mnogi ljudi se ponašaju kao da će vječno živjeti. Oni zaboravljaju na smrtni čas, kada će duša napustiti tijelo i biti vraćena svome Stvoritelju. Po islamskom učenju, smrt nije kraj puta. To je preseljenje iz kuće prolaznosti (dunjaluka) u kuću vječnosti (ahiret).

Smrt je povratak Allahu radi polaganja računa za ono što smo uradili za vrijeme našeg dunjalučkog života.

Kakav je naš odnos prema smrti?

Koliko spoznaja da ćemo jednoga dana umrijeti i biti vraćeni Stvoritelju utiče na naše ponašanje u životu?

Kada će se čovjek zamisliti ako neće pred smrt, kada se podvlači račun urađenog za života.

Mjesec ramazan je vrijeme kada vjernici i vjernice ulažu poseban trud u oplemenjivanju duše i njenom pripremanju za susret s Allahom Uzvišenim, kada za to dođe određeni rok. To je prava prilika da se prisjetimo smrti i analiziramo svoj život. Cilj ovog priloga je - podsjećanje na smrt.


Čovjek i smrt

Smrt je pojava s kojom se ljudi često susreću. To je univerzalno iskustvo ljudske egzistencije. Sve što se rađa i umire. Svako živo biće okusit će smrt.

Među svim živim bićima jedino čovjek može spoznati da će umrijeti. No, i pored toga, znatan broj ljudi ne doživljava smrt kao nešto stvarno, već kao nešto apstraktno, neuhvatljivo, čak kao nešto što nema nikakve veze s njihovim životima.

Zato smrt i nema većeg utjecaja na njihov način življenja. Rezon takvih ljudi je, otprilike, sljedeći: 'Smrt je nešto što se uvijek događa drugima, i mada znamo da ćemo umrijeti, ipak, u to ne možemo duboko povjerovati…'

Psihijatar i psihoterapeut dr. Antun Vitturi, u pogovoru knjizi Život poslije života dr. Raymonda Moodyja, napisao je: 'čovjek može svoj život živjeti mehanički, rutinski, ne vodeći računa o tome kako provodi dane. No, postavlja se pitanje da li je takav automatski i nereflektivan način življenja ljudski autentičan?

Mnogi suvremeni filozofi i psiholozi drže da autentičan, pun život počinje tek onda kad se s vlastitom smrću stvarno suočimo i do kraja shvatimo da nismo beskonačni. Da bismo to doživjeli, potrebna su nam drastična iskustva ozbiljne bolesti ili gotovo fatalne nesreće.

Takva nas iskustva mogu uvjeriti u realnost vlastite smrti i i stovremeno suočiti sa izvornim pitanjima – kako živjeti život, u čemu je smisao našeg života.'

Isti autor, na drugom mjestu, ističe: 'U biološkom smislu naš život prestaje smrću tijela, no, prestaje li tada i svijest, ne znamo! Međutim, nije dokazano ni to da su svi vidovi svijesti neodvojivo povezani s tjelesnim procesima.'

Materijalistički pogled na svijet gleda na starenje, neizlječive bolesti i umiranje (smrt) kao na pojave koje predstavljaju poraz i izraz ljudske nemoći da se ovlada prirodom.

Zbog toga, razmišljanje o smrti treba potisnuti iz života. Ljudi treba da žive ne misleći o tome da će jednoga dana umrijeti. Realnost smrti treba negirati i skrivati.

Materijalistički pogled na svijet zahtijeva da ljudi u svojim aktivnostima i nastojanjima treba da budu vođeni isključivo promišljanjima o praktičnoj koristi i dinamičkom razvoju. Njihov inherentni cilj je eksperimentisanje s mogućnostima života, ne pripisujući mu neku duhovnu i moralnu realnost.

Zato, za savremenog čovjeka koji se rukovodi materijalističkim promišljanjem, pitanje smisla i svrhe života odavno je izgubilo svoj praktični značaj. Za njega je važno samo pitanje koji oblik život može poprimiti i da ljudska rasa napreduje prema konačnom ovladavanju prirodom.

Islamski pogled na smrt

Po islamskom učenju, smrt nije kraj; to je preseljenje iz 'kuće prolaznosti' u 'kuću vječnosti'. Smrt, dakle, nije kraj puta, ona je samo faza…

Iza tjelesne smrti dolazi drugi svijet koji je vječan. Duša ne umire, ona prelazi iz jednog stanja u drugo i mijenja svoj odnos sa tijelom.

Na Dan proživljenja ona će ponovo biti potpuno spojena s tijelom u kojem se nalazila na ovome svijetu.

Zbog toga, u islamskim izvorima smrt se naziva preseljenjem ili selidbom (intiqal ili rehil) sa ovog svijeta (dunjaluka) na budući svijet (ahiret).

Život na ovom svijetu je privremen, ograničen rokom. Kraj ovosvjetskog života sigurno će doći. Svako će umrijeti. Svako živo biće okusit će smrt i napustiti ovaj svijet. Sve što je na Zemlji – prolazno je; Allah Uzvišeni je, jedino, vječan.

To su činjenice na koje se posebno skreće pažnja i u prvom izvoru islama – Kur'anu časnom. Allah, dž.š., kaže:

"I ne klanjaj se, pored Allaha, drugom bogu! Nema boga osim Njega! Sve će, osim Njega, propasti! On će suditi i Njemu ćete se povratiti!"

(El-Qasas, 88)

"Sve što je na Zemlji prolazno je, ostaje samo Gospodar tvoj, Veličanstveni i Plemeniti."

(Er-Rahman, 26-27)

Po Kur'anu, smrt je povratak Allahu. O tome se govori u brojnim ajetima:

"Svako živo biće smrt će okusiti! Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru i Nama ćete se vratiti." (El-Enbija', 35)

"Svako živo biće će smrt okusiti, i Nama ćete se poslije vratiti." (El-'Ankebut, 57)

"Svako živo biće će smrt okusiti! I samo na Sudnjem danu dobićete u potpunosti vaše nagrade, i ko bude od Vatre udaljen i u Džennet uveden – taj je postigao šta je želio; a život na ovom svijetu je samo varljivo naslađivanje."

(Ali 'Imran, 185)

"Njemu (Allahu) ćete se svi vratiti; to je Allahovo istinito obećanje. On, uistinu, iz ničega stvara, On će poslije to ponoviti, da bi pravedno nagradio one koji budu vjerovali i dobra djela činili. A one koji ne budu vjerovali čeka piće od ključale vode i patnja nesnosna, zato što su nevjernici bili." (Junus, 4)

Kur'an, također, naglašava da se od smrti ne može pobjeći niti sakriti. O tome Svevišnji kaže:

"Ma gdje bili stići će vas smrt, pa kad biste bili i u visokim kulama." (En-Nisa', 78)

"Reci: 'Smrt od koje bježite zaista će vas stići. Zatim ćete Onome Koji poznaje i nevidljivi i vidljivi svijet vraćeni biti, i On će vas o onome što ste radili obavijestiti."(El-Džumu'a, 8.)

Među ajetima koji govore o smrti su i sljedeći:

"Ti ćeš (Muhammede), zacijelo, umrijeti, a i oni će, također, pomrijeti." (Ez-Zumer, 30)

"Nijedan čovjek prije tebe nije bio besmrtan; ako ti umreš, zar će oni dovijeka živjeti? Svako živo biće smrt će okusiti! Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru i nama ćete se vratiti." (El-Enbija', 34-35)

Komentarišući navedene ajete, Sejjid Kutb kaže: 'Nijedan čovjek prije tebe (Muhammede) nije bio vječan. Sve što nastaje, prolazi i nestaje. Sve što ima početak ima i kraj. Ako Poslanik, a.s., umire, pa zar će oni vječno živjeti? Ako nisu vječni, pa zašto onda ne rade djela koja rade oni koji umiru? Zašto ne promatraju i ne razmišljaju? Svako živo biće smrt će okusiti. To je zakonitost koja vlada životom. To je zakonitost koja nema izuzetka. Najpreče je živima da računaju na ovaj okus. Smrt je kraj svakog živog bića i konac putanje na kratkom proputovanju po Zemlji. Allahu će se svi vratiti. Dobro i zlo koje pogodi čovjeka tokom putovanja samo je kušnja i ispit za njega.'

Dunjaluk je svijet kušnje i ispita

Osnovna karakteritika života na ovom svijetu jeste da je on prolazan i da, neupitno, ima svoj kraj. Smrt je, kao i sve ostalo, znak Allahove, dž.š., moći, milosti i volje, a svijet je prolazni tren, prepun iskušenja i ispita.

Allah, dž.š., u Kur'anu kaže:

"Uzvišen je Onaj u čijoj ruci je sva vlast, On je Svemogući, Onaj koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati; On je Silni, Onaj koji prašta."

(El-Mulk, 1-2)

Poruka ajeta je da su i život i smrt posljedica Allahove, dž.š., apsolutne moći i htijenja. I jedno i drugo je Allah, dž.š., dao i to se nije desilo slučajno, bez odredbe i bez cilja. Život i smrt su iskušenje ljudima, da bi se iznijelo na vidjelo ponašanje ljudi na Zemlji i da bi oni ostvarili nagradu prema svome radu: da bi Allah iskušao koji od vas će bolje postupati. Ustaljenost ove činjenice u ljudskoj svijesti zahtijeva da čovjek bude stalno budan i svjestan svojih postupaka, jer će za njih biti pitan. Ta ustrajnost ne dozvoljava čovjeku da bude nemaran ili da se poigrava sa svojim životom.

U Kur'anu časnom nalazi se i sljedeći ajet:

"Reci: 'Uživanje na ovom svijetu je kratko, a onaj svijet je bolji za one koji se grijeha klone." (En-Nisa', 77)

Dakle, sva uživanja ovoga svijeta, čitav ovaj svijet, sve je to kratko. A šta onda reći za dane, sedmice ili mjesece, pa i godine? Ako je uživanje na ovom svijetu, ma koliko on bio dug, kratko, šta se onda od uživanja može ostvariti za nekoliko dana, sedmica, mjeseci ili godina? Sva uživanja na ovom svijetu i sam svijet, koliko god on bio dug, kratka su.

Zato se u Kur'anu na više mjesta ističe da je život na ovom svijetu samo varljivo naslađivanje. Dakle, to nije pravo uživanje. To je uživanje koje čovjeka potčini i opčara da on pomisli da je to uživanje. Ili, to je uživanje koje samo po sebi čini da se rađa varljivost i potčinjavanje. Dočim, pravo uživanje, uživanje koje traži ulaganje truda da bi čovjek uistinu uživao, jeste ostvarenje Dženneta i udaljenje od Vatre.

Zbog toga, razuman čovjek ne smije dozvoliti da ga ovozemaljske čari zavaraju i okupiraju.

Nužnost podsjećanja na smrt

Ljudi se moraju stalno prisjećati smrti. Smrt je povratak Allahu. Sjećanjem na smrt ljudi se, ustvari, pripremaju za susret sa svojim Stvoriteljem.

Često isticanje smrti u Kur’anu i Poslanikovim hadisima, zapravo ima za cilj potaknuti nas na pripremanje za nju. Budući da vrijeme, mjesto i način njenog nastupanja nisu poznati nikome, kao ni to da za smrt nisu bitne ni godine ni bolest, Allah, dž.š., nas upozorava i podstiče na pripravnost, objavivši u Kur'anu sljedeći ajet:

"O vjernici, Allaha se bojte, i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio i Allaha se bojte jer On dobro zna šta vi radite." (El-Hašr, 18)

Podsjećanje na smrt donosi višestruke koristi. To, ponajprije, sprečava čovjeka od činjenja grijeha, i javnih i tajnih.

Također, sjećanje na smrt ne dozvoljava čovjeku da pretjerano žudi za ovim svijetom i njegovim ljepotama. U tom pogledu, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: 'često se podsjećajte na smrt, jer to čisti od grijeha i uništava pretjeranu žudnju za ovim svijetom.' Također, Resulullah, s.a.v.s., je poručio: 'Mnogo spominjite ono što ništi svaku slast i uživanje (hadimu-l-lezzat), tj. smrt.'

Razmišljanje o smrti, kada će se čovjek rastati s ovim svijetom, utiče da čovjek lakše podnese teškoće i iskušenja na koja nailazi na svom dunjalučkom putu. Kada je čovjek svjestan da je sve na ovom svijetu prolazno, tada mu neimaština, bolest, uskraćivanje nečega i drugi oblici kušnje, izgledaju lakši i podnošljiviji.

S ozirom na to da je čovjek biće sklono slijeđenju svojih strasti i prohtjeva, što – ukoliko ne bude kontrolisano - kao posljedicu može imati potpunu predanost strastima gdje srce postaje okrutno i nemarno, sjećanje na smrt je odličan način da čovjek drži pod kontrolom svoje strasti.

Neki islamski učenjaci kazali su da je posjećivanje kabura i razmišljanje o smrti od izuzetne koristi za srce – kako ne bi postalo okrutno i nemarno. Prenosi se da se neka žena požalila Aiši, r.a., na osorost srca pa joj je ona rekla: 'Razmišljaj o smrti, to će ti raznježiti srce.' Također, gledanje umrlog je put ka omekšavanju srca, jer onaj ko gleda kako neko umire i posmatra njegovu smrtnu agoniju, odbaciće iz srca požudu i naklonost prema dunjaluku, a tijelo će zaposliti ibadetom i činjenjem dobrih djela, trudeći se da smrt dočeka što spremnije.

Prenosi se da je Alija, r.a., jednom prilikom rekao: 'čudim se onom koji je juče bio samo kap sjemena, a sutra će biti lešina. čudim se onome koji sumnja u Allaha, iako vidi stvaranje Allahovo. čudim se onome koji je zaboravio smrt, iako gleda mrtve. čudim se onome koji poriče drugi život, iako vidi prvi. čudim se onome koji unapređuje kuću prolaznosti, a zanemaruje kuću vječnosti.'

Spomenuta razmišljanja ne dozvoljavaju čovjeku da u životu bude nemaran. Ko je svjestan smrti i toga da će se susresti sa Allahom Koji će ga pitati za ono šta je radio, vodiće računa o svojim postupcima.

On će kontrolirati svoje strasti i prohtjeve, nastojeći da postigne Allahovo zadovoljstvo i okrilje Njegove milosti.

S obzirom da vrijeme i način na koji će čovjek umrijeti nisu poznati, vjernik i vjernica se moraju čuvati toga da ih smrt zatekne u nekom stanju ili poslu s kojim Svevišnji Stvoritelj nije zadovoljan. Poslanik, s.a.v.s. je rekao da će čovjek biti proživljen u stanju u kojem je umro (Juhšeru-l-mer' 'ala ma mate 'alejhi).

Zato se treba dobro čuvati onoga što je Allah, dž.š., zabranio, jer ukoliko bi čovjek umro radeći neki haram, on će susresti svoga Gospodara u takvom stanju.

U tom pogledu, veliki islamski učenjak Ebu Hamid el-Gazali je rekao: 'Neki ljudi će biti proživljeni sa onim čijem iskušenju su podlegli dok su bili na dunjaljuku. Tako, onaj ko je svoj vijek provodio uz neki od muzičkih instrumenata, kada ustane iz kabura u ruci će mu biti taj instrument, pa će ga on baciti i reći: 'Dalje od mene, ti si me odvraćao od sjećanja na Allaha!' A on će mu se vratiti i reći: 'Ja ću ti biti pratilac sve dok nam Allah ne presudi, a On je presuditelj najbolji.'

Pijanica će biti proživljen u pripitom stanju i sa čašom obješenom o vrat.

Ukratko, svak će biti proživljen sa onim čijem iskušenju je bio podložan. To potvrđuju sahih-predaje u kojima stoji da će pijanica biti proživljen s vrčem o vratu i čašom u ruci, da će zaudarati više nego bilo koja lešina i da će ga proklinjati svi oni koji naiđu pored njega. Umorene osobe biće proživljene sa tragovima nasilja koje im je naneseno.

U sahih-predaj stoji da će onaj ko pogine na Allahovom putu biti proživljen sa ranama i krvi koja će mirisati poput miska.'

I na kraju, umjesto zaključka, kažemo:

Vrijeme u kojem živimo puno je dinamike i žurbe. To je vrijeme koje je puno svakodnevnih iznenađenja, otkrića, dostignuća, rezultata... Naše preokupacije i želje su brojne, stalno se mijenjaju, stalno nastaju. Tome, svakako, doprinosi i ekspanzija savremenih tehnologija gdje izvori informacije pružaju neslućene mogućnosti i obaviještenost o gotovo svim vidovima ljudskog djelovanja u svijetu. U silnoj trci za uspjehom i bogatstvom, za afirmacijom i standardom, za željama i strastima, nažalost, često zaboravljamo na svoju dušu i njene potrebe.


Zaboravljamo na svoje obaveze prema Allahu, sebi i drugima, zaboravljamo na ahiret gdje nas neminovno očekuje najdetaljnije polaganje računa za svako učinjeno djelo i za svaku izgovorenu riječ.

Račun će se polagati izravno Svemogućem i Svezanjućem Allahu, dž.š., Koji je stvorio i nas i sve ostalo.

Odgovaraćemo za sve šo je na bilo koji način bilo u vezi s nama na ovom svijetu. Govorićemo samo istinu, ništa nećemo moći sakriti niti poreći. Odgovaraćemo u prisustvu cjelokupnog čovječanstva, od njegovog početka do kraja.

Zato se moramo najozbiljnije pripremati za Dan velikog polaganja računa. Konačni ishod zavisi o tome kako smo (pro)živjeli život na ovom svijetu. Od toga zavisi naš status i mjesto koje ćemo dobiti u vječnom svijetu – ahiretu.

Budimo uvijek svjesni Allahovih, dž.š. riječi: "Ko učini samo trunčić dobra – vidjeće ga; ko učini samo trunčić zla – vidjeće ga."

Mjesec ramazan, izvanredna je prilika da oplemenimo našu dušu putem posta, namaza, učenja Kur'ana i drugih ibadeta s kojima ćemo zaslužiti Allahovu milost i okrilje.

To je, također, prilika da način našega života uskladimo s propisima Allahovog zakona.

Svemilosni Allahu, molimo Te da nam pomogneš u tome! Amin!

Hafiz Dr. Safvet Halilović

13.12.2007.

Predavanja

“O, vjernici, bojte se Allaha i budite s onima koji su iskreni” (Tevba : 119).

Danas, dok posmatramo okolinu, sagledavamo međuljudske odnose, druženja ljudi i sastanke, sve nas to podsjeća na nekadašnji paganski život, kad ljudi nisu imali osjećaje ljudskosti, međusobne ljubavi, kad nisu znali cijeniti tuđu čast i ugled. Čovjek, a posebno žena, tretirani su kao najobičniji predmet kojim se moglo manipulirati. Njihova druženja su bila zasnivana na samim interesima. Najveći stepen njihove iskrenosti u druženju bio je da se od prijatelja ukrade imetak i tim imetkom ga se počasti kad mu dođe u musafirluk. I danas se ukrade iz firme, a onda zove na ručak šefa, direktora, vlasnika.



Islam, vjera osjećaja, ljepote, poniznosti i razumijevanja, koja čuva čast svakog pojedinca, muškarca ili žene, strogo zabranjuje uznemiravanje ljudskih osjećaja i njihove slobode. Vjera je postavila univerzalne zakone koji važe za sva vremena i, ako ih se ljudi budu pridržavali, sigurno neće nastradati.

Allah o druženju te o tome koga uzeti za prijatelja i s kim provoditi vrijeme, imperativno kaže:

“O, vjernici, bojte se Allaha (Allaha budite svjesni) i budite s onima koji su iskreni“ (Tevba : 119).

Nije nam rečeno: Budite sa učenim, bogatim, pravednim. Jer, šta će nam znanje ako nema iskrenosti?

Što će nam imetak od kog društvo, zbog neiskrenosti i sebičnosti, nema koristi?

I šta će nam pravednost koja je samo na jeziku i u knjigama, odnosno koju provodimo samo ili najčešće onda kad smo mi u pitanju?

Takvim osobinama, u kojima nedostaje iskrenosti, varamo ljude oko sebe i stalno vrebamo kako da ih nadmudrimo.

Ne ulaži trud da bi nadmudrio brata muslimana, jer njemu vjera nalaže da ti pomaže i kad od njega to ne zatražiš. Njegova želja je da želi više tebi nego sebi. Prema tome, školu koju si završio i sposobnosti koje imaš upotrijebi da nadmudriš onoga kome je želja da nema tebe i tvoga brata, a on to želi zato što je zavidan na ljepoti koju uživaš.

Zašto su nam kuće zatvorene? Zašto kažemo da nam je najbolje kad smo sami i da se ni sa kim ne družimo? Zašto nemamo s kim podijeliti svoje osjećaje? Zašto kažemo da nema više prijatelja u kojeg imamo povjerenje, kojem možemo povjeriti čak i svoju čast?

To je samo zato što smo udaljeni od vjere i što nismo tražili prijatelje radi Allaha, nego zbog ovosvjetskog interesa. I zato što smo mislili da možemo naći prijatelja mimo vjere. Ovo je jedini razlog zatvaranja u domove i povlačenja i svoje svakodnevne konstatacije: “Ne mogu ni s kim, šta ću tebi ja, šta ćeš meni ti?”

Ovaj osjećaj može se naći i kod vjernika. Ovdje treba podsjetiti na nerazumijevanje arapsko-bosanske riječi “zijaret”. Arapski korijen ove riječi označava naginjanje srcem ka nečemu, tj. nekoga obilaziš zato što ga voliš, a jedan od uvjeta ispravnosti naginjanja srcem prema nekome je da budeš slijep prema negativnostima i slabostima svoga brata muslimana.

Samo na takav način stičeš prijatelja koji će te zavoljeti radi Allaha, koji te nikad neće napustiti, koji nikome neće povjerovati kad se o tebi govori ono što nije istinito.

Neprocjenjive su nagrade za ovakva druženja.

Poslanik, s.a.v.s., kaže:

“Kad musliman posjeti svoga brata muslimana, za njim ide 70 hiljada meleka koji donose salavat na njega i govore: 'Gospodaru naš, kao što on održava vezu sa njim radi Tebe, Ti održavaj vezu sa njim'”. (9. Ibn Hibban, Bejhekija)

Dakle, veliki je stepen u islamu voljeti nekoga radi Allaha. Da to nije teško, ne bi Allah rekao da su među sedmericom koji će biti na Sudnjem danu u hladu, kad neće biti nikakvog drugog hlada, dvojica koji se vole u ime Allaha.

Malik ibn Enes prenosi hadisi-kudsiju od Resulullaha, s.a.v.s.:

“Rekao je Allah, dž.š.: 'Moja ljubav je zagarantirana onima koji se budu voljeli, sijelili, posjećivali i pomagali radi Mene”. (10. Ahmed, Malik)

Molim Allaha, dž.š., da nam dadne da se upoznajemo i volimo u Njegovo ime.

Amin!

(Sulejman Bugari)

13.12.2007.

Predavanja

"O vjernici, kada se u petak na molitvu pozovete, kupoprodaju ostavite i pođite da molitvu obavite; to vam je bolje, neka znate! A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite" (El-Džumu'a 9. i 10.)

Allah je spustio ljubav u srca vjernika i svojom milošću učinio da se zavole i postanu braća koja se vole samo radi Allahovog zadovoljstva, bez ikakvih bezvrijednih dunjalučkih interesa.

Za ovu vječnu ljubav takmičili su se velikani, žrtvovani su životi, poklanjana velika bogatstva, da bi se osjetila ljubav koja nema kraja, ljubav kojom se hrane mu’minske duše. Onaj kome je uskraćena ova ljubav, ubraja se među mrtve, iako hoda po zemlji, a onaj koji je ovu ljubav imao pa je prodao za ovaj svijet, takav je u moru zabluda. Njegovo srce sve hoće da pukne od okova, briga i bolova. (Ovo doktori posmatraju previjenih ruku, nemoćni.)

Vječna ljubav je duša imana, izvor činjenja dobrih djela. Ona donosi stanja i stepene koji prouzrokuju iskreno vjerovanje u Allaha, dž.š.

Islamski velikani su pokušali definirati tu vječnu ljubav. Definicija je mnogo, a izabrana je sljedeća:

“Ljubav je obaranje srčanog pogleda od svega mimo Allaha, Voljenog”.

Ebu Bekr es-Siddik, r.a, rekao je: “Ko bude okusio iskrenu ljubav prema Allahu, dž.š., On će ga odvratiti od trke za dunjalukom i bit će dušom otuđen od svih ljudi koji nemaju takvu ljubav”.

A Jahja bin Muaz veli: "Praška ljubavi draža mi je od sedamdeset godina ibadeta".

Ova Ljubav direktno dolazi od Uzvišenog Allaha, Koji, obraćajući se Musau, a.s., kaže:

“... Ja sam učinio da te svako voli (Ja sam ti poklonio svoju ljubav) i (učinio) da rasteš pod okom Mojim” (Taha : 39).

Više je uzoraka zbog kojih vjernik biva počašćen ovom Ljubavlju:

– učenje Kur’ana i duboko promišljanje o njegovom značenju,
– približavanje Allahu obaveznim dužnostima, farzovima i dobrovoljnim ibadetom,
– spominjanje Allaha u svakom momentu,
– posmatranje i svjedočenje prefinjene Allahove dobrote prema robovima,
– izbjegavanje svega što udaljava od Allaha,
– druženje sa onima koji iskreno vole Allaha, Poslanika i sve mu’mine (vjernike).

Postoje tri stepena ljubavi prema Allahu, dž.š.:

– Ljubav koja prekida i odbacuje svaku vesvesu, lošu misao koja razara iman i prouzrokuje svađu među ljudima. Dakle, ljubav prema Allahu i zloba prema ljudima su dvije suprotnosti kao budnost (zikir) i nemarnost. U srcu mora prevladati ljubav nad svim vesvesama. Ko iskreno voli neće dopustiti mjesto lošim mislima u srcu. U srcu vjernika koji ovako postupa počinje se javljati slast i zadovoljstvo služenja svome Gospodaru. On će naići na veliku utjehu u bolestima i teškim situacijama.

– Ljubav kojom posmatra i svjedoči prevelike Allahove blagodati koje uživa, bilo vanjske ili unutarnje, a najveća blagodat je to što te je Allah odabrao nad ovolikim stvorenjima i učinio dostojnim da Ga ti spominješ i voliš.

– Ljubav koja podstiče da daješ prednost Allahu i Poslaniku nad svim stvorenjima i smatraš da su svi vjernici preči od tebe.

Mnogi ljudi se čude odakle tolika ljubav među vjernicima iz raznih krajeva, čak i kad se prvi put u životu sretnu. To nam Allah objašnjava:

“One koji su vjerovali i dobra djela činili Milostivi će sigurno voljenim učiniti” (Taha : 96).

U komentarima ovog ajeta stoji da će ih Allah zavoljeti i učiniti da se i oni međusobno vole i poštuju.

Herim bin Hajan kaže: “Kad god se rob srcem okrene Allahu, odmah Allah okreće srca mu’mina prema njemu i počasti ga da sve mu’mine voli i da bude milostiv prema njima”.

Ovo je mu’minska ljubav koju je zagarantirao Allah. Mnogi ljudi bi voljeli pridobiti iskrenu ljubav svojih prijatelja, ali u većini slučajeva dolazi do razočarenja. Mnogi roditelji bi voljeli da im djeca uzvrate iskrenu ljubav i poštovanje. Dali bi svo bogatstvo da to dobiju. Ali, uzalud. Mnoge majke plaču zato što ih djeca ne obilaze. Njima nisu potrebne pare, zadovoljne su i sa malim, ali im je, zato, potrebna pažnja, blagost, lijepa riječ, potrebna im je ljubav.

Pa, gdje je nestala ta ljubav?

Zapostavljanjem vjere, ljubav je prebačena u aktovke.

Kako se može postići ova ljubav?

U 31. ajetu sure Ali Imran, obraćajući se Muhammedu, s.a.v.s., Allah, dž.š., kaže:

“Reci: 'Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti'“.

I u podužem hadisu se navodi da Allah, kad zavoli svoga roba, isto to naredi Džibrilu i ostalim melekima, a učini i da tog roba zavole i svi ljudi. (11. Buharija, Muslim)

Evo i svijetlog primjera ashaba koji je silno volio Poslanika. Jednom je odsustvovao iz džemata na sabah-namazu. Poslanik je odmah upitao za njega. Ashabi su odgovorili da ne znaju. Onda su skupa otišli do njegove kuće, da ga obiđu. Zatekli su ga u postelji. Na Poslanikov upit zašto nije bio na sabah-namazu, ashab je odgovorio: “Božiji Poslaniče, davno sam se probudio i počeo sam razmišljati o tebi, tvome stepenu kod Allaha i mjestu na Onome svijetu. Poznajući sebe, svoje grijehe i slabosti, pobojao sam se da možda na Onome svijetu neću biti s tobom u društvu. Od plača i straha, noge su mi se oduzele i nisam bio u stanju doći”. Nakon toga je zaplakao i Poslanik i rekao: “Bit ćeš sa onim koga voliš”. (12. Buharija, Muslim, Tirmizi, Ahmed)

Zato, budeš li volio kafira, i bit ćeš s njim. Budeš li volio munafika, bit ćeš s munafikom. A budeš li volio vjernika, bit ćeš s njim. A svi mi volimo vjernike.

Među nama sigurno ima onih koji se nikako ne poznaju. Zato, upoznajmo se, zbližimo se i zavolimo u ime Allaha. Džamija je kuća u kojoj se sjedinjuju srca i rješavaju svi problemi.

Upoznajmo se na izlasku iz džamije, razmijenimo mišljenja i pozitivne rezultate, usmjeravajmo se ka istom cilju, jer je nama isti Allah, isti Poslanik – Muhammed, s.a.v.s., ista Objava – Kur’an i ista Kibla. A isti cilj nas je i sastavio i svi zajedno, povezanih srca, putujemo ka Džennetu.

Poslanik, s.a.v.s., je rekao u svojoj hutbi: “Zavolite svakog koga Allah voli. Volite Allaha iz dna duše i neka vam ne dosadi Njegovo spominjanje. I neka vam prema Njemu srca ne budu kamena. I nemojte mu ništa pripisivati. Bojte Ga se iskreno. Ono što govorite, potvrdite dobrim djelima i zavolite se Allahovom milošću”. (13. Ovu hutbu navodi Ebu Bekr El.Bakillani, u svojoj knjizi I'džazul-Kur'an, str. 130.)

Gospodaru naš, učini nas da budemo među onima koje voliš Ti, meleki, Poslanik i sva stvorenja. Amin!

(Sulejman Bugari)

13.12.2007.

PROZIVKA, U DZENNET ILI DZEHENNEM

Prenosi se iz jednog izvora da će ljudi na Sudnjem danu biti prozivani po grupama ovisno od toga dali su dobra djela činili ili loša. Pa će početi prozivka, prvo sa onima koji su ružna djela činili i to redoslijedom od najvećih griješnika ka manjim i svakoj grupi će Allah odrediti imama-predvodnika naravano u džehennem.

Prozivke će početi sa nevjernicima i silnicima:
- gdje su silnici, nevjernici, oholnici a kad se pojavi Faraon reći će im se da im je on kolovođa;
- gdje su zavidnici, njihov predvodnik će biti Kabil, sin Ademov a.s. koji je ubio svog brata Habila iz zavisti;
- gdje su Čifuti, Jevreji, a njihov kolovođa će biti Kab ibn Ešref koji je bio pozvan da primi islam i, kako se navodi, da je on primio islam kao nijihov uglednik svi bi ga u tome slijedili;
- gdje su oni koji se poigravaju sa siromašnim muslimanima, neka pred njih stane Velid ibn Mugire;
- gdje su zinalučari, homoseksualci, nemoralni ljudi, naka stanu iza Edždea;
- gdje su oni kojima je laž glavni jelovnik, kada je u pitanju pisana riječ, neka stanu iza Imrul Kajsa, a kad su u pitanju oni koji su lagali retorikom neka stanu iza Musejleme El Kezzaba;
- a oni koji su tračili svoje vrijeme u djelima koja su činili u ime nekog drugog osim Allaha, i oni koji su kockali, pijančili, podmićivali, gdje su drogeraši i oni koji su se lupali u srca tvrdeći da su im ona zdrava a ničim drugim ne pokazujući potvrdu datog u djelima, a gdje licemjeri, i špijuni i ulizice nevjernicima i oni koji su se poigravali sa vjerom i džamijama i još mnogo njih, neka stanu iza prokletog Iblisa, on je njihov predvodnik u džehennem iako će im prokleti Iblis reći ja nisam ništa imao sa vam pa ja se bojim Gospodara svih svjetova, Svevišnjeg Allaha.


A oni kojima se Allah smiluje i koji će ući u džennet biće prozivani slijedećim redoslijedom:
- gdje su sljedbenici poslijednjeg Božijeg poslanika koji su u svom siromaštvu pomagali siromašne u ime Allaha, neka stanu iza poslanika Muhammed a.s.;
- gdje su hadžije i oni koji umru obaviše i iskreno se svome Gospodaru pokajaše, neka stanu iza Adem a.s.;
- gdje su oni koji vole i poštuju goste iako im nisu poznati, ta njihov predvodnik u džennet je Ibrahim a.s.;
- gdje su oni koji su se znali kontrolisati u velikom bogastvu ne udaljavajući se sa pravog puta, neka stanu iza Jusuf a.s.;
- gdje su robovi koji su dobro znaili za komšiju i njihova prava, neka stanu iza Jakuba a.s.;
- gdje su oni koji su ime Allaha samo istinu govorili, njihov predvodnik je Musa a.s.;
- gdje su vlastodržci i vladari koji kada im je vlast povjerena pravedno su vladali, njihov predvodnik je Harun a.s.;
- gdje su oni koji su u iskušenju bolesti znali saburiti, neka stanu iza Ejjuba a.s.;
- gdje su iskreni moji robovi prozvaće ih Allah dž.š., neka stanu iza Ebu Bekra Essiddika;
- gdje su oni koji su pozivali na pravi put a odvraćali sa krivog, njihov predvodnik je h. Omer;
- gdje su oni koji su se u svemu što su činili stidili Svevišnjeg Allaha, neka stanu iza hazreti Osmana;
- gdje su gazije i borci u ime Allaha, neka se priključe h. Aliji, on je njihov predvodnik na putu u džennet;
- gdje su oni kojima je nepravda činjena i koji izgubiše svoje živote zbog nečijeg hira i zlobe, neka stanu u saff iza h. Hasana i h. Husejina;
- gdje su islamski pravnici, neka stanu iza Muaz ibn Džebela, i
- gdje su muezzini, neka se prilključe Bilalu Habešiji.

12.12.2007.

PORUKA SVJESNOJ OMLADINI

Sample ImageDraga omladino! Vama je sigurno poznato da je pozivanje Allahu (da'wa) velika obaveza koju nam je Allah naredio da izvršavamo, daje to veličanstveni ibadet sa obilnim nagradama i mnogobrojnim koristima, te daje to najplemenitiji i najuzvišeniji cilj, kao i najčasniji i najvrijedniji poziv. Kako da ne bude tako kada je to bila zadaća svih poslanika i njihovih iskrenih sljedbenika?


 

Uzvišeni Allah kaže: Reci: "Ovo je moj put, ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja i svaki onaj koji me slijedi, i neka je hvaljen Allah, ja Njemu nikoga ne smatram ravnim." (Jusuf, 108.) Da'ijama su dovoljne za čast i ugled rijeci Uzvišenog: "A kogovori ljepše od onog koji poziva Allahu, koji dobra djela čini i koji govori: "Ja sam doista musliman! " (Fussilet, 33.)

Allah je odredio da ta odabrana skupina bude povod upute mnogih Njegovih stvorenja, pa će ih On za to na ahiretu nagraditi najboljom nagradom, kao što kaže Allahov Poslanik, s.a.v.s.: Ko poziva nečemu što je ispravno imaće nagradu koliko svi oni koji ga budu u tome slijedili, s tim da se njihova nagrada neće ni malo umanjiti... (Ahmed i Muslim)

Zato svaki brat koji se brine za Islam i želi se spasiti od Vatre i zaraditi Džennet treba izvršavati tu obavezu i uložiti svoj trud kako bi je istinski obavio. Jedna od najvažnijih stvari koje će mu biti od pomoći u tome jeste da pazi da sljedeća pravila i osobine:

1. Potpuna iskrenost; Ona se može postići prisutnošću ispravnog nijjeta kod svih riječi i djela i stalnim čišćenjem srca od natruha licemjerstva, oholosti, željem za isticanjem i drugih ovosvjetskih zadovoljstava, a bez toga se dolazi do propasti molimo Allaha da nas od nj e sačuva i spasi! Sjetimo se hadisa kojeg prenosi Ebu Hurejre (a bilježi ga Muslim) koji govori o prvoj trojici čijim tijelima će se džehennemska vatra raspaliti i sjetimo se također riječi Uzvišenog Allaha koje će uputiti licemjerima na Sudnjem danu: Idite onima radi kojih ste radili svoja djela i pogledajte da li će te kod njih naći nagradu! (Ahmed i Bejheki)

Tako mi Allaha, zaista se srce trese iz bojazni da Čovjek puno uloži u ibadet i da'wu i da imadne dobrih djela poput brda, pa da ih Allah pretvori u prah i rasprši ili da većinu njih poništi zato što nije ispunjen uslov iskrenosti na početku tih djela, ili zato što se u toku njihovoga izvršavanja pojavilo licemjerstvo, ili zato što se pojavila umišljenost sa tim djelima nakon što su urađena, ili zbog nekih drugih bolesti za koje nas je Allahov Poslanik s.a.v.s. podučavao kako ćemo kod Allaha tražiti utočište od njih dovom koja se od njega prenosi: Allahu naš! Kod Tebe tražimo utočište od toga da Ti u bilo čemu činimo širk svjesno i molimo Te da nam oprostiš ono Što uradimo nesvjesno! (Ahmed)

Zaista, koliko da'ija bude odan, iskren i zagrijan u da'wi, toliko će mu Allah pomoći, blagosloviti ga i dati mu da ima veliki utjecaj na ljude.

2.    Opskrbljivanje najboljom opskrbom za taj teški put. Ta opskrba je bogobojaznost, kao što kaže Uzvišeni: / onim, što vam je potrebno zaput, snabdijte se. A najbolja opskrba je bogobojaznost. I Mene se bojte, o razumom obdareni! (El-Bekare, 197.)

A bogobojaznost je, kako to dcfiniše poznati tabi'in Talk ibn Habib, da radiš i budeš pokoran Allahu, shodno Njegovome svjetlu, nadajući se Njegovoj nagradi, te da se kloniš neposlušnosti Allahu, shodno Njegovom svjetlu, bojeći se Alahove kazne.

Znaj da ćeš postati Allahov rob samo ozbiljnošću, trudom, zalaganjem, inicijativom, hrleći raznim ibadetima, čestim sjećanjem na Allaha, razmišljanjem o smrti, ustezanjem od onoga stoje zabranjeno i sumnjivo, velikim strahom od Allahove kazne i stalnom samokontrolom i obračunavanjem samoga sebe.

3.    Proučavanje korisnih znanosti, jer Uzvišeni Allah kaže: Reci: "Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju ? Samo oni koji pameti imaju pouku primaju! (Ez-Zumer, 9.) A Poslanik, s.a.v.s., kaže: Traženje znanja je obaveza svakog muslimana. (Taberani i Bejheki)

Nema sumnje da je traženje znanja da'ijama veća obaveza i veća potreba, kako bi ovladali određenim znanjem sa kojim onda mogu podučavati i voditi ljude, te

na zadovoljavajući način odgovoriti na njihova pitanja iL traženje šeriatskih odgovora, jer davno je rečeno: Ko ne posjeduje nešto ne može ga ni dati. Onaj ko bez odgovarajućeg znanja govori o šeriatskim pitanjima u velikoj je opasnosti, je on, sjedne strane, čini veliki grijeh, a s druge, i sebe i druge odovodi u zabludu da nas Allah sačuva od toga!

4.    Rad u skladnu sa znanjem. Rad je plod znanja, jer je znanje bez djela isto što i drvo bez plodova. A Uzvišeni i Slavljeni  upozorava  na to:   O  vjernici,  zašto jedno govorite, a drugo radite? O kako je Allahu mrsko kada govorite riječi koje djela ne prate! (Es-Saff, 2-3.) Pored toga, On sa magarcem poredi onoga ko nosi određeno znanje a ne postupa po njemu: Onima kojima je naređeno da prema Tevratu postupaju, pa ne postupaju, slični su magarcu koji knjige nosi. (El-Džumu 'a, 5.) Jevreji znaju ali ne rade u skladu sa tim znanjem, pa je Allah rekao da su oni protiv sebe srdžbu izazvali, a kršćani, suprotno tome, obožavajuAllaha bez pravog znanja, pa je Allah rekao da su oni zalutali i naredio nam da na svakom rekatu tražimo utočište kod Njega i od jednih i od drugih. Zato pazi, dragi brate, da tvoje djelo ne bude suprotno tvojim riječima! Pročitaj ovaj hadis i nastoj da ti stalno bude na pameti; Poslanik, s.a.v.s., je rekao: Na Sudnjem danu će se dovesti jedan čovjek i baciti u vatru, pa će mu crijeva iz stomaka ispasti, pa će se oko njega obmotavati dok se bude okretao, kao što se uže obmotava kad magarac kruži u mlinskoj okretaljci. Stanovnici Džehennema će se oko njega skupiti i reći mu: "Šta to bi sa tobom čovječe? Zar nisi naređivao dobro i odvraćao od zla? " On će im tada odgovoriti: "Jesam, naređivao sam dobro, a sam ga nisam činio, odvraćao sam od zla, a sam sam ga Činio! " (Muttefekun alejhi)

5.    Da budeš lijep primjer i visokomoralan uzor drugima, te da budeš nosilac lijepih islamskih moralnih principa, kao   što   su:   iskrenost,   povjerljivost,   skromnost, plemenitost, stid, hrabrost itd. Na taj način     svojim visokomoralnim ponašanjem, prije nego lijepim riječima privuci ćeš ljudska srca i uticaćeš maksimalno na one koje pozivaš Pravom putu. Znaj da mnogi ne prihvataju ono što je istina sve dok to ne vide vlastitim očima na nekom primjeru u stvarnosti! Zato je lijep primjer jedan od najvažnijih i najefektivnijih načina rada za Islam (da'wa), pa se boj Allaha, budi na nivou svog zadatka i budi svjestan da si uvijek u centru pažnje ljudi i pod "lupom" njihovih primjedbi i kritika. Zbog svega toga dobro se čuvaj da makar i nesvjesno ne učestvuješ u odvraćanju od Allahovogaputa ili u dovođenju nekogau iskušenje!

6.     Ulaganje posebnoga truda u da'wetu u ono u što su ulagali poslanici. To znači da treba početi sa usađivanjem i produbljivanjem ispravnog vjerovanja u ljudskim srcima, sa podučavanjem ljudi značenju LAILAHE ILLALLAH (NEMA BOGA OSIM ALLAHA), uvjetima i obavezama prema toj rečenici (ideji), onome što ona podrazumjeva i što je poništava, te da ova rečenica ne predstavlja puke riječi koje treba samo izgovoriti jezikom, niti je ona neko teoretisanje, nego je ona kompletan sistem života iz kojeg se izvlače različiti islamski koncepti, kao što su koncepti ibadeta, Čišćenja duše, morala i etike, te koncept porodice, sudstva, ekonomije, politike itd. Neka ti u tom uzor bude Poslanik s.a.v.s. koji je trinaest godina boravio u Mekki pozivajući vjerovanju u jednoga Boga i odgajajući ashabe u tome. Budi krajnje oprezan i Čuvaj se nestrpljivosti i žurbe, te preskakanja određenih faza! Obraćaj pažnju na kvalitet, a ne na kvantitet. Pozabavi se staloženom i organiziranom   a   ne   brzopletom   i   neorganiziranom izgradnjom, jer ona vodi propasti svega i svakoga ko se u njoj nađe!

7.    Mudro pozivanje Allahu. O tome temeljnom principu Uzvišeni Allah kaže: Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima ma najljepši način raspravljaj! (En-Nahl, 125.) Onaj ko se bavi poslom koji su obavljali i poslanici  neka je na njih mir i spas  mora primjenjivati i njihov mudri metod, tj. mora biti blag prema ljudima, lijepim riječima im se obraćati i stalno im činiti dobro, pa makar oni prema njemu više puta loše postupili. On, također, treba uzimati u obzir njihove različite naravi i stanja pa im se obraćati onako kako mogu razumjeti,   shodno   njihovim   umnim   i   obrazovnim mogućnostima, te koristiti odgovarajuće trenutke za

njihovo pozivanje i pri tome koristiti raznovrsne metode i sredstva, kako im ne bi bilo dosadno.

U svakom slučaju, ovaj put je pun poteškoća a okruženje neugodnostima i opasnostima, pa onaj ko nema puno sabura-strpljenja i ko ne može puno podnijeti i izdržati neće moći njime ići do kraja, nego će se sigurno pokolebati i umoriti, a možda i pasti i vratiti se prijašnjem načinu života da nas Allah sačuva od toga! Allah nam je naveo kazivanje o poslanicima i problemima na koje su nailazili: poricanju, ismijavanju i fizičkom maltretiranju, kako bi nam oni bili uzor, pa da uzmemo pouku od njih i da ustrajemo kao Što su oni bili ustrajni: Ti izdrži kao što su izdržali odlučni poslanici! (El-Ahkaf, 35.)

Ne traži se od onoga koji poziva Allahu da ostvari pobjedu Islama u stvarnosti to je Allahova stvar i kada On bude htio to će se i desiti nego se od da'ije traži da uloži maksimalan trud u službi da'we. Treba znati da se lijepa riječ neće nenagrađena izgubiti i da će iskreni napori dati plodove, pa makar nakon prolaska određenog vremena, jer se Allah obavezao da će pomoći Svoju vjeru: Mi ćemo, doista, pomoći poslanike Naše i vjernike u životu na ovom svijetu, a i na Dan kada se dignu svjedoci. (Gafir, 51.) On je poslao Poslanika Svoga s uputstvom i pravom vjerom da bije uzdigao iznad ostalih vjera, makar ne bilo po volji mnogobošcima. (Et-Tewba, 33.) Zato se osloni na Živog i Vječnog, imaj pouzdanja u Njegovo obećanje i nemoj se razočarati u Njegovu milost i pomoć! Pazi se da ne bi puno govorio i žalio se na pokvarenost današnjeg vremena i na njegova mnoga iskušenja! Umjesto toga požuri da posiješ sjemenke preporoda i da ih brižno uzgajaš! Nemoj omalovažavati ništa od toga, kao što kaže Poslanik s.a.v.s.: Ako počne nastupati Smak svijeta, a u ruci jednog od vas bude sadnica i mogne je posaditi prije nego on nastupi, neka je posadi! (Ahmed i Buhari)

Neka Allah i nas i tebe učini od onih koji slijede sunnet prvaka svih poslanika, Muhammeda s.a.v.s.!

Allahu naš, podari ovome ummetu ispravnost, kojom će biti uzdignuti oni koji su Ti pokorni a poniženi oni koji su Ti nepokorni i pomoću koje će se naređivati dobro a odvraćati od zla!

12.12.2007.

ČUVAJ SE BLUDA

Sample ImageBlud je velika propast i prijeteće zlo. Iz njega se rađaju mnogobrojne štete, kako za samog počinioca tog nedjela tako i za cijelu zajednicu. S obzirom da se svakodnevno dešava i da su jaki poticaji na tu moralnu pošast, u ovom sažetku vam dostavljamo njegove posljedice, štetnosti i bolesti, od kojih su: Blud predstavlja sklop svih zala, slabost u vjeri, lišenost bogobojaznosti, narušavanje čestitosti, nedostatak ljubomore i umorstvo vrijednosti

 


*  Uništava stid i osobu odijeva u odjeću sramote i poniženja.

*  Lice zastire tminom i crnilom na kojem drugi vide neizmjernu bol i prezir.

*  Nužno siromaštvo počinioca tog grijeha, kao što Uzvišeni poručuje: 'Ja ću uništiti nasilnike a bludnike učiniti siromašnim.'

*  Uništava čast onoga ko ga počini, omalovažava ga u očima njegova Gospodara ali i Njegovih robova. Uzima mu epitet dobročinstva, čednosti i pravičnosti, a okači mu naziv grješnika, prijestupnika, bludnika i prevaranta.

*'Osjećaj beznađa kojeg Allah ostavi u srcu bludničara, koja je slična osjećaju kada mu se nešto stavi na lice. Čestita osoba na licu nosi radost a u srcu slast, a ko sa njom sijeli ugodno mu je. Bludničar je sušta suprotnost.

* Ljudi bludničara gledaju okom sumnje i nepovjerenja. Ne mogu mu povjeriti svoju čast niti svoje dijete.

 

*  Negativnost bluda je i smrad na koji on zaudara koji osjeća svako čisto srce. Taj smrad izlazi iz njegovih usta i tijela.

*  Tjeskoba i nelagodnost u prsima. Bludnici dobiju suprotno od onoga što su željeli. Ko bude tražio ugodan i sladak život u nepokornosti Allahu, Allah će ga kazniti suprotnim. Ono što je kod Allaha postiže se samo pokornošiu Njemu, Allah grijeh nije učinio putem do dobra. Kada bi grješnik znao koliko sreće i zadovoljstava, širokogrudnosti i ugodnosti krije se u čednosti, jasno bi mu bilo da ga je mašilo mnogo više dobra od onoga što je osjetio.

*  Bludničar stavlja na kocku uživanje sa džennetskim hurijama u prekrasnim ahiretskim nas­tambama.

*  Biudničar je otvorio vrata kidanja rodbinskih veza, neposlušnosti roditeljima, padanja u grijeh, činjenja nepravde ljudima, upropaštavanja imetka i porodice a možda ga to dovede i do zločina i ubistva. Možda na tom putu iskoristi sihr ili širk, svjesno ili nesvjesno, jer taj grijeh se upotpunjuje drugim grijesima koji se moraju počiniti kod se dođe do njega, jer  poslije bluda slijede druge vrste grijeha. Okružen je vojskom poroka. To je najkraći put do lošeg kraja na ovom i onom svijetu a neprohodan put do dobra dunjaluka i ahireta.

*  Blud gasi čast jedne djevojke i oblači je u sram koji nije zadnja stanica, nego je usputna stanica do srama koji se uvlači u porodicu, djecu i dom.

Zauvijek joj obori glavu pred drugim ljudima.

*  Sramota koja se navuče bludom je teža od sramote koju nosi onaj koji ne vjeruje. Iskrena teoba nevjernika čisti od grijeha, pere od sramote i u srcima ljudi ne biva manje vrijedan od onih koji su rođeni kao muslimani, dok onaj ko se pokaje od bluda, iako ga ta teoba očisti od grijeha, ipak u srcima čestitih ljudi će ostati trag zbog kojeg neće isto vri­jedan biti. Pogledaj ženu koja se pokajala od bluda kako je muškarci izbjegavaju zbog biljega kojeg je sama sebi nanijela.

*   S'ad b. 'Ubade je rekao: „Kada bih vidio nekog čovjeka sa mojoj suprugom udario bih ga sabljom. Te riječi su doprijele do ušiju Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa je rekao: Zar se čudite, S'adovoj ljubomori?! Tako mi Allaha ja sam Ijubomomiji od njega, a Allah je Ijubomomiji od mene. Iz ljubomore je Allah zabranio ružna djela, javna i tajna. (Bilježe ga Buharija i Muslim).

*   Blud je uzrok uništenja naroda i zajednice. Allahov zakon na zemlji kaže da kada se raširi blud da se On mnogo rasrdi, a to se mora očitovati Njegovom kaznom. Ibn Mes'ud je rekao: Kada se kamata i blud rašire u nekom mjestu, Allah dozvoli da se ono uništi. Na opasnost tog nemorala ukazuje i činjenica da je najteža kazna u islamu propisana za počinjeni blud.

Kada žena počini blud i ostane trudna, pa potom ubije dijete koje ja tako zanijela, sastavila je dva zločina - počinila grijeh bluda i ubitstvo, Ako pak to dijete odnese svom suprugu i svojoj i njegovoj porodici je donijela stranca koji im ne pripada, koji će ih naslijediti, uživati njihovu pažnju koju ne bi dobio da znaju istinu.

Blud je zločin prema djetetu. Bludničar svojim djelom uzrokuje plod koji neće imati rodoslovlja ne znajući ko mu je otac. Rodbinska se veza smatra povodom za međusobno pomaganje. Tako blud biva čin koji je dijete ostavio bez tih osjećaja koji ga vežu za određenu lozu i rođake koji će ga pomagati kada mu pomoć bude potrebna, stati uz njega kada posrne i dati mu motiva da nastavi u rješavanju svakodnevnih životnih problema na koje će nailaziti. Bitno je napomenuti i sljedeće, a to je da porok bluda nije uvijek iste težine shodno od okolnosti koje ga okružuju. Onaj koji čini blud sa svakim je teži grijeh od onoga koji počini blud sa jednom osobom. Onaj koji to javno radi je teži grjesnik od onoga ko je to tajno uradio. Blud sa komšijinom suprugom je mnogo veći od bluda sa nekom drugom ženom iako je i to veliki grijeh. Bluda sa ženom onoga koji se bori na Allahovom putu je teži, i zato će biti rečeno tom borcu da uzme koliko hoće dobrih djela od onaga koji je počinio grijeh sa njegovom suprugom. Blud sa rođakom je veći od bluda sa drugom ženom.

Također, blud počinjen u ramazanu ili nekom svetom j mjestu je teži od onog u drugom vremenu i prostoru. Blud koji počni starac je teži od onog koji počini mladić, ako ga počini učenjak teži je od onog kojeg počini neznalica.

Kako se pokajati od zinaluka:

Onaj ko je počinio blud ili je nekog pomogao da počini mora se što prije iskreno pokajati, kajući se za ono što je bilo, i ne vraćajući se više tom grijehu. Onaj  ko je počinio blud nije dužan da ostalima prizna svoj grijeh nego je dovoljno da se iskreno pokaje i ostane iza Allahovog zastora kojim je sakrio taj njegov] grijeh. Neka se hitno riješi svega što ukazuje na taj počinjeni grijeh od slika, kaseta i sl.

Neka se ponizno i pokorno vrati svome Gospodaru moleći Ga da pokajanje primi i da loše zamijeni dobrim djelom.

'i oni koji se mimo Aliaha drugom bogu ne klanjaju, i koji, one koje je Allah zabranio, ne ubijaju, osim kad pravda zahtijeva, i koji ne bludniče: - a ko to radi, iskusiće kaznu. Patnja će mu na onom svijetu udvostručena biti i j vječno će u njoj ponižen ostati; Ali onima koji se pokaju i uzvjeruju i dobra djela čine, Allah će njihova rđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je.“

 
12.12.2007.

KUR'AN ČASNI NAS ZOVE

Sample Image

Neka je hvala Svevišnjem Allahu, Gospodaru svjetova, neka je mir i spas Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem, njegovoj časnoj porodici i svim ashabima.

Svemogući AIlah poslao je Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da ljude izbavi iz tmina i uvede u svjetlo islama, počastio gaje velikim znamenjima i mudžizama, nadnaravnim djelima. Otuda je Časni Kur'an najbolja objava i i zauzima najbolje mjesto.


 U dva Sahiha su zabilježene slijedeće Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: "Nema poslanika, a da mu AIlah nije dao znamenja u koja povjeruju ljudi, a ono što sam ja dobio jeste Objava koju mi je AIlah objavio, i nadam se da ću imati najviše sljedbenika na Kijametskom danu. "(Bunari i Muslim)

To je Kur'an časni, Knjiga blagoslovljena, Allahova objava: "El if-lam-ra. Ovo je Knjiga čiji se ajeti pomno nižu i od vremena do vremena objavljuju, od Mudrog i Sveznajućeg..." (Hud,1)

On je Allahov, dželle šanuhu, govor, nije stvoren, od Njega je potekao i njemu će se vratiti: "I Kur'an je sigurno objava Gospodara svjetova; donosi ga povjerljivi Džibril na srce tvoje da opominješ na jasnom arapskom jeziku..."

(Eš-Šu"ara, 192-195)

Najskladniji, najjasniji, najljepši govor... Jasno je razlučio dopušteno od zabranjenoga: "...laž joj je strana, bilo s koje strane, ona je Objava od mudroga i hvale dostojnoga." (Fussilet, 42)

U njemu su kazivanja o prijašnjim narodima, vijesti o budućnosti, on sudi među vjernicima...

Istinit govor, lakrdija nije, ko ga zanemari, Svemogući će i ga uništiti, ko traži uputu mimo njega, AIlah će ga u zabludu | Dd vesti...

Allahovo čvrsto uže, opomena svjetovima, Pravi put...

Njegove su mu'džize vječne, ko po njemu sudi, pravedno sudi, ko mu poziva, u dobro poziva: "AIlah svjedoči da je istina ono što ti objavljuje, objavljuje ono što On jedini zna, a i meleki svjedoče; a dovoljan je AIlah kao

svjedok." (En-Nisa, 166)

Svevišnji AIlah mu je dao visoko mjesto i ljude po njemu klasificirao: ko ga uvažava, AIlah će ga zavoljeti i uzdići, ko ga prezire, On će ga uniziti. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: "Zaista AIlah ovom Knjigom uzdiže neke ljude, a neke unizuje." (Muslim)

 

Odnos prema Kur'anu

 

Ko pogleda u naš odnos prema Časnome Kur'anu vidjet će da smo vidno podbacili, nemarno se odnoseći prema Objavi; nerado ga čitamo, malo pamtimo, o njemu ne razmišljamo, prema njemu ne postupamo...

Na veliku žalost, nalazimo da mnogi muslimani za sve odvajaju vremena, a za Časni Kur'an najmanje. Mnogi svoj jedan jedini život neštedimice troše i trate u raznim porocima: gledanju raznih serija, čitanju bestidnih časopisa, slušanju muzike i pjesama, a za Ku'ran ne odvajaju nimalo vremena... Šta im je draže od te dvije šušte suprotnosti!? Ono čime budu zaokupljeni, na Sudnjeme danu će ih stići, jer: "Čovjek će biti sa onim koga voli na Sudnjeme danu. "(Bunari i Muslim)

A mnogi od onih koji ga čitaju, to čine ne posvećujući dovoljno pažnje ispravnom izgovaranju njegovih slova, a o razmišljanju da ne govorimo. Ajete na kojima su odabrane generacije Ummeta zastajale, razmišljajući i plačući, letimično čitamo, a da nam srca nimalo ne zadrhte; ni u srcu bogobojaznosti, ni na obrazu suza. Istinu je rekao Uzvišeni kada je kazao: "Ali vaša srca su poslije toga postala tvrda, kao kamen su ili još tvrđa..." (El-Bekara, 74)

Zar poslije tog zapostavljanja na Ovome svijetu postoji veća nesreća i iskušenje!

Časni je Kur'an: "Dokaz za čovjeka ili protiv njega," • upozoravao je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, što je zabilježeno u Muslimovom Sahihu .Osman,radijallahuanhu, je govorio: "Da su vaša srca čista, ne bi se zasitila Kurana."

 

Odlike Kur'ana i njegovih sljedbenika

 

Brojni su hadisi koji nedvosmisleno upućuju na veliku vrijednost i mjesto Časne Knjige u islamu, ali i ljudi koji ga pamte, radeći po njemu. Neki od tih hadisa jesu slijedeći.

"Zaista je AIlah odabrao sljedbenike Kur'ana, oni su Allahovi ljudi, Njegoviodabranici."'(Ahmed i Nesai)

"Kur'an će biti zagovornik na Sudnjem danu. Koga učini svojom vodiljom uvest će ga u Džennet. Ko ga zanemari uvest će ga u Džehennem. "(Ibnu Hibban i Taberani)

"Ko bude učio Kur'an, druge njemu poučavao i po njemu radio, njegovi roditelji na Sudnjem danu dobiće krunu čije je svjetlo jače od sunčevog i ogrtače koji su vrjedniji od cijelog Dunjaluka. Kada upitaju zbog čega su to dobili, biće im rečeno: Zbog vašeg djeteta koje se držalo Kur'ana. '"(Hakim)

"Ko prouči svake večeri deset ajeta neće biti upisan medu nemarne. Ko prouči svake večeri stotinu ajeta biće upisan medu bogobojazne. "(Ibn Huzejme i Hakim)

"Uči Kur'an, on ti je svjetlo na zemlji i ukras na nebu." (Ibn Hibban)

"Vid veličanja Aliaha jeste i to da čovjek poštuje oronlulog muslimana, i hafiza Kur'ana, bez pretjerivanja i podbacivanja..."(Ebu Davud)

"Kada se ljudi okupe u džamiji da čitaju Kur'an i međusobno ga proučavaju na njih se spusti smiraj, okruži ih milost, meleki ih pokriju krilima a AIlah ih spomene kod meleka. "(Muslim)

"Ljude u namazu predvodi ko pamti više iz Kur'ana." (Muslim)

"Ko nauči pn/ih deset ajeta sure El-Kehf, bit će zaštićen od Dedžala. "(Muslim)

"Hafizu će na Sudnjeme danu biti kazano: 'Uči Kur'am tečno kao što si to činio na Dunjaluku, i penji se, tvoj će stupanj biti onaj gdje proučiš zadnji a/ef/m(EbuDavudiTlrmizi)

 

Dužnosti prema Kur'anu su zaista velike. Čovjek koji želi da se spasi od Vatre i uđe u džennetske bašče mora voditi računa o Časnoj Knjizi. Ljubav prema njemu je manifestacija, ali i mjerilo ljubavi prema Gospodaru, Svevišnjem Allahu. Ibn-Abbas, radijallahu anhu, govorio je: "Ko želi znati da li voli AIlaha, neka pogleda u svoj odnos prema Kur'anu: ako njega bude volio, on voli AIlaha, dželle šanuhu; Kur'an je Allahov govor." Neke od spomenutih dužnosti spram Knjige jesu slijedeće.

 

Izučavanje i poučavanje

 

Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: "Najbolji među vama jeste onaj ko nauči Kur'an i njemu poučava." (Buhari) Uistinu je čitanje Kur'ana, njegovo izučavanje i poučavanje jedan od najboljih vidova približavanja Svevišnjem Allahu. Habbab, radijallahu anhu, u tome je smislu govorio: "Približi se Allahu čime god možeš, ali se nećeš približiti dražim djelom Allahu od učenja Kur'ana." Govoreći o vrijednostima sljedbenika Kur'ana, Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: "Ko tečno čita Kur'an bit će u društvu časnih čestitih pisara, a ko ga čita zamuckujući i s poteškoćom imat će dvostruku nagradu." (Muslim) Bitan detalj: od primarne je važnosti imati iskrenu namjeru prilikom čitanja Kur'ana. Oni koji budu neiskreni čitajući Kur'an, nastradat će na Sudnjem danu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozoravao je da će jedan od trojice kojima će biti potpaljena vatra džehennemska biti čovjek koji je neiskreno čitao Kur'an, i njemu poučavao da bi ljudi kazali: učenje!

 

Redovno čitanje

 

Svemogući je Allah kazao: "Oni koji Alfahovu Knjigu čitaju i molitvu obavljaju i od onoga čime ih Mi opskrbljujemo udjeljuju, i tajno i javno, mogu da se nadaju nagradi koja neće nestati, da ih On prema onome što su radili nagradi i još im iz obilja Svoga da, jer On mnogo .prašta i blagodaran je." (Fatir, 29-30) Naravno, njihova nagrada neće nestati, jer je obilna: "Ko pročita jedno slovo iz\ Kur'ana bit će mu upisano jedno dobro djelo, a dobro se djelo vrjednuje desetorostruko. Ja ne kažem da je elif-iam-mim jedno slovo, već, elifje slovo, lam je slovo, mim je slovo." (Tirmizi) Zato nastoj da svaki dan proučiš dio Kur'ana. Uči ga pomno, sa razmišljanjem. Svoj glas pri tome uljepšaj koliko god možeš. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: "Allah ne pridaje pažnju ničemu koliko pridaje pažnju Vjerovjesniku kada uljepša glas učeći Kur'an tečno i naglas." U drugom hadisu stoji: "Ne pripada nama onaj koji ne uči Kur'an melodično."(Buhari)

 

Pamćenje i ponavljanje

 

Zaista je pamćenje i ponavljanje Časnog Kur'ana odlika ambicioznih i iskrenih muslimana. Takve je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obradovao da ih neće pržiti vatra džehennemska, rekavši: "Kada bi se Kur'an ispisao na uštavljenoj koži, Ailah ne bi dopustio da se zapali." (Bejheki) Ako čovjek ne može zapamtiti cijeli Kur'an, neka bar nastoji da ne bude od onih za koje je rečeno: "Ko ne pamti ništa od Kur'ana liči na srušenu kuću."

Na kraju, imamo li vremena za pokajanje? Da li se teoba još prima? Da li smo zakasnili?

Naravno, pokajanje je moguće, vrata teobe još su otvorena, i nismo zakasnili.

Dragi brate, želim ti dobro, stavi svoju ruku u moju, i pokajmo se zajedno za nemar prema Allahovoj Knjizi, Časnome Kur'anu, prije nego ga ne budemo mogli naći na Zemlji, prije nego bude uzdignut, kako stoji u autentičnom hadisu.

Allahu naš, Gospodaru sedam nebesa, Gospodaru Arša velikog, Ti nam podaj snage da uspostavimo čvrstu vezu sa Časnim Kur'anom i učini da preselimo na Ahiret u takvom stanju.

12.12.2007.

ŽENU JE ISLAM POČASTIO, A NE POTLAČIO

Sample Image

Zapad često optužuje islam da je nepravedan prema ženi, da je žena potlačena i da nema nikakvih prava, jer je muškarcu naređeno da vodi brigu o njenom izdržavanju. U dio te kontraverzne kampanje spada i sadržaj pojedinih redaka iz „izmišljenog“ Kur'ana o kojem smo prije govorili.

 

Žena je u islamu dostigla visok stepen koji nije zadobila ni u jednoj drugoj vjeri ili zakonu. Muškarac i žena su podjednako počašćeni islamom i jednaki su pred Allahovim zakonom na ovom svijetu, kao što će, u pogledu nagrade i kazne, biti jednaki na Budućem svijetu. Uzvišeni kaže: „Muškarcma pripada dio onoga što ostave roditelji i rođaci, i ženama dio onoga što ostave roditelji i rođaci, bilo toga malo ili mnogo, određeni dio.“  (En-Nisa', 7) “One imaju isto toliko prava koliko i dužnosti, prema zakonu.“ (El-Bekare, 228)

            Uzvišeni, također, kaže: „I Gospodar njihov im se odaziva: "Nijednom trudbeniku između vas trud njegov neću poništiti, ni muškarcu ni ženi – vi ste jedni od drugih.“ (Ali Imran, 195) „Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i, doista, ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili.“ (En-Nahl, 97)

            Rimljanska civilizacija je priznavala ženu kao roblje pod ovlastima muškarca. Nije imala apsolutno nikakvih prava. U Rimu je održan veliki koncil na kome se razmatralo pitanje žene. Donesena je odluka koja kaže: „Žena je biće bez duše, prljava je i zato neće imati udjela u Budućem životu.“

            U Atini je žena smatrana sotonskom prljavštinom i robom koja se kupuje i prodaje.

            Zakoni stare Indije su naslovili:  „Kuga, smrt, pakao, zmijski otrov i vatra bolji su od žene“. Njeno pravo na život se završavalo sa završetkom života njenog gospodara supruga. Kada bi se njegovo tijelo u posebnim posmrtnim obredima spaljivalo i ona bi bila bačena u vatru, a ako bi odbila, pratilo bi je vječno prokletstvo.

            Stari Zavjet o ženi kaže: „Okretoh se srcem svojim da poznam i izvidim i iznađem mudrost i razum, i da poznam bezbožnost ludosti i ludost bezumlja. I nađoh da je gorča od smrti žena kojoj je srce mreža i pruglo, kojoj su ruke okovi; ko je mio Bogu, sačuvaće se od nje, a grešnika će uhvatiti ona.“ (7:25)

            Ovakav je bio status žene u starom dobu. Njenu poziciju u srednjem vijeku i savremenom dobu pobliže određuju sljedeći fakti:

            Danski pisac Wieth Kordsten je sljedećim riječima prokomentarisao stav crkve prema ženi: „Pažnja prema ženi u srednjem vijeku je bila veoma ograničena, a to je posljedica tendencije koja je ženu smatrala drugostepenim stvorenjem.“ U Francuskoj je 586. g. sazvan koncil koji je istraživao pitanje da li je žena ljudskog roda ili ne. Poslije duge rasprave okupljeni su ustanovili da je žena ipak ljudskog roda, ali je stvorena da služi muškarcu.

            217-a tačka starog francuskog zakona naglašava: „Udatoj ženi, pa makar prilikom sklapanja braka njeno i muževljevo vlasništvo bilo razdvojeno, nije dozvoljeno da išta daruje, da prenosi svoje vlasništvo, da ga zalaže, da išta uzima u vlastiti posjed uz naknadu ili bez naknade, bez učešća njenoga muža u samom ugovoru ili njegove pismene saglasnosti o tome.“

            Henri VIII je zabranio engleskoj ženi da čita Sveto pismo. Sve do 1850. god. žene se u Engleskoj nisu ubrajane među građane,  a do 1882. god. nisu imale ličnih prava.

             Savremena žena u Evropi i Americi i drugim tehnološki razvijenim državama se veoma često iskorištava u komercijalne svrhe. Žena je danas degradirana, jer predstavlja neodvojivi dio komercijalne kampanje koja joj nalaže da eksponira svoje nago tijelo koje kod naivnih mušterija igra presudnu ulogu u odluci kupovine nekada i nekvalitetnog proizvoda. Žena je, prema današnjem poimanju, predmet pažnje sve dok je fizički i idejno produktivna. Međutim, kada ostari i izgubi ove osobine, društvo je ostavi na milost i nemilost staračkih domova i duševnih lječilišta. Kompariraj ove prethodne navode sa Kur'ani-Kerimom u kojem Uzvišeni kaže: „A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima.“ (Et-Tevbe, 71) „Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: "Uh!" – i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim.“ (El-Isra', 23)

            Njen Gospodar ju je počastio i cijelom čovječanstvu pojasnio da ju je stvorio da bude majka, supruga, kćerka i sestra. Propisao je zakone koji isključivo važe za nju.

            Islamu se često prigovara da je muškarcima, koji se brinu o izdržavanju supruga, dao neosnovane ovlasti nad ženama i da je to jedan vid spolne diskriminacije. Ustvari, žena se ovim propisom o izdržavanju u potpunosti oslobodila paganskih okova. Jednakost i vođenje brige nisu kontradiktorni i ne umanjuju jednakost spolova, već na pleća muškarca, za razliku od žene, stavljaju daleko veći teret i odgovornost.

            Učenjak ovog Ummeta Abdullah b. Abbas, radijallahu anhu, za kojeg je Poslanik, s.a.v.s, upućivao dovu Gospodaru da ga poduči vjeri, shvatio je mudrost povezanosti jednakosti sa vođenjem brige. U tumačenju riječi Uzvišenog “One imaju isto toliko prava koliko i dužnosti, prema zakonu“ rekao je: „Ja se, samo zbog ovog ajeta, ukrašavam svojoj ženi kao što se ona meni ukrašava.“

            Bračni život je život zajedništva. Svaki oblik zajedništva nalaže odabir i postavljanje poglavara. Među ljudima koji zajedno žive moraju se, neminovno, pojaviti različita mišljenja i ambicije. Zato nužno trebaju imati vođu koji će prilikom razilaženja donositi konačne odluke, kako jedni protiv drugih ne bi radili i kako se ne bi prekinule veze jedinstva, a sistem porodične harmonije doživio kolaps. Muškarac ima veće pravo da bude vođa porodice, jer, shodno svojoj fizičkoj snazi i psihološkoj stabilnosti, bolje sagledava koristi i smjelije sprovodi odluke. Stoga, Šerijat od njega zahtijeva da štiti i troši na ženu, a od nje traži da mu bude pokorna u naredbama koje su u skladu sa propisima islama. Propis o muškarčevoj brizi o ženi ne znači da žena ostaje lišena htijenja i da mora slijepo postupati onako kako 'poglavar' nalaže, jer se naredba o pokornosti odnosi samo na izvršavanje dobra u okvirima islama koji joj garantuje sva ljudska prava.  

            Propis o izdržavanju i brizi o ženi u suštini označava podjelu poslova. Svi su čuvari i svi će odgovarati za ono što im je povjereno. Muškarac je odlikovan, s obzirom na njegovo iskustvo i potencijale, brigom i materijalnim izdržavanjem porodice, a žena je odlikovana unutrašnjim uređenjem kućnog okrilja i odgojem djece.

            Neke neznalice zamišljaju da se prednost muškaraca nad ženama ogleda u superiornosti vlastodržačkog odnosa prema njima, da muškarac, prema vlastitim prohtjevima, ima pravo nametnuti i narediti što želi, te da žena nema pravo da iznese svoje mišljenje samo zato što je on 'muškarac' a ona žena, pa makar on ne bio u pravu. Ovakav surov postupak je posljedica neupućenosti. Uzvišeni Allah nije muškarce odlikovao da bi žene ponizio i porobio, nego da bi im se smilovao i pomogao ih. Oni koji svoje žene bičuju kao što se bičuju robovi nisu zaslužni da dobiju epitet muškaraca. Oni koji su surovi i grubi, koji tlače, ponižavaju i ugnjetavaju svoje žene su ljudi iz čijih je srca iščupana milost. Pravi muškarac se lijepo ophodi prema svojoj supruzi, a svoje dužnosti prema njoj izvršava sa potpunim povjerenjem i iskrenošću. Mudro ispravlja njene eventualne ispade, te joj ukazuje i ne odvraća je od dobrih djela. Brižan je i koristi sve prefinjene manire savjetodavnog odnosa. Suprug nasilnik ne smije zaboraviti da je Allah Zaštitnik potlačenih i da On ne voli tlačitelje.

Suprug ne smije zaboraviti da je njegova supruga dio njega, pa hoće li tako sam prema sebi biti surov? „I jedan od dokaza njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju.“ (Er-Rum, 21)

Isto tako, žena je dužna poštivati svoga supruga, priznati njegovu prednost, jer on je njen zaštitnik i čuvar njene časti. Ona sa njim živi većinu svoga života.

Stoga, žena ne smije potpasti pod propagandu koja joj nalaže lažnu jednakost i prava i koja je podstiče na buntovništvo i neposlušnost suprugu, jer se tako porodica, kao osnovna ćelija društva, postepeno raspada i nestaje. Oba supružnika se moraju pribojavati Allaha Uzvišenog i stalno se prisjećati Njegovih riječi: „I ne zaboravite na međusobne vrijednosti, ta Allah zaista vidi šta radite.“ (El-Bekare, 237)

11.12.2007.

Hadis i nauka: Poremećaj u omjeru spolova

Islamska porodicaAllahovo je davanje da je omjer muške i ženske djece pri rođenju (tzv. 'sex ratio') 1:1 – otprilike se rodi isti broj muške i ženske djece. Poremećaj u ravnoteži ovog odnosa događa se “zahvaljujući“ uplivu čovjeka u prirodne procese.

Supruge muškaraca koji su izloženi ekstremnim uvjetima u većini slučajeva rađaju žensku djecu. U italijanskom gradu Sevesu 1976. godine dogodila se eksplozija u hemijskoj fabrici. Tom prilikom oslobodile su se velike količine otrovnog plina dioksina. U studiji provedenoj od aprila 1977. do decembra 1984. godine ustanovljeno je da se omjer spolova, od normalnog omjera 106 dječaka naspram 100 djevojčica, pomjerio prema koeficijentu od 26 dječaka naspram 48 djevojčica.
Međ. Zabrinjavajući podaci

U istraživanju koje je objavio Mocarelli 2000. godine navodi se da kod roditelja koji su u prvoj deceniji nakon havarije u Sevesu bili najizloženiji dioksinu – nije rođeno nijedno muško dijete. Sva novorođenčad bile su djevojčice!

Pomjeranje odnosa novorođenčadi u međuvremenu se opaža u skoro svim industrijskim zemljama. Tako je u SAD-u od 1970. godine do danas rođeno 137.000 manje muške djece nego što bi to statistički bilo za očekivati. U Japanu je ovaj broj čak 127.000 hiljada.


Zadnji podaci koji su alarmirali naučnike odnose se na stanje na Grenlandu. Tamo je omjer spolova u međuvremenu dostigao 1:2, a ima sela (u blizini grada Qaanaaq) gdje od 16 novorođenčadi zaredom nijedno nije bilo muško.

“Na Grenlandu se na jedno muško rađa dvoje ženske djece“, kaže Aqqaluk Lynge, bivši predsjednik Inuitske polarne konferencije. To je odnos kao nakon havarije u italijanskom Sevesu i u međuvremenu je postalo sigurno da je zagađenje okoline odgovorno za ovo neprirodno stanje. Otrovne tvari se sakupljaju na Zemljinim polovima, a preko morskih životinja dospijevaju u tijela ljudi. Na kraju ovog lanca ishrane je Eskim – kao skladište otrova iz Zemljine atmosfere.

Međ. Faktori koji utječu na poremećaj odnosa muške i ženske novorođenčadi

Muški embriji su manje otporni, podložniji su bolestima i prilikom prekomjernog stresa umiru u majčinim utrobama. “Znamo da žene onih muškaraca koji rade s hemijskim tvarima, pesticidima i metalima, rađaju manje muške djece. Također znamo da neispravna ishrana i loše zdravstveno stanje negativno utječu na plodnost“, kaže Devra Lee Davis sa Univerziteta u Pittsburghu koja je jedan od stručnjaka na ovom polju. “Razlog (za poremećeni omjer spolova) je vjerovatno kombinacija utjecaja okoline, stresa i sve veće starosti roditelja.“

Da je stres jedan od faktora, otkrio je Ralph Catalano sa Univerziteta  Berkeley u Kaliforniji. Upoređujući broj rođene muške djece 1991. godine u Njemačkoj, primijetio je da je njihov broj te godine drastično opao – godinu dana ranije propala je Njemačka demokratska republika, što je izazvalo stresne situacije kod majki.

Stres, zagađivanje okoliša, neispravna ishrana – sve su to faktori koji utječu na poremećaj odnosa muške i ženske novorođenčadi. O ovome nas je obavijestio Muhammed, a.s., u hadisu koji prenosi Enes, r.a., a bilježe ga Buharija, Muslim i Tirmizi, gdje Poslanik, a.s., kaže: "Od predznaka Sudnjeg dana je (...) i bit će mnogo žena, a malo muškaraca, tako da će na pedeset žena biti jedan muškarac."

Naše shvatanje postulata iz primarnih izvora islama ovisi o stepenu civilizacije vremena koje nas okružuje. Najpoznatiji komentator hadisa sakupljenih u Buharijinoj zbirci, Ibn Hadžer el-Askalani, spomenuti hadis tumači na način da će pred kraj vremena biti toliko ratova da će muškarci u njima ginuti, ostavljajući iza sebe žene. Da bi se hadis mogao obistiniti na taj način da će čovjek do te mjere zagaditi okoliš, te će zbog toga muški fetusi umirati u utrobama majki – nije mogao ni sanjati. Istine izrečene u Kur’anu i hadisu ostaju validne do Sudnjega dana. Mijenja se samo način našeg razumijevanja.

 

11.12.2007.

Sejtan i Dzinn

ist das Serb01?

Uistinu u covjeka udje sejtan il dzinn,i na njega djeluje kao sto djeluje hrana koju unesete u tijelo na vas organizam...

Jedni od takvih sejtana i dzinna mozete vidjeti na ovim slajdovima...

 

10.12.2007.

Posljednji ders

Posljednji ders- Tefsir sure Muhammed
09.12.2007.

Opasnosti omalovažavanja islamskih učenjaka

dawa.jpgS obzirom da se u posljednje vrijeme sve više aktuelizira pitanje negativnog odnosa prema šerijatski obrazovanim osobama, svejedno da li oni bili istinski islamski učenjaci ili, pak, samo propagatori i promicatelji (studenti i daije) autentičnog šerijatskog znanja, nameće se opravdana potreba da se ukaže na mnogobrojne opasnosti koje očekuju one koji se usuđuju da nasrću i kaljaju njihovu čast. Spomenut ću samo neke od njih:

1. Povreda časti islamskih učenjaka je direktan udarac na vjeru

Upravo je zbog toga čuveni islamski učenjak Et-Tahavi, u svome djelu ''El-Akideh'', kazao: ''Učenjaci iz plejade naših ispravnih prethodnika – kako oni iz prvih generacija, tako i oni koji su dolazili poslije njih – smatraju se dobročiniteljima i onim koji su ispravno razumijevali vjeru, te se spominju samo po lijepom! Onaj ko ih spomene po lošem, takav nije na Pravom putu!'' (Šerhul-akideti-t-Tahavijjeh, 2/740.)

Rekao je Ibn el-Mubarek: ''Onaj ko bude omalovažavao islamske učenjake, izgubit će svoj ahiret, ko bude omalovažavao vladare, izgubit će svoj dunjaluk, a onaj koji bude omalovažavao braću, izgubit će svoje častoljublje!'' (Sijeru e'alami-n-nubela, 8/408.)

Ebu Sinan el-Esedi je rekao: ''Ako se stjecatelj (šerijatskog) znanja, prije negoli počne naučavati vjerska pitanja, bude naučavao napadanju ljudi, kako će takav postići uspjeh?!'' (Tertibul-Medarik, 2/14,15)

Imam Ahmed ibn El-Ezre'i je rekao: ''Napadanje islamskih učenjaka, a naročito velikana među njima, spada u velike grijehe!'' (Er-Reddul-vafir, str. 197.)

A Džafer ibn Sulejman je kazao: ''Čuo sam Malika ibn Dinara kako govori: ''Dosta je čovjeku zla to što on nije pobožan a napada one koji su pobožni!'' (Šu'abul-iman, 5/316.)

2. Oni koji napadaju islamske učenjake time nanose štetu sami sebi, i takvim postupkom nasljeđuju najružnije ljudske osobine

Takvi ljudi imaju osobinu onih koji čine nered na Zemlji, a Uzvišeni o njima kaže: ''...Allah neće dopustiti da djelo ljudi koji nered čine uspije!'' (Junus, 81.).

Takvi ljudi izlažu se ratu protiv Uzvišenog Allaha, s obzirom da je u hadisi-kudsijju kazao: ''Ko se neprijateljski ophodi prema Mome štićeniku, evliji, takvome navješćujem rat!'' (El-Buhari, 7/190; Ibn Madže, broj 3989)

Takvi ljudi izlažu se opasnosti da dova mazluma (onoga kome je nepravda učinjena) protiv njih bude primljena, a između dove mazluma – pa makar on bio i veliki grješnik – i Uzvišenog Allaha nema nikakve pregrade; pa šta onda tek reći za dovu koju uputi Allahov štićenik, evlija, o kome je Uzvišeni u spomenutom hadisi-kudsijju rekao: ''Ako Me šta zamoli, udovoljit ću mu, a ako od Mene zatraži utočište, pružit ću mu ga!''

Prenosi se da su sinovi Jahje ibn Halida es-Bermekija, dok bijahu vođeni u zatvoreničkim okovima, kazali svome ocu: ''O oče naš, zar postadosmo ovakvi nakon velike slave koju smo uživali!?'' On im reče: ''Sinovi moji, bili smo nemarni prema dovama mazluma, ali zato Allah nije bio nemaran!'' (Sijeru e'alami-n-nubela, 9/90.)

3. S obzirom da se nagrada isplaćuje shodno učinjenom djelu, neka omalovažavatelj i oskrnavitelj časti propagatora islamskog znanja iščekuje da će i sam uskoro biti omalovažavan i da će njegova čast biti uskoro ukaljana i oskrnavljena

Od Ibrahima, Allah mu se smilovao, prenosi se da je rekao: ''Ponekad u duši osjetim nešto (loše), ali me bojazan da i sam time ne budem iskušan, doista, spriječi da išta o tome progovorim!''

Rekao je Amr ibn Šurehbil: ''Kada bih vidio čovjeka kako doji kozu, pa se zbog toga njemu zasmijao, bojao bih se da i sam, nekad, ne učinim isto što je i on  činio!''

4. Onaj koji se naslađuje ogovaranjem islamskih učenjaka i širi loše vijesti o njima, neka zna da će zbog toga doživjeti lošu završnicu svoga života

Prenosi se da se upravo to dogodilo sa čuvenim učenjakom iz šafijskog mezheba Muhammedom ibn Abdullahom ez-Zubejdijem (rođen 720. h.g.), a koji se daleko pročuo po svome poznatom komentaru na djelo ''Et-Tenbih'' (koje sadrži dvadeset i četiri velika toma), koji je imao svoja čuvena predavanja, izdavao mnogobrojne fetve i imao brojne učenike u Jemenu.

Naime, El-Džemal el-Misri pripovijeda da je bio prisutan za vrijeme njegovih smrtnih muka, te da je u tim trenucima njegov jezik bio isplažen i izrazito crn. Ljudi su tumačili da je to zbog njegovog čestog napadanja na šejha Muhji-d-Dina en-Nevevija, Allah im se svima smilovao! (Ed-Durerul-Kamineh, 4/106.)

U opasnosti omalovažavanja i napadanja na čast islamskih učenjaka spada i sljedeće:

5. Napadanjem na islamske učenjake narušava se mogućnost okorištavanja njihovim znanjem

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, zabranio je da se psuje pijetao (Sahihu Ebi Davud, broj 4254), s obzirom da on poziva na (sabah) namaz, pa kako onda neki ljudi imaju snage da puste svoje jezike i omalovažavaju i kaljaju čast nasljednika Allahovih vjerovjesnika, onih koji pozivaju ka Uzvišenom Allahu?! ''A ko govori ljepše od onoga koji poziva Allahu, koji dobra djela čini i koji govori: 'Ja sam doista musliman!''' (Fussilet, 33.).

Hasan el-Basri, Allah mu se smilovao, često je znao kazati: ''Ovosvjetski život je čitav ispunjen tamom, osim onda kada se druguje sa islamskim učenjacima!'' (Džami'u bejjanil-'ilmi, broj 264, str. 236.)

Imam es-Sehavi, Allah mu se smilovao, kazao je: ''Ljudi ovise o svojim šejhovima, pa kada nestane šejhova, s kim nam preostaje živjeti!?'' (Fethul-Mugis, 2/320.)

6. Ružan govor o nositelju implicira ružan govor o onome što isti nosi

Šta onda kazati kada se govori o nositelju šerijatskog znanja!? Zbog toga su islamski učenjaci kazali da je jedan od razloga odlaska u nevjerstvo upravo ružan govor o islamskim učenjacima.

Kada se jedan licemjer ismijavao sa ashabima, radijallahu anhum, govoreći: ''Nikada nisam vidio nešto poput ovih naših učača: imaju toliko velike trbuhe, lažan govor i  tolike su kukavice pri susretu sa neprijateljem!'', Uzvišeni Allah objavio je riječi: ''A ako ih zapitaš, oni će sigurno reći: 'Mi smo samo razgovarali i zabavljali se.' Reci: 'Zar se niste Allahu i riječima Njegovim i Poslaniku Njegovu rugali? Ne ispričavajte se! Jasno je da ste nevjernici, a tvrdili ste da ste vjernici.' Ako nekima od vas i oprostimo, druge ćemo kazniti zato što su krivci!'' (Et-Tevbe, 65.-66.).

7. Ružan govor i vrijeđanje islamskih učenjaka implicira kontaminaciju ukupne da'wetske atmosfere

Pod tim, prije svega, mislim na povlačenje nekih od propagatora šerijatskog znanja, učenjaka i daija, sa da'wetske, prosvjetne i odgajateljske pozornice, želeći time zaštititi vlastitu čast i očuvati živote svojih srca.

Onda kada da'wetska pozornica ostane bez učenih i bogobojaznih ljudi, i kada ljudi prihvate neznalice za svoje starješine koje će slijediti i koji će im izdavati šerijatska rješenja bez prethodnog znanja, tada nemoj pitati o broju svetinja koje će postati ohalaljene, o krvi nevinog zbog čega je prolivena, o svetosti časti zbog čega je oskrnavljena, o imetku njegovog vlasnika zbog čega je uzurpiran...

Islamski učenjaci su ''pamet ummeta'', a narod koji ne respektuje vlastitu pamet i inteligenciju, njemu, doista, i nije mjesto da hodi površinom ove Zemlje!

 

08.12.2007.

Da li ste znali?

dali.jpgDa li ste znali da je jedna od počasti kojima je Uzvišeni Allah počastio Svoga miljenika, i odlikovao ga nad drugim vjerovjesnicima, to da se Allah nije zakleo životom nekog od poslanika osim životom Allahovog miljenika Muhammeda, alejhis-selam? Na to ukazuju riječi Uzvišenog: ''A života mi tvoga, oni su u pijanstvu svome lutali.'' (Hidžr, 72.)
2- Da li ste znali da je jedna od počasti kojima je Allah odlikovao Svoga miljenika to da ga Uzvišeni Allah u Kur'anu nikada nije dozvao imenom, iako je njegovo ime u Kur'anu spomenuto četiri puta, ali ne u kontekstu dozivanja već u kontekstu govora o njemu, dok je mnoge druge poslanike dozivao njihovim imenima?

3- Da li ste znali da je jedna od  počasti Uzvišenog Allaha prema Njegovom miljeniku i to što ga je učinio pečatom svih poslanika? Na to ukazuju riječi Uzvišenog Allaha: ''Muhammed nije roditelj nijednom od vaših ljudi, nego je Allahov poslanik i posljednji vjerovjesnik – a Allah sve dobro zna.''(Ahzab, 40.)

4- Da li ste znali da je jedna od počasti kojima je Uzvišeni Allah počastio Svoga miljenika, i na taj način ga uzdigao nad drugim poslanicima i ostalim svijetom, to što ga je poslao cijelom čovječanstvu? Na to nam ukazuju riječi Uzvišenog Allaha: ''Mi smo te poslali svim ljudima da radosne vijesti donosiš i da opominješ, ali većina ljudi ne zna.'' Također je kazao Uzvišeni Allah: ''Reci: 'O ljudi, ja sam svima vama Allahov poslanik, Njegova vlast je na nebesima i na Zemlji; nema drugog boga osim Njega, On život i smrt daje, i zato vjerujte u Allaha i Poslanika Njegova, vjerovjesnika, koji ne zna da čita i piše, koji vjeruje u Allaha i riječi Njegove; njega slijedite – da biste na Pravom putu bili!'"

5- Da li ste znali da je jedna od počasti kojima je Allah počastio Svoga miljenika to što ga je poslao kao milost svjetovima? Na to nam ukazuju riječi Uzvišenog Allaha: ''Tebe smo samo kao milost svjetovima poslali.'' (Enbija, 107.) Također je rekao Uzvišeni: ''Došao vam je Poslanik, jedan od vas, teško mu je što ćete na muke udariti, jedva čeka da Pravim putem pođete, a prema vjernicima je blag i milostiv.'' (Tevba, 128.)

6- Da li ste znali da je jedna od počasti kojima je Uzvišeni Allah počastio Svoga miljenika, i odlikovao ga nad drugim vjerovjesnicima, to što je Uzvišeni Allah uzeo zavjet i ugovor od svih poslanika koji su poslani prije njega da ako bi bio poslan Allahov miljenik u vremenu dok su živi, da će vjerovati u njega, da će ga pomoći, da će ga slijediti, da će mu se pokoravati? Na to ukazuju riječi Uzvišenog Allaha: ''Allah je od svakog vjerovjesnika kome je Knjigu objavio i znanje dao – obavezu uzeo: 'Kad vam, poslije, dođe poslanik koji će potvrditi da je istina ono što imate, hoćete li mu sigurno povjerovati i sigurno ga pomagati? Da li pristajete i prihvatate da se na to Meni obavežete?' – Oni su odgovorili: 'Pristajemo!' 'Budite, onda, svjedoci' – rekao bi On – 'a i Ja ću s vama svjedočiti.'" (Ali Imran, 81.) Kazao je Allahov Poslanik, kada je vidio Omera, r.a., da čita odlomak iz Tevrata: ''Tako mi Onoga u Čijoj ruci je moja duša, kada bi Musa, a.s., bio živ ne bi mu preostalo ništa osim da me slijedi.'' (Hadis je zabilježio imam Ahmed od Džabira, r.a., dobrim – hasen ga je smatrao šejh Albani.)

7- Da li ste znali da je jedna od počasti kojima je Uzvišeni Allah počastio i odlikovao Svoga miljenika nad drugim vjerovjesnicima to što će  Šerijat koji je njemu objavljen ostati autentičan i neizmijenjen sve do Sudnjega dana? Na to nam ukazuju riječu Uzvišenog Allaha: ''Mi, uistinu, Kur’an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti!'' (Hidžr, 9.) Na to ukazuju riječi Allahovog Poslanika: ''Neće prestati biti na istini skupina moga ummeta sve do Sudnjega dana.'' (Buharija i Muslim) 

8- Da li ste znali da je vjerodostojan hadis u kojem je Allahov Poslanik kazao:   ''Zaista će Uzvišeni Allah slati ovom ummetu na koncu svakog stoljeća onoga  ko će ummetu obnoviti  vjeru''? (Ebu Davud od Ebu Hurejre; njegovu vjerodostojnost potvrdio je šejh Albani u ''Silsili el-Ehadis es-Sahiha'' i u ''Sahih El-Džamia'i''.)

9- Da li ste znali da je jedna od počasti kojima je Uzvišeni Allah počastio Svoga miljenika da je on prvi čiji će se mezar rascijepiti na Sudnjem danu? Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik kazao: ''Ja sam prvak Ademovih sinova na Sudnjem danu, ja sam prvi iznad koga će se raspuknuti kabur, ja sam prvi koji će se zauzimati i kojem će biti dozvoljeno da se zauzima.'' (Ebu Davud, br. 4673, i dr., njegovu vjerodostojnost potvrdio je šejh Albani.)

10- Da li ste znali da je jedna od počasti kojima je Allah počastio Svoga miljenika to da je učinio da će on i sljedbenici njegovog ummeta biti svjedoci protiv ostalih naroda? Mnogo je argumenata koji nam ukazuju na to. Rekao je Uzvišeni Allah: ''I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da poslanik bude protiv vas svjedok.'' Također je kazao u drugom ajetu: ''A šta će, tek, biti kada dovedemo svjedoka iz svakog naroda, a tebe dovedemo kao svjedoka protiv ovih?'' Od Ebu Seida, r.a., prenosi se da je rekao: ''Kazao je Allahov Poslanik: 'Doći će Nuh, a.s., i njegov narod. Pa će ga upitati Gospodar: 'Jesi li dostavio poslanicu?' Reći će: 'Da, o Gospodaru.' Pa će reći njegovom ummetu: 'Je li vam dostavio poslanicu?'' Pa će kazati: 'Nije nam došao nijedan poslanik.' Pa će reći Nuhu, a.s.: ''Ko će svjedočiti tebi?' Reći će: 'Muhammed i njegov ummet', pa ćemo posvjedočiti da je dostavio, to su riječi Uzvišenog Allaha: 'I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi.''' (Buharija)

11- Da li ste znali da je od počasti Uzvišenog Allaha prema Njegovom miljeniku to što je on prva osoba koja će zakucati na vrata Dženneta i prvi koji će ući u Džennet? Kazao je Allahov Poslanik: ''Ja ću imati najviše sljedbenika na Sudnjem danu, ja sam prvi koji će zakucati na džennetska vrata.'' (Hadis je zabilježio imam Muslim od Enesa, r.a.) Također je kazao Allahov Poslanik: ''Ja ću doći kod dženetskih vrata na Sudnjem danu i zatražit ću da mi otvore. Pa će reći čuvar: 'Ko si ti?' Pa ću kazati: 'Muhammed.' Pa će odgovoriti: 'Naređeno mi je da tebi otvorim i da nikome prije tebe ne otvaram.''' (Muslim)

12- Da li ste znali da je jedna od počasti kojima je Uzvišeni počastio Svoga miljenika to da je učinio da njegov ummet prvi uđe u Džennet i da budu najbrojniji u Džennetu? Kazao je Allahov Poslanik jednom prilikom svojim ashabima: ''Jeste li zadovoljni da budete četvrtina stanovnika Dženneta?'' Kazali smo: ''Da.'' Rekao je: ''Jeste li zadovoljni da budete trećina stanovnika Dženneta?'' Rekli smo: ''Da.'' Rekao je: ''Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, ja se nadam da ćete biti polovina stanovnika Dženneta, jer u Džennet neće ući osim duša mu´mina, vi niste među mnogobošcima osima kao bijela dlaka na koži crnoga bika, ili kao crna dlaka na koži crvenog bika.'' (Hadis je zabilježio imam Tirmizi i dr., njegovu vjerodostojnost potvrdio je šejh Albani.)

13- Da li ste znali da je jedna od počasti kojima je Uzvišeni Allah počastio Svoga miljenika to što će iz njegovog ummeta ući u Džennet sedamdeset hiljada bez polaganja računa i bez kažnjavanja? Na to ukazuje dugi hadis koji su zabilježili Buharija i Muslim od Husejna ibn Abdur-Rahmama u kojem je spomenuto: “Rečeno mi je (Allahovom Poslaniku):  'Pogledaj u horizont', pa sam pogledao i vidio ogromnu crnu skupinu. Pa mi je rečeno: 'Pogledaj u drugu stranu horizonta', pa sam vidio ogromnu crnu skupinu. Pa mi je rečeno: 'Ovo je tvoj ummet, sa njima je sedamdeset hiljada onih koji će ući u Džennet bez polaganja računa i bez kažnjavanja.''' U skraćenoj predaji ovog hadisa također je spomenuto da je kazao Poslanik: ''Dato mi je da će ući u Džennet sedamdeset hiljada bez polaganja računa, njihova lica su kao mjesec u noći uštapa, njihova srca su poput jednog srca, pa sam zatražio od Gospodara da poveća taj broj. Pa mi je dao na svakog čovjeka sedamdeset hiljada.'' (Hadis je zabilježio imam Ahmed od Ebu Bekra, r.a., njegovu vjerodostojnost potvrdio je šejh Albani u ''Sahih El-Džamia'', br. 1057.)

14- Da li ste znali da nema veće počasti nego biti sljedbenik onoga koga  je Uzvišeni Allah počastio svim ovim blagodatima?

08.12.2007.

Šerijat je došao radi ljudskog prosperiteta

180px-ferhadija.jpgOnaj ko proučava šerijatske tekstove, razmišlja o propisima islama vezanim za sve pore čovjekovog života, primijetit će da je ova vjera došla da olakša ljudima, da ih učini sretnim, te od njih odagna svaku teškoću i tjeskobu vezanu za njihovo pridržavanje vjere ili za svakodnevni život muslimana.
O povodu slanja poslanika Allah, dž.š., kaže: ''O poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali.'' (En-Nisa, 165.)
U drugom ajetu Uzvišeni kaže: ''A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali.'' (El-Enbija, 107.)
Govoreći o razlogu stvaranja čovjeka, Gospodar svih svjetova kaže: ''Da bi vas iskušao koji će od vas bolje postupati.'' (Hud, 7.)

Svi propisi praktične primjene u raznim okolnostima života povezani su sa razlozima propisivanja koji ukazuju i upućuju da su u ljudskom interesu. Za namaz Uzvišeni kaže: ''Namaz, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno.'' (El-'Ankebut, 45).
Za post Allah, dž.š., kaže: ''O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili.'' (El-Bekare, 183.) O hadždžu Uzvišeni veli: ''Da bi koristi imali i da bi u određene dane, prilikom klanja kurbana, kojim ih je Allah opskrbio, Njega spominjali.'' (El-Hadždž, 28.) 
Spominjući džihad, Allah, dž.š., kaže: ''Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini'' (El-Hadždž, 39.), a u drugom ajetu kaže: ''I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas.'' (El-Bekare, 190.) Allah, dž.š., o odmazdi kaže: ''U odmazdi vam je – opstanak, o razumom obdareni.'' (El-Bekare, 179.) U vezi sa otklanjanjem štete i poteškoće Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ''Ne smije se šteta nanositi drugome, niti se smije na štetu uzvratiti drugom štetom.'' Kaže Allah, dž.š.: ''Mi smo je za tebe udali kako vjernici ne bi više osjećali tjeskobu da se žene ženama posinaka svojih kad se oni od njih razvedu.'' (El-Ahzab, 37.)
Mnogo kur'ansko-hadiskih tekstova upućuje na to da nas je Allah, dž.š., obavezao sa propisima islama u kojima je svako dobro za nas, sreća i prosperitet čovječanstva, a istovremeno je od nas otklonio svaki vid tjeskobe na dunjaluku i na ahiretu.
Na osnovu ove činjenice islamska ulema dozvolila je činjenje manje štete ili grijeha kako bi izbjegli veću. Odnosno, kada je čovjek primoran učiniti jednu od dvije stvari, a ne može ih nikako izbjeći, dozvoljeno mu je uraditi onu koja sa sobom nosi manju štetu. Sve to s ciljem da izbjegne veću štetu i olakša samome sebi koliko god je u mogućnosti.
Puno je primjera koji potvrđuju spomenuti princip. Sve ih je teško navesti, ali ćemo, zbog kvalitetnijeg pojašnjenja, spomenuti jedan primjer. Svi znamo da je muslimanu zabranjeno jesti meso umrle životinje. Međutim, ako će ustezanje od ovog mesa dovesti u pitanje čovjekov život (zbog gladi ili slično) biva mu dozvoljeno jesti, shodno potrebi da svoj organizam održi u životu. U konzumiranju ovakvog mesa nesumnjivo je manja šteta od smrti koja je neizbježna njegovim ostavljanjem.
Ovo šerijatsko pravilo odiše lahkoćom i tolerancijom, što je dovoljno da okarakteriziramo vjeru islam kao tolerantnu, blagu i uzvišenu vjeru koja svojim propisima rješava sva životna pitanja, ma kako ona kompleksna bila.

 

JASNOĆA ŠERIJATSKIH TEKSTOVA I LAHKOĆA RAZUMIJEVANJA

Posmatrajući kur'ansko-hadiske tekstove primjećujemo da ih krase rječitost, savršena preciznost u odabiru riječi, jasnoća cilja i lahkoća razumijevanja. Šerijatska terminologija nije komplikovana, njihovo značenje nije zamršeno, a o principima se govori nedvosmisleno.
Glavni razlog toga je to što je ova vjera u prirodi svakog čovjeka. Svaka neiskvarena priroda čovjeka je prihvata. Njena učenja ulijevaju se u čovjekovu dušu kao što se voda ulijeva u strme potoke. Kaže Allah, dž.š.: ''Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio – ne treba da se mijenja Allahova vjera, ali većina ljudi to ne zna.'' (Er-Rum, 30.)
Postoji još jedan razlog zbog kojeg su kur'ansko-hadiski tekstovi po svojoj prirodi jasni i lagani za shvatanje. Oni su objavljeni ummetu koji se nije puno bavio sporednim naukama poput filozofije, astronomije, matematike itd. Da su se Kur'an i hadis obraćali ummetu jezikom ovih nauka, najvjerovatnije ne bi dokučili njihovu pouku i smisao. Takvi tekstovi ne bi mogli biti dokaz protiv njih ako ih ne prihvate, jer ih ne razumiju, niti bi kao takvi mogli biti m'udžiza – nadnaravno čudo.
Na mnogo mjesta Allah, dž.š., i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, za ovu vjeru kažu da je lagana za razumijevanje i prihvatanje. Uzvišeni kaže: ''A Mi smo Kur’an učinili dostupnim za pouku – pa ima li ikoga ko bi pouku primio?'' (El-Kamer, 17.)
Bilježi imam Tirmizi sa svojim lancem prenosilaca od Ubejja ibn Ka'ba, r.a., da je rekao: ''Sreo je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Džibrila, pa mu reče: 'O Džibrile, ja sam poslan nepismenom ummetu. Među njima ima starih i iznemogli, robova i ropkinja. Među njima ima ljudi koji nikada nisu čitali knjigu.' Džibril, a.s., mu odgovori: 'O Muhammede, Kur'an je objavljen na sedam narječja.'''
Vođe i poglavari Kurejšija su nakon pojave Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, shvatili ovu istinu te osjetili slast i ljepotu Allahovih, dž.š., riječi. Kur'an je oživljavao njihove uspavane duše, njegova lahkoća i pitkost budila ljudska srca i osjećanja. Kurejšije ove činjenice nisu tajili. Za Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, govorili su: ''Njegove riječi su poput sihra, razdvajaju čovjeka od oca i rođenog brata, zbog njih čovjek napušta svoju ženu.''
Često su ljude, na sve moguće načine, odvraćali od slušanja Kur'ana i sastajanja sa Poslanikom islama, sallallahu alejhi ve sellem. Upozoravali su sve pridošlice u Mekki da ni po koju cijenu ne dolaze u kontakt sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, i ne slušaju ono čemu poziva. Na putu izvršenja svojih nakana nisu ništa žalili. Međutim, njihov plan propade, a veliki broj uglednika ipak odluči poslušati riječi Istine iako su na samom početku bili kategorični da to neće nikada učiniti. Srca se napojiše imanskom ljubavlju, a nekad su tu vodu smatrali gorkom i mučnom. Priključiše se vojsci islama braneći ovu vjeru i boreći se protiv njenih neprijatelja. Oni sada druge pozivaju u islam, pozivaju ih u hlad njegove zastave, a prije su bili pobornici vojske kufra i zablude. Zaricali su se da će islamu nauditi, uništiti temelje i državu, pobiti njegove pripadnike.
Historijske činjenice su najbolji dokaz istinitosti rečenog. Spomenut ćemo nekoliko probranih primjera koji idu u prilog tome, te slikovito prikazuju uloženi trud savezništva svakog zla u borbi protiv islama. Tu dolazi do izražaja čvrstina i nepokolebljivost ove vjere. Islam poput visoke planine odolijeva svim napadima i sumnjama koje mu se poturaju. Odolijeva jer je njegov put, put tolerancije i olakšavanja s jasnim dokazima i zadacima.
Kaže Ibn Ishak: ''Pričao je Et-Tufejl ibn Amr ed-Dewsi da je došao u Mekku dok je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, još uvijek bio u njoj. Skupina Kurejšija mu je prišla, s obzirom da je bio ugledan i pametan pjesnik, i rekla: ''Tufejle, došao si u naš grad u kojem se pojavio čovjek koji nas toliko napati. Podijelio je našu zajednicu, a i same nas razjedinio. Njegove riječi su poput sihra, rastavljaju sina od oca, brata od brata, muža od žene. Iskreno se plašimo da tebe i tvoj narod ne zadesi ovo čime smo mi iskušani. Zato, nemoj s njim razgovarati niti ga slušati.'' Kaže Tufejl: ''Ubjeđivali su me sve dok nisam odlučio da mu se ne obraćam niti slušam o čemu govori. Čak sam prilikom odlaska u mesdžid u uši stavio pamuka bojeći se da, protiv svoje volje, čujem njegove riječi. Otišavši u mesdžid zatekao sam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kod Kabe klanja. Zastadoh u njegovoj blizini tako da sam, Allahovom voljom, ipak čuo nešto od onoga što je učio. To su bile prelijepe riječi. Rekao sam sebi: ''Jadna mi majka, ti si, tako mi Allaha, pametan pjesnik. Znam razlikovati dobro od zla. Zašto da se ustručavam poslušati ovog čovjeka?!!! Ako je to čemu poziva dobro, ja ću ga prihvatiti, a ako je loše, onda ću ga ostaviti. Sačekao sam sve dok Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije krenuo kući. Pratio sam ga, pa kada uđe u svoju kuću, uđoh i ja za njim. Rekoh mu: ''O Muhammede, tvoj narod mi je rekao to i to (ono šta su mu rekli po dolasku u Mekku). Tako mi Allaha, nisu me prestali zastrašivati sve dok u uši nisam stavio pamuka iz straha da ne čujem od tebe to u šta pozivaš. Međutim, Allah, dž.š., htio je da ipak dođe do mene nešto od onoga što si učio. To su bile divne riječi, pa mi reci čemu ti pozivaš.'' Dalje Tufejl nastavlja i kaže: ''Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mi predoči islam i prouči nešto iz Kur'ana. Tako mi Allaha, nikada nisam čuo ljepši govor niti vidio pravedniju vjeru. Primio sam islam i posvjedočio riječi istine.'' 
Ova jasnoća islama, lahkoća u razumijevanju i podudarnost sa čistom čovjekovom prirodom jedino je oružje pomoću kojeg se velikom brzinom širio, brzinom koja nije svojstvena nijednoj prije objavljenoj vjeri. Za kratko vrijeme islam je prešao i na druge kontinente. Prihvatili su ga ljudi različitog porijekla, boja, jezika i običaja. U veliki broj tih predjela nikada nije kročila čizma muslimanskih boraca, niti se nad njima zavihorila zastava islama.
I mi smo, u današnjem vremenu, svjedoci ove istine. Svijet je danas skup različitih vjera i ideja. Svaka od njih nastoji ovladati srcima ljudi. Međutim, nepravedne vlade i kolonizatori svojim imetkom i ljudstvom, te lažnim zavođenjima mogu se na jednostavan način obračunati i u zaborav poslati sve ove ideje. Na drugoj strani imamo islam koji se svakim danom sve više širi. On ozbiljno potresa prijesto iskrivljenih vjera i ideologija. Islam briše svaki trag zabluda iz ljudskih srca, a pri tome, u ovoj žestokoj bici, pobjedu izvojeva oslanjajući se samo na svoje principe pravednosti i tolerancije. Ovako pravedno i tolerantno ophođenje sa drugima je plod pristupačnog i za svakog razumljivog islamskog učenja.

 

08.12.2007.

Zabranjen hidžab u još jednom belgijskom gradu

satellite_djevojica_hijab.jpgGrad Ghent, treći po veličini u Belgiji, je odlučio zabraniti civilnim službenicima koji se susreću sa javnošću da nose hidžab.
„Uistinu je nejasno ko se broji kao zaposlenik u kontaktu sa javnošću, no mi ćemo to morati iznijeti,“ rekao je gradski glasnogovornik za Reuters u srijedu, 28. novembru.
Gradsko vijeće je izglasalo zabranu sa 26 za i 23 protiv.
Glasnogvornik je rekao da će uposlenicama koje nose hidžab biti ponuđen posao na drugom mjestu.
Nastavnici i policijski oficiri bit će izuzeti iz zabrane hidžaba.
Drugi po veličini belgijski grad, Antwerp, je zabranio muslimanske mahrame ranije ove godine.
U Belgiji ima oko 450.000 muslimana- ukupna populacija Belgije je 10 miliona- oko pola njih je marokanskog porijekla, dok je oko 120.000 turskog porijekla.

06.12.2007.

DALI CE SRUSITI MESDZU-L-AQSA

Mnoge cinjenice govore da ce pitanje Mesdžidu-l-Aksaa (prve kible muslimana i njihovog treceg svetog mjesta) biti predmet mnogih sporova i objekat židovskih nasrtaja, kao i vrlo moguci povod burnim politickim i vojnim dešavanjima, koja se približavanjem dvije hiljadite godine sve više dramatiziraju.





Izraelska služba državne bezbijednosti "Sabak" je formirala poseban odjel koji ce pratiti djelovanje tajnih židovskih organizacija i sprijeciti ih u rušenju Mesdžidul - Aksaa u trenutku koji politicki ne bi odgovarao, dovodeci Državu u nezgodnu situaciju. O ovome je izraelski novinar Jusa Lifi napisao clanak u "Meariifu" od 29.08.1998. u kojem kaže:"Prema raspoloživim informacijama i procjenama Izraelske državne bezbijednosti postoje tajno organizovani židovski ekstremni pokreti, koji su medusobno jako uvezani, gdje se komunikacija izmedu njih odvija tajnim metodama i sredstvima. Najveci problem s kojim se susrece bezbjedonosni aparat je razgranatost i razvijenost ovih organizacija, koje su zasnovne na nastranoj ideologiji i povezane jakim vjerskim osjecanjima, gdje svaki od clanova dobro poznaje drugoga, što sprecava bilo kakvu pronevjeru."




PERFIDNA ULOGA IZRAELSKE VLADE




Izraelska vlada, dakle, želi precizno i odvagano upotrijebiti ovakve organizacije, jer imaju isti cilj, ali se razlikuju u metodama i sredstvima, kao i vremenu realizacije tog cilja. Sve ovo pokazuje da Vlada stoji uz ovakve organizacije koje joj mogu i pripremiti scenario za sprovodenje rušenja Mesdžida u odgovarajucem trenutku, gdje ce se ona prikriti iza toga, kao da je stvar izašla izvan kontrole. Mnogo je znakova koji dolaze iz Izraela a koji ukazuju na pripreme javnog mijenja da se nešto tako može desiti u skorije vrijeme.




"Meariif" je u augustu '98. godine u clanku pod naslovom "Tri prijetece mogucnosti" spomenuo da postoje tri oblika rada protiv islamskih obilježja u Kudsu:




- Podizanje velikog broja ekstremista koji bi izveli lanac teroristickih napada i stvorili anarhicnu atmosferu u kojoj bi se realizovalo ono što oni žele, tj. rušenje Mesdžida




- Druga mogucnost je da to izvede jedan od ekstremnih židova, bez saucesnika i bez prethodne pripreme, cije se djelovanje nece vezivati za neku organizaciju ili Vladu, kao što je to uradio Amir u atentatu na Rabina, ili Baruh Goldstajn u pokolju kojeg je, pocinio u mesdžidu El Ibrahimi.




- Treca mogucnost je da to izvede tajno ogranizovana grupa od nekoliko osoba, koristeci eksploziv ili pak neku vrstu raketnih projektila.




Izraelska novina "Judiot Ahronot" od 01.09.'98. donosi vijest pod naslovom "Ludi židov ce mozda srušiti Aksa ili Kubbetu sahra" pod kojim stoji:"Komanda "Sabaka", izraelskog bezbjedonosnog aparata strahuje da ce neki od ekstremno desnicarskih židova pokušati srušiti Aksa ili Kubbetus sahra s ciljem konacnog upropaštavanja mirovnog procesa." Još se spominje da je scenario rušenja predocen premijeru Izraelske vlade Natanjahuu na sastanku kojem je prisustvovao ministar pravde i ministar bezbijednosti, kao i gradonacelnik Kudsa i prvi covjek "Sabaka", gdje je naglašeno pribojavanje da bi rušenje Mesdžidul-aksaa i Kubbetus- sahra moglo izazvati nesagledive posljedice u citavom podrucju.




Postoji još jedan scenario, koji mi se otkrio kroz pracenje ovog problema i želim ga ovdje dodati, a to je da židovi nastoje, potkopavajuci Mesdžid što više oslabiti njegove temelje kako bi se srušio pri najmanjem prirodnom ili vještacki izavanom potresu, skidajuci sa sebe odgovornost, jer ispalo bi da se Mesdžid srušio Allahovom odredbom, a zatim bi slobodno mogla poceti izgradnja Hejkela.




U svakom slucaju izraelska vlada nije ništa manje brižna za realizaciju uništenja Mesdžidul-aksaa od tajnih, ekstremnih organizacija i izgradnji Hejkela na njegovom mjestu. Ovo najstojanje je doseglo do najvecih stepena odgovornosti u svim izraelskim vladama. Tako od Gavrijanove poznate izreke, koju svi poslije njega ponavljaju:"Izrael ništa ne vrijedi bez Kudsa, a Kuds ništa ne vrijedi bez Hejkela.", pa do danas, izraelski lideri potvrduju djelom i rijecima da je ovo nepromijenjen kurs svih židova. Benjamin Natanjahu se posebno istice na ovom planu. Tako je za njegovog mandata prvi put u Kudsu održan sedmi Kongres Udruženja za podizanje Hejkela, uz Vladin blagoslov i ucešce. Ovo udruženje okuplja deset najvecih organizacija koje su ucestvovale u organizaciji Kongresa koji je održan 17.09.'98. godine, gdje je okupljeno hiljade religioznih židova i onih koji su clanovi drugih tajnih i javnih organizacija, gdje su javno zahtijevali da se ubrza sa rušenjem Aksaa i izgradnjom Hejkela. Procjenjuje se da je ovom kongresu prisustvovalo sedam hiljada židova. Zadatak ovog kongresa u kojem su ucestvovali i predstavnici Vlade je raspodjela obaveza naspram cilja koji se ogleda u samom nazivu ovog udruženja "Ponovno podizanje Hejkela".




Ministar prosvjete Mose Bild se prisutnima obratio rijecima:"Pozivam vas na kontinuirano širenje vrijednosti Hejkela i vrijednosti kulturnog židovskog naslijeda medu našom omladinom na svim nivoima obrazovanja, jer Hejkel je srce i duša židovskog naroda." A onda je rijec preuzeo lider organizacije "Nositelj Objave":"Medu nama, po prvi put, vidimo i predstavnike zvanicne vlasti, i živimo u nadi da ce oni dati novi podsticaj za ponovno podizanje židovske bogomolje u Kudsu." ( iz lista "El Hajat", 17.09.1998.)




PROGRAM ZA PRIPREME I REALIZACIJU ZAVJERE




Ako se pomenute organizacije, koje nisu ništa više od udruženja gradana , s takvim žarom stavljaju u službu realizacije ovog projekta, koji je simbol židovskog postojanja, kakvu tek ulogu u svemu tome onda ima sama država. Ne sumnjamo da ona vrši onu ulogu koja joj dolikuje u ovakvoj situaciji. Postoje problemi koje same organizacije, pojedinacno niti udruženo, ne mogu riješiti, nego tu ulogu preuzima država sa svojim aparatima. Iz opceg ponašanja izraelske vlade može se zakljuciti da je ovaj projekat podijeljen na dva dijela: dio za pripreme, koji obuhvata uvodne poslove za izgradnju Hejkela, kao što je rušenje Mesdžida i ovaj dio je ostavljen tajnim ekstremistickim organizacijama, i drugi dio koju obuhvata realizaciju same izgradnje i obezbjedenje svega potrebnog od projekata, troškova, izgradnji puteva i tunela, uposljavanje službenika i priprema svih potrebnih zakonskih formalnosti itd.




Postoji jedna druga, vrlo važna stvar, a to je osiguranje bezbjedonosnog faktora udruženim organizacijama koje ce realizovati prvi dio plana u pripremi za fazu izgradnje, da bi se to obavilo u najkracem mogucem roku. Ovdje želim ukazati na neke formalnosti koje provodi izraelska vlada, a koje najrjecitije ukazuju na njenu ulogu u ovoj velikoj zavjeri:




1. Potkopavanje Mesdžidul-aksaa, koje je izraelaska vlada realizirala kroz deset faza, što je pocelo 1967. i traju do današnjeg dana. Cilj ovih potkopavanja je stizanje do konacnog i glavnog cilja zavjere protiv Mesdžida. Židovske ekstremisticke organizacije ne mogu realizirati ovaj dio, te je stoga Vlada to preuzela na sebe, iskopavajuci zemlju ispod njegovih temelja, ostavljajuci ga tako nad praznim prostorom cime je izložen velikoj vjerovatnoci rušenja od najmanjeg potresa ili eksplozije, kao što smo prethodno napomenuli. Oni po prirodi ustvari ne spominju ovaj cilj, nego to rade pod plaštom arheoloskog istraživanja ostataka Hejkela, koji je srušen sedamdesete godine po rodenju Isaa a.s.




Tako je Izraelaska vlada 1995. godine ponovo dozvolila izraelskim firmama, "Firma za židovska arheološka istraživanja" i "Firma za unaprijedenje Kudsa", da otpocnu sa novim iskopavanjima.




2. Prokopavanje tunela koje je usko vezano sa samim potkopavanjem, jer ono narušava stabilnost Mesdžida i trenutno olakšava i dopunjuje, za naredni period, projekat izgradnje Hejkela.




NATANJAHU OTVARA TUNEL




Zvanicno otvaranje tunela 1996. godine je samo kratak osvrt koji potvrduje da je Hebrejska država zasnovana na takvim projektima. Ozvanicenje otvaranja tunela u tom vremenu oznacilo je formalni pocetak pretvaranja Mesdžidul-aksaa u židovsku bogomolju. Kada je završeno tajno iskopavanje tunela u dužini od 400 metara, njegovo otvaranje je bilo javno, cime je izraelska vlada zeljela obznaniti da su židovi od sada suvlasnici prostora Mesdžidul-aksaa, jer tunel koji sada prolazi ispod njega u svojoj unutrašnjosti ima posebne prostore, koji ce biti privremena sinagoga u kojoj ce židovi koji žele obavljati svoje molitve, živeci u nadi da ce jednog dana ta židovska bogomolja biti podignuta na mjestu Mesdžidul-aksaa. U tom prostoru tunela, ispod Kudsa, postavljene su projektovane slike i slajdovi koji pokazuju stari izgled i reljef Kudsa, na kojem ne postoji Mesdžidul-aksa i Kubbetus- sahra, gdje je njihovo mjesto zauzeo židovski Hejkel, a citav grad je prikazan u svjetlu nove židovske arhitekture.




Natanjahuova vlada je takoder ovim zvanicnim otvaranjem htjela ispitati puls i moguce reakcije islamskog svijeta ukoliko bi se realiziala i posljednja faza citavog projekta. Reakcije su bile ohrabrujuce za židove, tako da se Natanjahu nije ustrucavao od javne hvale i ponosa s impozantnim poslom što je uraden za njegova vremena, u kojem je došlo do ovog otvorenja što je po njegovoj procjeni veliko zakašnjenje, rekavši:"Vrlo sam ponosan i impresioniran, jer tuneli predstavljaju potvrdu da naše postojanje ovdje ima cvrste osnove." Osudio je Palestince koji su se demonstracijama i pobunama tome suprostavili, pa je rekao:"Palestinske vlasti snose svu odgovornost za ono što se može dogoditi, a mi cemo upotrijebiti sva raspoloživa sretstva da zaustavimo sve moguce proteste."*1 ( u listu "El Vetan El Kuwajtijje" od 15.05.1417 po H.) I zaista… svi otpori su zaustavljeni i poceli su mirovni procesi na svim planovina, da bi ponovo bili zaustavljeni zbog židovskog ustrajavanja na izgradnji naselja na brdu Ebi Ganim, zatim su opet poceli mirovni pregovori sve dok nije došlo vrijeme u kojem je Izrael potpisao ugovor sa Arafatom o preuzimanju potpune bezbjedonosne odgovornosti u "mirovnom" aktu koji se zove "Vaj Plantisn". Treba još spomenuti da je osim ovog izgradenog tunela u toku izgradnja i priprema izgradnje brojnih tunela i puteva koji ce u buducnosti omogucavati brz i olakšan transport posjetilaca Hejkela.




3. Izgradnja zida za razdvajanje židova i muslimana:




Židovi se pripremaju za dan kada ce se probuditi osjecaji i izmiješati obostrani zahtjevi, kada ce "vulkan" mržnje proraditi svom žestinom i srušiti sve mirovne farse!




ZID RAZDVAJANJA I AMERICKA POMOC




Godinu dana prije atentata, Ishak Rabin je izložio projekat za konacno rješenje za razdvajanje izmedu palestinskog naroda i židova. Bio je to projekat za izgradnju ogromnog zida u dužini od 360 km i visini od tri metra, koji ce razdvojiti podrucja pod židovskom kontrolom od onih koja se nalaze pod kontrolom Palestinaca, a njegova realizacija je pocela 1996. godine. Projekat se, ako se o njemu bolje razmisli, potpuno uklapa u opce nastojanje izraelske vlade da se pripremi i doceka ono što ce doci sa danom konacnog rušenja . Židovima je jasno da je pobuna palestinskog naroda i stalni sukob na okupiranioj zemlji vjecito bio inspirisan minaretima Mesdžidul-aksaa koji su stalno bridili oštricu osjecaja islamskog ponosa kod Palestinaca. Šta se može ocekivat, kada posljednji cilj budu upravo ti minareti, a Mesdžida potpuno nestane, pitanje je na koje židovi ne znaju odgovoriti?!



Zbog toga se židovi moraju dobro pripremiti, jer za svog vremena Rabin je tvrdio da zid ima za cilj sprijeciti ulazak požrtvovanih palestinskih boraca za slobodu koji izvode bombaške napade u unutrašnjosti Izraela. Medutim, jasno je da se zidom želi nešto više od toga, a to je omogucavanje njihove sigurnosti i medijske izolacije od onoga što ce se dogadati iza zida. U pocetku je izgradnja suocena sa velikim teskocama zbog ogromnih finansijskih zahtjeva ovog projekta, ali po obicaju, Americka pomoc nije izostala, vec je došlo obecanje da ce sve troškove ona sama snositi. Vec 1993. godine odreden je poseban fond za ovaj projekat, a Clinton je licno, u svojoj posjeti Izraelu 1996, urucio prvu ratu od sto miliona dolara. Vašington je takoder preuzeo poslove oko obezbjedenja zida sa osamnaest prolaza, bezpilotnim izvidackim avionima koji danonocno kruže iznad zida, uredajima koji precizno odreduju lokaciju onoga koji bi pokušao prijeci zid kao i otkrivaju eksploziv. Planirano je jos snabdijevanje elektronskim vratima koja sprecavaju unošenje bilo kakvog oružja, i još nagoviješteno slanje uredaja za video pracenje pojasa citavom dužinom zida uz 206 lahkih halikoptera. Izgradnjom zida ce palestinski prostori biti pretvoreni u veliki logor u kojeg ce im biti uskracen i sam pogled na Svetu zemlju, a židovi ce time konacno moci sprijeciti muslimane bilo kakve posjete Mesdžidu, petkom ili nekim drugim danom.




Neupuceni misle da zid i americka podrška u njegovoj izgradnji ukazuju na to da se Izrael okrece ka priznavanju palestinske države, jer je eto, postavljena granica izmedu nje i Izraela. Medutim, Simon Perez "Nuklearni golub mira" je pobio ovakve pretpostavke kada je rekao:"Nece postojati palestinska država, i zid nije naša granica sa njom.! (iz novina "El Alem el jewm" od 14.11.1418)




Ako zid ne predstavlja granicu, pa šta je to on? On ne predstavlja ništa drugo do izmišljenu, maštovitu pricu koju je u stvarnost pretvorila stara ideologija i nova tehnologija, pricu koja se pred nama, ovih dana, nastoji pretvoriti u realnost: U knjizi "El Kabalah" u komentaru Tevrata stoji:"Kuds je opisan kao "Sehinah", prijestolnica kraljevstva koje ce vladati citavim svijetom. Bice ogradena i zašticena zidinama, kako do nje ne bi dosegla snaga neprijatelja, i njezini zidovi ce biti podignuti sve dok svijetom ne zavlada mir."

05.12.2007.

One koji vole da se o vjernicama šire bestidne glasine-čeka teška kazna

Ahlak

Priredio: Sead ef. Jasavić
Imam "Sultanija" džamije
Plav, Sandžak, Crna Gora


"One koji vole da se o vjernicama šire
bestidne glasine - čeka teška kazna,
i na ovom i na onom svijetu. Allah sve
zna, a vi ne znate." (el-Nur: 19.)
Hafiz Ibnu Kesir rhm., u tefsiru (3/367.), kaže: "Ovo je treće upozorenje onima koji čuju loš govor i priču, i u glavama im se zadrži dio njega, i progovore ga drugima – da ne pretjeruju u tome, i da ga ne šire, i ne razglašavaju međ' ostalim svjetom.
Allah dž.š., kaže: "One koji vole da se o vjernicama šire bestidne glasine" – birajući samo ružne stvari iz njihova života – "čeka teška kazna, i na ovom i na onom svijetu"odnosno hadd/propisana kazna na ovom svijetu, i bolna patnja na Sudnjemu Danu. "Allah sve zna, a vi ne znate"odnosno vratite sve stvari Njemu – bićete upućeni.

Imam Ahmed rhm., kaže: "Pričao nam je Muhammed b. Bukejr, pričao nam je Mejmun b. Musa el-Mer'ijj, pričao nam je Muhammed b. Abbad el-Mahzumijj, od Sevbana r.a., a on od Poslanika s.a.w.s., da je rekao: "Nemojte uznemiravati Allahove robove; nemojte ih brukati, i nemojte im mahane istraživati! Ko bude mahane istraživao svom bratu-muslimanu, Allah će njegove mahane istražiti, sve dok ga, u njegovoj kući, ne zastidi i obruka!" (Šejh Šu'ajb el-Arna'ut kaže da je ovaj hadis: Sahih ligajrihi, a ovaj lanac - hasen. Medžme'uz-Zeva'id, 8/164., br.13093.)
 Imam Kurtubi rhm., u komentaru ovog ajeta, u svome tefsiru (12/184.), navodi slijedeći hadis: Od Ebu Derda'a r.a., se prenosi da je Allahov Poslanik a.s., rekao: "Ko se bude svađao sa čovjekom u nečemu o čemu nema pojma – u Allahovom je gnjevu sve dok se ne okani toga; ko se založi za neizvršenje neke od Allahovih kazni – ustao je protivu Božijeg hakka, i prišao je njegovoj srdžbi, i na njega je Allahovo prokletstvo sve do Sudnjega Dana; ko proturi i razglasi neku riječ, po pitanju čovjeka-muslimana, koji je od nje čist, želeći ga njome uniziti na dunjaluku – Allah dž.š., ima pravo baciti ga zbog nje u vatru – pa, potvrđujući sve navedeno, prouči ajet iz Allahove dž.š., knjige: "One koji vole da se o vjernicama šire bestidne glasine - čeka teška kazna, i na ovom i na onom svijetu. Allah sve zna, a vi ne znate." (el-Nur: 19.) (Pogledaj: El-Džami' el-Sagir ve zijadetuhu, br. 5044.; Medžme'ul-Zeva'id, br.7040.; Fejdul-Kadir, br. 2966.)
U tefsiru "Fethul-Kadir", (4/22.), stoji slijedeće: "Ovaj ajet tjera na iskrenost, žestoko je upozorenje robovima koji su se pokajali, i opasna je prijetnja onima koji slijede šejtana, i vole da se o vjernicima/Allahovim robovima, sramne glasine pronose; oni su ti koji se ne daju zauzdati Allahovim stegama!"
U tefsiru "el-Derr el-Mensur", (6/161.), u komentaru navedenog ajeta, stoji slijedeća predaja: Od Ali b. Ebi Taliba r.a., se bilježi da je rekao: "Onaj koji čini loše djelo, kao i onaj koji na sva zvona govori o njemu – su isti u grijehu!" (Šejh Albani rhm., kaže da je lanac ove predaje hasen. Pogledaj: el-Edeb el-Mufred, br. 324., i Šu'abul-Iman, od imama Bejhekija rhm.)
U tefsiru od "el-Se'alibija", (3/112), stoji slijedeće: "Mudžahid i ostali smatraju da se ovim ajetom ukazuje na munafike, i kaznu koju zaslužuju – na dunjaluku hadd, a na ahiretu vatra, dok ima učenjaka koji smatraju da je ajet općenitog značenja, i da se odnosi na svakog onog koji potvara ljude (kazif), što je očitije!"
U Džessasovom "Ahkamul-Kur'an"-u, (5/163), stoji slijedeće: "One koji vole da se o vjernicama šire bestidne glasine - čeka teška kazna, i na ovom i na onom svijetu. Allah sve zna, a vi ne znate." (el-Nur: 19.) – Allah dž.š., je ovim ajetom obznanio to da je obaveza imati lijepo mišljenje o vjernicima/mu'minima, i da im se mora željeti hajr i dobro, prijeteći se onima koji žele otkrivati bestidnosti, iznositi potvore, i pogrdno pričati o vjernicima, okarakterisavajući takav postupak kao veliki grijeh, koji je zaslužan kazne. Sve ovo nam ukazuje na to da naša srca moraju biti u selametu kada su vjernici u pitanju, što je slučaj i sa ostalim djelovima tjela, i sa jezikom kada je u pitanju nanošenje zla njima!
Abdullah b. Omer r.a., prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: "Mu'min je ona osoba od čijeg jezika i ruku su sigurni ostali muslimani, a muhadžir je onaj koji je hidžru učinio od onoga što je Allah dž.š., zabranio!" (Sahihul-Buhari)
Od Ebu Šurejha r.a., se prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: "Nije vjernik osoba od čijeg zla nije siguran njegov komšija!" (Sahihul-Buhari)
Od Abdullaha b. Omera r.a., se prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: "Koga veseli to da bude udaljen od vatre, i da uđe u džennet – kada mu dođe smrtni čas neka posvjedoči da nema drugog boga osim Allaha, i da je Muhammed Allahov poslanik, i da želi ljudima ono što želi samom sebi!" (Muslim)
Od Enesa r.a., se bilježi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: "Rob neće vjerovati sve dok svome bratu ne bude želio od hajra ono što želi samome sebi!" (Muttefekun 'alejh)
U "Muhtesar Šu'abul-Iman"-u, (1/93.), stoji: "44: Svetost i zabranjenost obraza ljudi, kao i obaveznost nediranja u njihovu im čast, na osnovu riječi Allaha: "One koji vole da se o vjernicama šire bestidne glasine - čeka teška kazna, i na ovom i na onom svijetu. Allah sve zna, a vi ne znate." (el-Nur: 19.)
Na drugom mjestu, (1/130.), stoji: "69: Od grana imana je i pokrivanje, i javno neprozivanje griješnika, na osnovu riječi Allaha dž.š.: "One koji vole da se o vjernicama šire bestidne glasine - čeka teška kazna, i na ovom i na onom svijetu. Allah sve zna, a vi ne znate." (el-Nur: 19.)
Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje rhm., u djelu "Beda'i'ul-Feva'id", (2/484.), kaže slijedeće: "Ako šejtan ne bude u stanju čovjeka prevesti na ovaj stupanj, jer je jedan od onih koji se drže sunneta, i u neprijateljstvu je sa novotarima i zalutalima – šejtan će ga prebaciti na treći stupanj tj. uvešće ga u velike grijehe, sa svim svojim grupama i podvrstama; šejtan će se maksimalno zalagati da ga uvede u neke od njih, a pogotovo ako je učena osoba, koja se slijedi, u pitanju.
Šejtan će se truditi na tome kako bi ljude od njega odbio, razglašujući njegove grijehe međ' svijetom, nalazeći među njima one koji će biti njegovi zamjenici u razglašavanju i širenju bestidnosti – koji će to raditi iz vjerskih pobuda i nakana, navodno, približavajući se time Allahu dž.š.. Ta osoba je zamjenik Iblisov, a da toga i nije svjesna: "One koji vole da se o vjernicama šire bestidne glasine - čeka teška kazna, i na ovom i na onom svijetu. Allah sve zna, a vi ne znate." (el-Nur: 19.) – i to samo ako budu htjeli i željeli raznošenje bestidnih glasina, pa šta tek da kažemo za one koji sebi u obavezu stave raznošenje i razglašivanje bestidnosti – nedavajući nasihat i savjet time, već iz pokornosti Iblisu, mjenjajući ga u njegovom poslu!
Sve to, samo radi odbijanja ljudi od njega, kako se ne bi okoristili njime; grijesi njegovi, makar i do neba dosezali, su lakši kod Allaha dž.š., od grijega ovih ljudi. Grijesi prvog su zulum i nasilje prema sebi, za koje ako oprosta zatraži i ako se pokaje – Allah će mu tevbu prihvatiti, i zlo dobrom nadomjestiti, a što se tiče grijeha ovih drugih – u pitanju je nasilje prema vjernicima, praćenje njihovih mahana, i ciljano brukanje istih, a Allah dž.š., je taj koji je u zasjedi, i njemu nisu skrivene tajne prsiju, i otrovi duša!"
Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje rhm., u djelu "Medaridžul-Salikin", (1/113.), kaže: "Veliki grijesi poput: licemjerstva/el-rija', umišljenosti/el-'udžb, oholosti/el-kibur, divljenja/el-fahr, uzdizanja/el-hujela', gubljenja nade u Allahovu milost/el-kunut min rahmetillah, pesimizam po pitanju Allahova oprosta/el-je'es min revhillah, sigurnost od Allahove kazne/el-emn min mekrillah, sreća i veselje kada je u pitanju vrijeđanje muslimana/ezal-muslimin, radost kada ih pogodi nesreća/el-šematah bimusibetihim, želja za širenjem bestidnih glasina o njima, zavidjeti im na blagodatima koje im je Allah dž.š., dao, želeći da to nestane od njih – kao i sve ono što iz navedenog proizilazi – je na većem stepenu tahrima i zabrane nego li zinaluk, pijenje alkohola i ostali spoljni veliki grijesi!
Nema spasa kako srcu, tako i tijelu, sve dok se čovjek ne oslobodi svih navedenih grijeha, i dok se ne pokaje za njih, u suprotnom – takvo srce je štetno i pokvareno, a kada se pokvari srce, pokvariće se i tijelo!"

 


 


 


 


 


 


 


 


 


 


 


 


 


 


 


 


 


 


 


 
05.12.2007.

Odgoj djece u islamu

Islamska porodica

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!


                                                                                    


Prvo poglavlje



Idealan brak i njegova ovisnost o odgoju



Prije nego što počnemo izlagati islamske principe u vezi sa odgojem djece, potrebno je da objasnimo  makar i ukratko brak sa njegova tri aspekta:


A)  brak kao Ijudski nagon,


B)  brak kao društveni interes i


C)  brak kao odabir i sloboda izbora.


Ukazivanje na brak sa spomenuta tri gledista pomaže u sagledavanju prirode povezanosti odgoja sa prihvaćanjem odgovomosti i radanjem potomstva, priznanjem očinstva prema djetetu, brigom o njegovom fizičkom i mentalnom zdravlju, razvijanjem roditeljskih osjećanja naspram djeteta, međusobnom saradnjom roditelja u njegovom odgoju i ispravljanjem eventualnih deformacija kod djeteta i, konačno, pripremanjem djeteta za uzorita čovjeka u životu.


Sada slijede šira tumačenja braka sa gore navedenih aspekata.




A) Brak kao Ijudski nagon



Zbog toga što je u koliziji sa ljudskom prirodom, sukobljavajući se sa njegovim sklonostima, strastima i nagonima, jedna od temeljnih istina među islamskim načelima je borba protiv monaštva.


Bejheki prenosi od Sa'da b. Ebu Vekasa radiallahu anhu "Allah nam je umjesto monaštva podario čistu, pravu vjeru."


Iz ovoga, kao i drugih, hadisa jasno se vidi da Islam zabranjuje muslimanima suzdržavanje od ženidbe, sustezanje od braka radi predanja monaškom životu, posvećivanja izvršavanju vjerskih obreda i približavanja Allahu; naročito kada je sposoban za brak - kada mu je moguće to uraditi s obzirom na razloge i sredstva koja mu to olakšavaju.



Kada bismo razmislili o stajalištima Allahova Poslanika sallallahu alejhi ve sellm u vezi sa kontrolom pojedinca u društvu i izgrađivanju ljudske ličnosti, uvjerili bismo se da su ova kontrola i izgrađivanje utemeljeni na shvaćanju suštine ljudskog bića, da su upućeni na udovoljavanje njegovim sklonostima i strastima, ali tako da niti jedan pojedinac ne bi prešao granicu određene mu prirode, niti učinio bilo šta što nije u stanju niti mogućnosti učiniti. Ovakva kontrola i izgradnja mu omogućuju da na prirodan, harmoničan i umjeren način, bez stranputice, uzmicanja i gubljenja snage, slijedi Pravi put.



Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, vjeri, djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio - ne treba se mijenjati Allahova vjera, jer to je prava vjera, ali većina ljudi to ne zna. (Er-Rum, 30.)



Navest cemo stajalište Allahova Poslanika sallallahu alejhi ve sellm, koje se smatra jednim od najvećih odgojno-popravnih stavova u pogledu liječenja negativnih Ijudskih osobina i razumijevanja sustine ljudskog bića.


Buhari i Muslim prenose od Enesa radiallahu anhu  "Jednom su došla trojica ljudi kućama žena Allahova Vjerovjesnika sallallahu alejhi ve sellm, pitajući za njegovo izvršavanje yjerskih obreda. Pošto su o tome obaviješteni, pomislili su da je to premalo, pa su zapitali: 'Gdje smo mi onda u odnosu na Allahova Vjerovjesnika sallallahu alejhi ve sellem? Njemu je sve oprošteno za ono što je učinio ili što će kasnije uraditi'. Zatim jedan od njih reče: 'Što se mene tiče, ja ću cijelu noć obavljati namaz' - dok drugi nastavi: 'Ja ću stalno postiti i neću nikada mrsiti'. - a treći dodade: 'Ja ću se sustezati od žena, tako da se nikada neću ženiti'. U međuvremenu je došao Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellm i na njihove riječi im odgovorio: 'Vi ste, znači, ti što to govorite? Tako mi Allaha, ja se od svih vas najviše bojim Allaha i najbogobojazniji sam, ali ja opet i postim i mrsim, i klanjam i spavam, i ženim se, također. Pa, ko se od vas susteže od moga sunneta, taj ne slijedi moj put.”  


Jasno je, dakle, iz navedenog teksta svakome razumnom i razboritom čovjeku da je zenidba u Islamu prirodna ljudska potreba. Odazivajući se pozivu ove prirodne potrebe, predajući se strastima koje proizilaze iz ovoga nagona i slijedeći zakone života, čovjek nosi povjerenu mu veliku odgovornost kao pravo i obavezu odgoja i zaštite potomstva.



B) Brak kao društveni interes



Jasno je da brak u Islamu ima opće koristi i društveni interes. U ovome poglavlju ćemo iznijeti, uz Allahovu pomoć, one najvažnije i objasniti način njihove povezanosti sa odgojem.



1.   Očuvanje ljudskog roda: Pomoću braka osigurava se opstanak potomstva, uključujući njegovo širenje i trajnost, sve dotle dok Uzvišeni Allah ne naslijedi Zemlju i ono što je na njoj. Činjenica je da je u neprekidnom umnožavanju ljudskog roda i kontinuitetu, garant opstanka ljudske vrste. Iz toga proizilaze i podsticaji kod stručnjaka za uspostavljanjem pedagoških metoda i odgovarajućih pravila u cilju očuvanja ljudske vrste u moralnom i fizičkom pogledu istodobno. Kur'an časni ukazuje na ovaj društveni motiv i ljudski interes kada kaže:



Allah za vas stvara žene od vaše vrste, a od žena vaših daje vam sinove i unuke. (En-Nahl, 72.)



0 ljudi, bojte se Gospodara svoga, koji vas odjednog čovjeka stvara, a odnjegaje i drugu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao. (En-Nisa,1.)



2.   Očuvanje porijekla: Pomoću braka koji je propisao Islam, sinovi se ponose dovodenjem svojega porijekla u vezu sa svojim očevima. U svojemu porijeklu nalaze lično uvažavanje, duševni mir i ljudsko dostojanstvo. Da nema ovakvoga braka što ga je propisao Islam, društvo bi bilo prepuno djece bez ikakva dostojanstva i porijekla. U takvome društvu napadi na uzorit moral i plodonosno širenje nereda i anarhije su itekako mogući.



3.   Spašavanje društva od moralne anarhije: Brakom se društvo štiti od moralne anarhije a pojedinci osiguravaju od društvene izopačenosti. Potpuno je jasno svakome pametnom i razumnom da kada se strast nagona za drugim spolom zadovolji regularnim brakom i dopustenim odnosom, društvo - bilo u pojedinačnom ili sveukupnom pogledu - uživa u uzoritoj odgojenosti i primjerenom moralu, dostojno ispunjenja Objave i nošenja odgovornosti na način na koji to od njega traži Allah. Najistinitiji iskaz o ispravnosti moralnog braka i njegove društvene koristi iznio je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellm prilikom poticanja omladine na brak: "Omladino, ko je od vas sposoban za brak, neka se ženi, jer brak odvraća od pogleda i štiti od bluda, a ko nije sposoban za brak, neka posti, jer post smanjuje požudu."



4.   Spašavanje društva od raznih bolesti: Brakom se društvo štiti od širenja smrtonosnih zaraznih bolesti koje se u društvu šire kao posljedica bluda, prostitucije i zabranjenog odnosa. Među ove bolesti spadaju sifilis, triper i druge. Sve ove bolesti su izuzetno opasne; lišavaju čovjeka potomstva, onesposobljavaju ga u fizičkom pogledu, šire epidemije i uništavaju zdravlje djece.



5.   Duhovni i duševni mir: Kroz brak se među supružnicima razvija duh ljubavi, samilosti, nježnosti i intime. Kada muž završi sa dnevnim poslom i predveče se uputi kući i sastane sa porodicom i svojom djecom, dnevne brige se zaboravljaju a umor od posla i velikih napora nestaje. Isto se događa i sa suprugom kada se sastane sa svojim mužem, saputnikom svojega života.


Tako svaki od supružnika u okrilju drugoga pronalazi svoj duševni mir i bračnu sreću. Uzvišeni Allah ovaj fenomen odslikava na najjasniji i najljepši način:



I jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju. (Er-Rüm, 21.)



6.   Međusobna saradnja supružnika u izgradnji porodice i odgoju djece: U braku supružnici međusobno sarađuju u izgradnji porodice i preuzimanju odgovornosti. Svako od njih u ovim poslovima nadopunjuje drugo. Žena djeluje u domenu svojih kompetencija, onoga što je u skladu sa njenom prirodom i ženstvenosšću, a to je upravljanje kućnim poslovima i odgoj djece.


O tome pjesnik veli:



Majka, to je škola koju ako si kraju priveo


Mladića uzorita potomstva si proizveo



I muž, također, djeluje u okviru svojih kompetencija, onoga što je u skladu sa njegovom prirodom i muževnošću. On se brine za izdržavanje porodice, radi najteže poslove, štiti porodicu od nedaća i svakodnevnih neprilika. U ovakvome odnosu upotpunjuje se duh međusobne saradnje među supružnicima, što rezultira izvanrednim uspjesima i izvrsnim rezultatima u formiranju uzorite djece i odgoju vjerničke generacije, spremne da u svojim srcima nosi snagu vjere a u duši duh Islama. Takva porodica živi u blagostanju, raduje se i uživa u okrilju ljubavi, mira i sigurnosti.



7. Razvijanje roditeljskih osjećanja: Kroz brak se kod roditelja razvijaju nježna osjećanja. Iz srdaca oba roditelja izbijaju najplemenitija osjećanja i nježnosti. Iz ovakvih osjećanja i nježnosti neizostavno se rađaju plemenita i časna djela, usmjerena ka zaštiti djece, bdijenje nad njihovim interesima i napredovanje zajedno sa njima ka sigumom i udobnom životu i dostojnoj i vedroj budućnosti.


To bi bili najznačajniji društveni interesi koji proizilaze iz braka kao institucije. Iz navedenog se jasno može vidjeti povezanost ovih interesa sa odgojem djeteta, formiranjem porodice i izgradnjom naroda u cjelini. Stoga nije čudo da Islam naređuje, podstiče i voli brak. U tom smislu i Allahov Poslanik ističe: "Ovaj svijet je pun raznih užitaka, a njegov najbolji užitak je čestita žena." (Hadis prenosi Muslim.)



C) Brak kao odabir i sloboda izbora



Da bi brak bio ispunjen međusobnim razumijevanjem, ljubavlju i slaganjem, a porodica koju čine sinovi i kćeri, obdareni najčvršćim imanom, fizičkim zdravljem, pravim moralom, zrelim razumom i smirenim i čistim duševnim životom, Islam je svojim uzvišenim propisima i univerzalnim sistemom, pred svakog budućeg zaručnika i zaručnicu, postavio propise i pravila prema kojima bi se trebali upravljati i koja bi trebali slijediti.


Najznačajnija pravila i propisi u tom pogledu su sljedeći:



1.  Izbor bračnog druga prema načelima vjere:



Pod pojmom vjere u ovome slučaju podrazumijevamo ispravno razumijevanje Islama, u životu praktičnu primjenu svih njegovih uzvišenih odlika i pravila lijepog vladanja. Podrazumijevamo pod tim, također, neprestano i potpuno pridržavanje islamskih neprolaznih metoda i načela.



Kada zaručnik ili zaručnica dostignu ovaj stepen razumijevanja, prakticiranja i pridržavanja, možemo reći da su pravi vjernici i moralne osobe. Kada, međutim, nisu na ovome nivou razumijevanja, prakticiranja i pridržavanja propisanog, očito je da se za njih može kazati da su iskrivljenog ponašanja i pokvarenog morala i da su daleko od Islama, ma koliko se prikazivali svijetu kao uzorite i bogobojazne osobe i tvrdili da su muslimani praktičari.


Pravedni halifa Omer b. Hattâb radiallahu anhu  je, kada mu je došao neki čovjek da svjedoči za drugoga čovjeka, razriješio ovo pitanje na najprecizniji način, postavljajući odgovarajuća mjerila za upoznavanje osobe i pokazivanje njegova pravog lica.


Omer ga prvo upita: "Poznaješ li ti ovoga čovjeka?"


Čovjek mu na to odgovori: "Poznajem!"


Zatim ga Omer upita: "Jesi li ti njegov tako blizak susjed da znaš gdje sve on ulazi i izlazi?"


Čovjek mu na to odgovori: "Ne znam."


Omer ga potom upita: "Da li si nekada sa njim putovao da bi upoznao kakav mu je moral?"


Čovjek mu na to odgovori: "Ne, nisam."


Omer ga zatim upita: "Jesi li sa njim trgovao da bi upoznao njegovo poštenje?"


Čovjek mu i na to odgovori: "Ne, nisam."


Omer mu potom povišenim tonom reče: "Vjerovatno si ga vidio u džamiji kako ustajući i sjedeći, dižući i spuštajući glavu, do iznemoglosti klanja?"


Čovjek na to potvrdno odgovori: "Da, jesam!!"


Omer mu, na kraju, na sve to reče: "Slobodan si. Možeš ići. Ti uopće ne poznaješ ovoga čovjeka," a čovjeku za kojega je ovaj svjedočio reče: "Dođi mi sa nekim drugim koji te poznaje."


Omera radiallahu anhu  nije, dakle, zavela forma niti vanjština ovoga čovjeka. On se upoznao sa istinom pomoću odgovarajućih mjerila vrijednosti koja otkrivaju njegovo pravo stanje i kazuju kakvi su mu vjera i moral.


Smisao ovoga proizilazi iz riječi Allahova Poslanika sallallahu alejhi ve sellm  u hadisu koji prenosi Muslim od Ebu Hurejre: "Allah, uistinu, ne gleda vaše likove i vaša tijela, nego gleda vaša srca i vaša djela."


Zbog toga Vjerovjesnik sallallahu alejhi ve sellm, onima koji se žele ženiti savjetuje da uzimaju one djevojke koje se drže vjere. Takve u potpunosti izvršavaju svoje obaveze prema mužu, djeci i kući, onako kako to od njih traži Islam, a Poslanik sallallahu alejhi ve sellm, preporučuje.



Buhari, Muslim i drugi prenose od Ebu Hurejre radiallahu anhu da je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellm rekao: "Žena se ženi radi četiri stvari: bogatstva, plemenitog porijekla, Ijepote i vjere. Pa, drži se vjernice, ruke ti se pretvorile u prah.” 


I u obrnutom slučaju Vjerovjesnik sallallahu alejhi ve sellm starateljima djevojaka prispjelim za udaju, također, savjetuje da traže momke koji se drže vjere i morala, jer takvi ljudi u potpunosti izvršavâju svoje obaveze u pogledu zaštite porodice, bračnih obaveza, odgoja djece, čuvanja časti na pravi način i osiguravanja potrebnih sredstava za kućne troškove.


Tirmizi prenosi od Allahova Poslanika sallallahu alejhi ve sellm da je rekao: "Ako vam dođe neko s čijom ste vjerom i moralom zadovoljni, oženite ga. Ne učinite li tako na Zemlji će zavladati smutnja i veliki nered."


Ima li veće nesreće za vjeru, odgoj i moral od toga da djevojka vjernica padne u ruke raspojasanog zaručnika ili čovjeka koji bezobzirno postupa prema njoj, ne vodi računa o njenom ugledu, časti, imovini, i ne pridaje joj bilo kakvu važnost ili poštovanje?


Ima li veće nesreće za čestitu ženu od toga da bude udata za muža raspuštenjaka i razvratnika koji je prisiljava da se otkrije i miješa sa drugima, primorava da pije alkohol i pleše sa muškarcima i tjera je da se oslobađa vjere i morala?


Koliko je, nažalost, djevojaka koje su bile primjer čestitosti i neporočnosti, da bi nakon što bi prešle u raspuštenu kuću, kod bestidnog i razvratnog muža, i same postale nemoralne i razuzdane, ne pridajući časnim načelima bilo kakvu vrijednost, niti pojmovima kao što su čestitost i čast ikakav značaj.


Nema sumnje da će se djeca koja odrastaju u ovakvoj raspuštenoj, bestidnoj i griješnoj kući neizostavno formirati na devijantan i nemoralan način i biti odgojena da stvaraju nered i čine ružna djela.


Dakle, izbor na temelju vjere i morala je najvažnija stvar koja supružnicima osigurava potpunu vjerničku sreću, djeci uzorit islamski odgoj, a porodici trajnu čast i željenu sigurnost.



2.  Izbor na temeiju porijekla i ugleda:



Među pravilima koja je utvrdio Islam u vezi izbora supružnika je i odabir životnog druga iz plemićke porodice, poznate po svojoj čestitosti, uzoritom moralu, osobitom ugledu i porijeklu. Svijet je poput metala; razlikuje se u plemenitosti i niskosti. Ljudi se u odnosu jednog prema drugome međusobno odlikuju po pokvarenosti i čestitosti.


I Vjerovjesnik sallallahu alejhi ve sellm je u hadisu koji prenose Tajâlisi, Ibn Meni' i Askeri od Ebu Hurejre isticao da je svijet poput metala te da se razlikuje po plemenitosti i niskosti: "Ljudi su po pitanju dobra i zla poput plemenitog i lošeg metala (rude). Ko je bio najbolji u džahilijjetu, najbolji je i u Islamu ako se pouči vjeri."


Zbog toga Vjerovjesnik sallallahu alejhi ve sellm podstiče da kod ženidbe odabir bude na temeiju porijekla, ugleda, čestitosti i plemenitosti.


Vjerovjesnik sallallahu alejhi ve sellm upućuje mladiće da traže sebi za žene djevojke odrasle u čestitom okruženju, u čestitoj kući poznatoj po ugledu i plemenitosti, koje potječu iz roda plemenita porijekla i slavnih predaka. Moguće da je tajna ovoga u tome da takav čovjek rađa djecu sa urođenim osobinama da čine velika djela, nasljeđuju plemenite naravi, pravi islamski moral, da doje plemenito i čestito mlijeko i spontano nasljeđuju dobra svojstva i plemenite ćudi.


Rukovodeći se time i Osman b. Ebu el-As es-Sekafi savjetuje svojoj djeci da biraju sebi dostojne i da se klone lošeg porijekla: "Sine moj, čovjek na ženidbu je sadničar koji pazi šta će zasaditi. Loša stabijika rijetko daje dobar plod. Zbog toga biraj pa makar i potrajalo."


Tako i Omer b. Hattâb radiallahu anhu , imajući u vidu ovakav izbor, na pitanje jednog mladića kakva je dužnost oca prema djetetu, odgovara: "Da mu odabere majku, lijepo ime da i nauči ga učiti u Kur'anu."


Načela odabiranja koja je postavio Poslanik Islama sallallahu alejhi ve sellm smatraju se najuzvišenijim naučnim činjenicama i savremenim teorijama odgoja. Genetika kao nauka, također je utvrdila da dijete nasljeduje moralne, fizičke i intelektualne osobine roditelja. Ukoliko se kod izbora supružnika vodi računa o porijeklu, ugledu i čestitosti, nema sumnje da će se i dijete razvijati na osnovama poštenja, uzoritosti i čestitosti. Kada se u djetetu spoje faktor čestitih i uzorito-odgojnih nasljednih osobina, takvo će dijete zasigurno dospjeti do samoga vrha u vjerskome i moralnom pogledu i biti primjerom bogobojaznosti, čestitosti, dobroga ponašanja i plemenitih svojstava.


Prema tome, na budućim bračnim drugovima je da dobro vode računa kod izbora, da paze ko će im biti bračni drug, ukoliko žele uzorito potomstvo, čestitu porodicu i djecu vjernike.



3.   Ženidba tuđinkom:



Među islamskim mudrim preporukama u pogledu izbora žene je davanje prednosti ženi tuđinki u odnosu na žene istoga roda ili bliže rodbine. Time se postiže bolja i zdravija rasnost djeteta, fizička sigumost od prelaznih i nasljednih bolesti i, istovremeno, širi krug porodičnog poznanstva i učvršćuju društvene veze.


Iz ovakvoga braka djeca su u fizičkom pogledu jača, u mentalnom upornija i stabilnija a u komunikativnom pogledu sposobnija i širokogrudnija. Zbog toga nije čudo da i Vjerovjesnik sallallahu alejhi ve sellm upozorava na opasnost ženidbe iz istoga roda i bliže rodbine zbog slabog razvoja djeteta, nasljeđivanja bolesti roditelja i daljih predaka.


Genetika, također, tvrdi da su djeca rođena u braku između bližih rođaka i u fizičkom i u intelektualnom pogledu slaba. Isto tako nasljeđuju i loše moralne osobine i neobične društvene navike.


Ovu činjenicu je, međutim, Poslanik Islama sallallahu alejhi ve sellm utvrdio četrnaest stoljeća prije nego je nauka o tome rekla svoju riječ, što je u potpunosti jasno svima koji žele činjenice.


Ovo je jedna od sjajnih mu'džiza i istinitih obavijesti našega Velikog Poslanika sallallahu alejhi ve sellm koji nije znao čak ni pisati.



4.   Davanje prednosti djevicama:



Među islamskim uputama kod izbora supruge je i davanje prednosti djevicama nad razdjevičenim ženama, što je od dalekosežnog značaja.


Između ostaloga, time se štiti porodica od poremećaja u životu i zapadanja u zamku stalnih svađa i potencijalnih problema i neprjateljstava. U isto vrijeme, učvršćuju se Ijubav i bračna veza, jer je djevica po prirodi sklona na nježnost i intimu sa prvim čovjekom za kojega se uda, susretne sa njim i upozna ga. Nasuprot tome, razdjevičena žena u drugome mužu ne nalazi potpunu intimu, uzajamnu Ijubav i iskrenu vezu, zbog velike razlike između morala prvoga i ponašanja drugoga bračnog druga.


Zbog toga nije nikakvo čudo što Aiša, radijallahu 'anha, kako prenosi Buhari, objašnjava ovo Allahovu Poslaniku sallallahu alejhi ve sellm "Allahov Poslaniče, kada bi se našao u dolini u kojoj ima stabala sa kojih se jelo i stabala sa kojih se nije jelo, pod koje bi pustio devu da se sa njeg nahrani?" Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellm joj odgovori: "Pod ono sa kojega se nije jelo." Aiša, radijallahu 'anha, mu na to odgovori: "Ja sam ta."


Ovim je Aiša, radijallahu 'anha, mislila na druge Poslanikove sallallahu alejhi ve sellm žene, budući da se jedino ona kao djevica udala za njega.



I Poslanik sallallahu alejhi ve sellm je iznio nekoliko stavova u vezi sa ženidbom djevicom. Tako Ibn Mâdže i Bejheki prenose da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellm rekao: "Držite se djevica, jer su njihova usta slađa, materica plodnija, manje su podmukle i zadovolje se sa malom stvari."  


Poslanik sallallahu alejhi ve sellm je tako jednom prilikom i Džâbiru radiallahu anhu  istakao da brak sa djevicom rađa ljubav i jača neporočnost i čednost. O tome prenose Buhari, Muslim i drugi: "Susrevši Džabira na putu dok se vraćao iz vojnog pohoda Zatu-r-rika', Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellm ga upita: 'Džabire, jesi li se već oženio?' Rekoh mu: 'Jesam, Allahov Poslaniče.' On me zatim upita: 'Je li ti žena već udavana ili je djevica?' 'Već je bila udavana' -rekoh mu. On me potom upita: 'Zar nisi mogao naći djevojku sa kojom bi se igrao i koja bi te zabavljala?' Na to mu odgovorih: 'Allahov Poslaniče, otac nam je preselio na Uhudu, ostavivši nam sedam kćeri, pa sam se stoga oženio jednom starijom ženom koja ih okuplja i brine se o njima.' On mi na to reče: 'Dobro si učinio, ako Bog da.'"


Navedeni hadis u vezi sa Džabirom pokazuje da je nekada, u određenim situacijama, brak sa ženom prije udavanom bolji od braka sa djevicom. Takav je bio i spomenuti slučaj sa Džabirom radiallahu anhu  koji se oženio već udavanom ženom da bi osigurao pomoć u nadgledanju, čuvanju i zaštiti siročadi. U tome se rukovodio riječima Uzvišenog:



Jedni drugïma pomažite u dobročinstvu i čstitosti. (El-Mâ'ida, 2.)



5.  Davanje prednosti ženi rotkinji:



Među islamskim preporukama u vezi odabira žene je i izbor žene rotkinje, što se može utvrditi na osnovu dviju stvari:


Prvo, da ne boluje od bolesti koje sprečavaju začeće i rađanje djeteta, a što utvrđuje stručna osoba za to.


Drugo, vidjeti kakva joj je majka i udate sestre u tom pogledu. Ukoliko su one zdrave i sposobne za rađanje, veća je vjerovatnoća da će i ona biti.


I sa medicinskog aspekta, ukoliko je žena rotkinja, vjerovatnije je da je zdravija i fîzički jača. U tom slučaju uspješnije obavlja i kućne poslove, odgaja djecu, i, u najboljem značenju riječi, u potpunosti ispunjava sve svoje bračne obaveze.



Ovdje treba ukazati i na to da oni koji se žene rotkinjama, teže za velikim potomstvom i žele mnogo djece, moraju biti dosljedni u obavezama i odgovomostima u vezi sa osiguravanjem sredstava za život, odgojem i obrazovanjem.



Kod Allaha Uzvišenog svako će odgovarati za zanemarene i propuštene obaveze. U vezi s tim Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellm ističe: "Allah će svakoga pitati za povjerenu mu stvar - da li je sačuvao ili je izgubio. Tako će i čovjek biti pitan za svoju porodicu."( Hadis prenosi Ibn Hibban)



Na temelju prethodno iznesenog jasno je da svaki onaj koji osjeća želju za preuzimanjem roditeljske odgovomosti onako kako to Islam naređuje - i želi da se ženi - treba tražiti ženu rotkinju, čime će i sam pridonijeti uvećanju naroda koji je Allah učinio najboljim od svih koji se ikada pojavio. Za to nema bolje preporuke od one koju je Poslanik sallallahu alejhi ve sellm uputio čovjeku koji mu se u vezi s tim obratio: "Allahov Poslaniče, zaljubio sam se u uglednu, na položaju i bogatu ženu, jedino što je nerotkinja. Da li da se oženim njome?" Pošto ga je odvratio od toga, on mu je došao i drugi put sa istim pitanjem. Nakon što mu je Poslanik sallallahu alejhi ve sellm isto rekao, on mu je došao i treći put kada mu je Poslanik sallallahu alejhi ve sellm rekao: "Zenite se dragim rotkinjama da bi ste se brojčano uvećavali.   (Hadis prenose Ebu Dâvud, Nesâ'i i Hâkim)



To bi bila najznačajnija načela u vezi sa brakom i najznačajnije veze braka sa pitanjima odgoja. Islam rješava odgoj pojedinca kroz porodicu kao prvu ćeliju društva, kroz brak kao odziv na prirodnu potrebu čovjeka koja prati strasti života, zatim kao kopču koja povezuje djecu sa njihovim roditeljima, a društvo čuva od pogubnih bolesti i raspada morala. U isto vrijeme brak osigurava potpunu međusobnu saradnju među supružnicima u odgajanju djece i izaziva očinska i majčinska osjećanja u njima.



Da bi brak počivao na čvrstim osnovama, praktičnim i zdravim temeljima, najvažnije je da se kod izbora bračnoga druga odabir izvrši na načelima vjere, na osnovu porijekla i ugleda i na temelju davanja prednosti djevicama.


Pošto sada zna odakle da počne u formiranju muslimanske porodice, čestita potomstva i pokoljenja koja vjeruju u Allaha, muslimanu se lakše okrenuti drugim odgovomostima i obavezama koje proizilaze iz toga.



Zašto? Zato što je postavio kamen-temeljac na kojemu se grade stubovi ispravnog odgoja, oslonci društvene preobrazbe i putokazi uzornog društva. A, zar to nije valjana žena?



Odgajanje djece u Islamu, prema tome, počinje - kao što to i treba -od primjernog braka koji počiva na čvrstim i djelotvornim principima odgoja i osposobljavanja pokoljenja za njihovo stvaranje i izgradnju.



Neka pouku uzmu razumom obdareni!







05.12.2007.

Kada je žena obavezna obaviti hadždž?

Fetve

Žena je obavezna obaviti hadždž kada bude imala materijalnu mogućnost i nađe mahrema (šerijatskog pratioca) koji bi išao na hadždž s njom, jer je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve selleme, rekao: „Nije dozvoljeno ženi koja vjeruje u Allaha i Sudnji dan da putuje na razdaljini jednog dana i noći osim da s njom bude mahrem."
A u vjerodostojnom hadisu je došlo da je neki čovjek rekao: „O, Allahov poslaniče! Ja sam se zaista prijavio u tu i tu bitku a moja žena je otišla na hadždž bez mahrema."- Pa mu je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve selleme, rekao: „Idi i obavi hadždž sa svojom ženom."
Ovo upućuje na to da ženi nije obavezan hadždž osim ako ima s njom mahrem koji je u stanju čuvati je na njenom putovanju i koji će voditi računa o njoj, a Allah Uzvišeni najbolje zna.


Muftija: Muhammed ibn Muhammed El-Muhtar Eš-Šenkiti.
Preveo: Bahtić Suljo, profesor šeriata.
......................................................................................................




Kada neka osoba želi obaviti hadždž ili umru za nekog umrlog ili nemoćnog da obavi hadždž, da li se uslovljava da bude poput njega u pogledu spolnosti?


Ne uslovljava se u vekilu (opunomoćeniku) da bude istog spola kao i onaj koga zastupa, pa će muškarac obaviti hadždž za muškarca, i žena za ženu, i svako od njih ispunjava i uzima se u obzir, tako da je dozvoljen hadždž muškaraca za žene i hadždž žena za muškarce, jer je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, dao takvu fetvu El-Has'amiji, i zbog toga nema nikakvih prepreka da muškarac obavi hadždž za ženu i obratno, a i idžma' (saglasnost islamskih učenjaka) je na tome, a Allah Uzvišeni najbolje zna.


Muftija: Muhammed ibn Muhammed El-Muhtar Eš-Šenkiti.
Preveo: Bahtić Suljo, profesor šeriata.
.....................................................................................................
Ako bi čovjek ili žena bili nemoćni obaviti hadždž lično zbog bolesti i slično, ali su u stanju opunomoćiti nekoga imetkom, da li su obavezni opunomoćiti?


Ko ne bude u stanju obaviti hadždž a ima imetak s kojim može poslati nekoga da obavi hadždž, ne izlazi iz dvije situacije:
Prva situacija: Da njegova nemoć bude ograničena vremenski: Vremenski određena nemoć je poput bolesti od nekoliko mjeseci i gdje se očekuje nestanak iste, ili od nekoliko mjeseci gdje se očekuje nestanak iste, i ova osoba će čekati dok joj Allah ne propiše izlječenje i zdravlje, s nje spada obaveza hadždža za vrijeme nemoći a postaje obavezna nakon što postane moćna, zatim će otići na hadždž nakon što ozdravi, ojača i smogne mogućnost. Ako bi se desilo da je neko za nju obavio hadždž dok je bila nemoćna, a zatim ona postala moćna, taj hadždž od drugog joj ne bi bio ispravan jer joj u tom slučaju ne bi bilo ispravno opunomoćenje.


Druga situacija: Da njegova nemoć bude trajna: kao što je osoba nemoćna zbog starosti ili ima bolest s kojom nije u mogućnosti obaviti hadždž niti njegove sastavne dijelove, i tada će ona u ovom slučaju biti prebačena u (grupu) mogućnosti s imetkom, pa ako bude u mogućnosti unajmiti nekoga ko će obaviti hadždž za nju, postaje joj obavezno da nađe nekoga ko će obaviti hadždž za nju bez obzira da li se radilo o muškarcu ili ženi, a Uzvišeni Allah najbolje zna.


Muftija: Muhammed ibn Muhammed El-Muhtar Eš-Šenkiti.
Preveo: Bahtić Suljo, profesor šeriata.

05.12.2007.

Djela koja izbavljaju iz nevolje

Bilježi Taberani u velikom mu'džemu, Hakim i Tirmizi u nevadirul-usulu i Asbehani u Et-tergibu, od Abdurrahman ibni Semure, r.a, da je rekao: Jednoga dana došao nam je Poslanik, s.a.v.s, i rekao:
«Jučer sam zaista vidio čudo;
1. Vidio sam čovjeka iz moga ummeta kako mu je došao melek smrti da mu uzme dušu, pa je ispred njega stalo njegovo dobročinstvo prema roditeljima, odbilo meleka od njega i odgođena mu je smrt do vremena koje Allaha odredi.
2. Vidio sam čovjeka od moga ummeta kome je bila određena kaburska kazna, pa mu je došao njegov abdest, i oslobodio ga od azaba,
3. Vidio sam čovjeka od moga ummeta koga su okružili šejtani, pa je došao njegov zikrullah (spominjanje Allaha) i rastjerao šejtane, spasio ga od šejtana,
4. Vidio sam čovjeka od moga ummeta koga su opkolili meleki kazne, pa je došao njegov namaz i spasio ga njih,
5. Vidio sam čovjeka od moga ummeta koji je isplazio jezik od žeđi, i kada god bi se primakao vrelu u džennetu, bio bi spriječen, pa je došao njegov post, napojio ga i žeđ mu utolio,
6. Vidio sam poslanike u halkama i čovjeka iz moga ummeta koji je pokušavao da sjedne u neku od tih halki, ali bi ga oni otjerali, pa je došlo njegovo kupanje i postavilo ga u jednu od halki,
7. Vidio sam čovjeka iz moga ummeta u potpunom mraku i potpuno zbunjen, pa su mu došli njegovi hadždž i umra i izveli ga na svjetlo,
8. Vidio sam čovjeka od moga ummeta koji je pokušavao razgovarati sa vjernicima ali oni nisu htjeli govoriti sa njim, pa je došlo njegovo održavanje rodbinskih veza i reklo im: Govorite s njim, pa su progovorili s njim,
9. Vidio sam čovjeka od moga ummeta, uplašenog od vatre džehennema, a njena žestina je dolazila do njegova lica, pa je došla njegova milostinja sadaka koju je dijelio i postala pregrada između njega i nje,
10. Vidio sam čovjeka od moga ummeta kome su prilazili zebanije - meleki džehennema, pa je došlo njegovo upučivanje na dobra i odvraćanje od zla, i odvelo ga melekima rahmeta - milosti,
11. Vidio sam čovjeka od moga ummeta kako sjedi na koljenima, a izmedu njega i Allaha zastor, pa je došlo njegovo lijepo ponašanje a zastor uklonjen,
12. Vidio sam čovjeka iz moga ummeta, kome je knjiga njegovih djela data u njegovu lijevu ruku, pa mu je došao strah prema Allahu, dž.š. i prebacio je u desnu,
13. Vidio sam čovjeka iz moga ummeta čija su loša djela prevagnula na vagi - Mizanu, pa je došla nagrada za dobra djela pa su ona prevagnula,
14. Vidio sam čovjeka iz moga ummeta koji je stajao na rubu džehennema, pa mu je došao njegov strah od Allaha i odveo ga,
15. Vidio sam čovjeka od moga ummeta koji je bio određen u džehennem, pa su došle njegove suze koje je isplakao na dunjaluku i oslobodile ga vatre,

2.
16. Vidio sam čovjeka od moga ummeta kako stoji na sirat - ćupriji i lila se kao što se njišu palmine grane sa lišćem, pa je došlo njegovo lijepo mišljenje o Allahu, učvrstilo ga, te je nastavio sa prelaskom preko sirat-ćuprije,
17. Vidio sam čovjeka od mog ummeta također na sirat - ćupriji, koji je puzeći i gmižući prelazio preko nje, pa je došao njegov salavat na mene, podigao ga, i preveo preko sirat – ćuprije,
18. Vidio sam čovjeka od mog ummeta koji je došao pred vrata dženneta a ona zaključana, pa je došao kelime i šehadet, otključao ih i uveo ga u džennet,
19. Vidio sam ljude odrezanih usana pa sam upitao Džebraila: Ko su ovi, o Džibrile, na što mi je on odgovorio: To su oni koji su ogovarali ljude,
20. Vidio sam ljude koji su obješeni za jezike, pa sam opet upitao: Ko su ovi Džibrile, a on mi reče: To su oni koji su bacali potvoru na čiste vjernike i vjernice.»
Kurtubi kaže: Ovo je divan hadis u kojem je Poslanik, s.a.v.s, spomenuo posebna djela koja izbavljaju onoga ko ih čini iz raznih nevolja.

02.12.2007.

DESET GENOCIDA NAD MUSLIMANIMA BALKANA

Kao što je kršćansko - inkvizitorska Evropa od nepuna dva stoljeća (1099. - 1291.) vodila deset kršćansko – pljačkaških ratova protivu svijeta Islama i muslimana, tako se nad muslimanima bivše Jugoslavije izvrši već deseti genocid u Bosni nad Bošnjacima, a na Kosovu i Makedoniji nad Albancima.



DESET GENOCIDA NAD MUSLIMANIMA BALKANA


Kao što je kršćansko - inkvizitorska Evropa od nepuna dva stoljeća (1099. - 1291.) vodila deset kršćansko – pljačkaških ratova protivu svijeta Islama i muslimana, tako se nad muslimanima bivše Jugoslavije izvrši već deseti genocid u Bosni nad Bošnjacima, a na Kosovu i Makedoniji nad Albancima.

PRVI GENOCID

(1683 – 1699)



Prvi genocid nad muslimanima događa se 584. godine poslije prvog hrišćansko – krstaškog rata i trajao je od 1683. do 1699. godine. To je prvi genocid i prva prava velika i kolektivna tragedija muslimana Balkana koja se događa tokom a i poslije Velikog ili Bečkog rata između Turskog carstva i Austrije. Pošto su Turci u tome ratu izgubili sve posjede i vlast u Mađarskoj, Slavoniji, Lici, Krbavi, Dalmaciji i Boki Kotorskoj, svi muslimani, koji se iz ovih zemalja i krajeva nisu uspjeli pravovremeno povući u Bosnu i druge krajeve, južno od Save i Dunava, bili su vrlo brzo kao i muslimani Španije prije dva stoljeća, pobijeni, protjerani, asimilirani i prevedeni u katoličanstvo.



Osnovni agens svih ovih akcija bila je - Crkva. Ona se rukovodila crkvenim dogmama ‘izvan Crkve nema spasenja i spasenje je samo unutar nje’, te ‘izvan Crkve nema poslanika, istine, dobrote, pravde i pravog odnosa sa Bogom’. To je crkveno-religijsko opravdanje krstaških ratova, Inkvizicije i genocida nad svim nekršćanima.

Kao i dva stoljeća ranije u Španiji, svi objekti islamske materijalne i sakralne kulture i civilizacije: mezarja, kutuphane, hamami, bezistani, imareti, musafirhane, sahat-kule, džamije, medrese, sebili, karavan-saraji i hanovi na tlu Mađarske, Slavonije, Like, Udbine, Krbave, Dalmacije i Boke Kotorske su bili porušeni i uništeni. Muslimane i sve njihove sakralne objekte, za samo šesnaest godina kršćanske vlasti (1683. – 1699.) nije mogla sačuvati i spasiti činjenica da su oni prije toga 160. godina, od 1526. do 1683. godine dok su vladali istim zemljama i krajevima, kršćanima garantirali i omogućavali sva ljudska, vjerska, kulturna i imovinska prava.

Umjesto bilo kakve zahvalnosti i tolerancije prema muslimanima, kršćani tih zemalja, ‘u ime religije i ljubavi’, do kraja, i bez rezerve, primjenjuju staro pagansko-faraonsko načelo ‘čija je država, njegova je u njoj i religija’, kao da su oni stvoritelj Zemlje, a ne Allah dželle šanuhu. Strahovito stradanje, od strane udružene evropske vojske (Austrija, Venecija, Poljska i Rusija), pretrpjelo je civilno muslimansko stanovništvo Podunavlja, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, te Makedonije. Austrijskoj vojsci su se pridružili i srpski ustanici. Oni su 1686., zajedno sa austrijancima, samo u Beogradu popalili četiri hiljade kuća. Nakon dvije godine ovaj grad je pretvoren u prah i pepeo. Veliku katastrofu pretrpjelo je i Užice, u kome su Srbi ubili 2.000. Turaka (muslimana), i razorili grad. Na red je došao i Novi Pazar, kojeg su srpski ustanici popalili, a muslimansko stanovništvo sasjekli, bez obzira na pol i starost.

Godine 1687., od strane Mlečana i Crnogoraca, stradali su muslimani Boke Kotorske, prvenstveno muslimani Herceg Novog i Risna, a godinu dana kasnije i muslimansko stanovništvo sa područja Meduna iznad Podgorice i prostora Kuča.

Najgore, od svih, je prošlo Skoplje, koje je u austrijske ruke palo 26. oktobra 1689. godine, te je tom prilikom spaljeno između deset i dvadeset hiljada kuća, i četrdesetak džamija!!!

U Bosnu je godine 1697., upao komandant austrijske krstaške vojske, princ Eugen Savojski, koji je zapalio Sarajevo, i mnoge druge bosanske gradove, a kao roblje, odveo sa sobom, 10.000. muslimana!!! U toku takvog bečkog razaranja, i haranja, po Balkanu, veći njegov dio je podsjećao na zgarište, a njegovo preživjelo i izbezumljeno stanovništvo je ličilo na uznemireni mravinjak.

O prvom genocidu nad muslimanima Balkana precizne, jasne i nepobitne podatke, posebno o pokrštavanju, pružaju franjevački arhivi u Dalmaciji, Slavoniji i Lici. Na muslimane u ovim krajevima danas jedino podsjećaju različiti toponimi i prezimena (Hadžići prez. Hadžić i sl.).



DRUGI GENOCID 1711. GODINE, UOČI BADNJE VEČERI, ČUVENA ISTRAGA ’POTURICA’ OD STRANE CRNOGORACA



Drugi genocid nad muslimanima događa se, na prelazu, između 17. u 18. stoljeće tačnije 1711. godine, uoči famozne Badnje večeri. Te noći je počela tzv. ‘Istraga poturica’ kada je približno 3000 crnogorskih muslimana, koliko ih je prema mjerodavnim dokazima, tada živjelo na području ‘Stare Crne Gore’, koja se sastojala od svega četiri nahije sa sjedištem na Cetinju bilo pobijeno, pokršteno ili izgnano u, dotada muslimanski Nikšić i selo Tuđemile kod Bara.

Strateg, idejni promoter i agens drugog genocida nad muslimanima Balkana sada na tlu Crne Gore bila je opet Crkva, ali sada ne katolička već Crnogorska Pravoslavna Crkva.

Za ovu tvrdnju postoje dva nepobitna svjedočanstva:

1. ‘Istraga poturica’ - ustvari genocid nad muslimanima, se događa uoči ‘Badnje večeri’, dakle uoči najvećeg i najsvetijeg hrišćansko -pravoslavnog praznika;

2. Taj događaj tj. ‘Istragu poturica’ je opjevao vladika tj. najveći crkveni dostojanstvenik (pop) i pjesnik Petar Drugi Petrović Njegoš u svome ‘Gorskom Vijencu’. On je time pružio ideologiziranu epsku podlogu i paradigmu za sve kasnije genocide nad muslimanima Sandžaka, Srbije i Crne Gore, te Bosne i Hercegovine. Tako je Njegoš kao najveći srpsko – crnogorski pjesnik, i kao vladika, odnosno nosilac najviše vjerske i svjetovne vlasti opjevao, posvetio i u najuzvišenije dijelo pretvorio GENOCID ili MEĐUNARODNI ZLOČIN, pod kojim se podrazumijeva svjesno, namjerno i plansko, potpuno ili djelomično, uništavanje nacionalnih, etničkih, rasnih ili religijskih grupa. Motiv za izvršenje genocida su želja za pljačkom i porobljavanjem; rasna, nacionalna i vjerska mržnja i predrasude. Svi ti motivi su opjevani u ‘Gorskom Vijencu’, a vjersku mržnju prema muslimanima Njegoš izjavljuje riječima:



"(H)odža riče na ravno Cetinje zaudara zemlja Muhammedom?!"



Njegoš jasno ističe tvrdnju u svom ‘Gorskom Vijencu’, o isključivosti lune – polumjeseca i krsta, te nemogućnosti njihova pomirenja. Za vrijeme ovog, drugog genocida, nad muslimanima Balkana, porušeno je svih šest džamija koje su postojale tada na Cetinju!!!



TREĆI GENOCID 1804 – 1820

POSLJEDICA PRVOG I DRUGOG SRPSKOG USTANKA



Treći genocid nad muslimanima, koji će poznati srpski historičar i diplomata Stojan Novaković, označiti kao ‘generalno trijebljenje Turaka – muslimana, iz naroda’, događa se na tlu Srbije između 1804. i 1820. godine kao posljedica Prvog i Drugog srpskog ustanka.

Genocid nad muslimanima u Beogradskom pašaluku otpočeo je srpskom (Karađorđevom), pobunom u Smederevskom sandžaku 1804. godine Naime, od samog početka 19. stoljeća, su Srbija, i bratska joj, Crna Gora, eksterminacijom, progonom i ubistvima muslimana, željele stvoriti svoje nacionalne države, i stalno ih, na njihovu štetu, proširivati. Tako su genocid i devastacija, u odnosu na muslimane, konstante i strateški cilj u politici Srbije i Crne Gore tokom cijelog 19. i 20. stoljeća.

Pored Pravoslavne crkve, koja od drugog genocida igra ključnu ulogu, u trećem genocidu nad muslimanima, njoj se pridružuju historičari i političari i ostale vodeće ličnosti.



ČETVRTI GENOCID

1830. – 1867.



Četvrti genocid nad muslimanima događa se u periodu između 1830. i 1867. godine, kao posljedica Hatti-šerifa iz 1830. i njegovoga aneksa iz 1833. godine, kojima je Srbija stekla status vazalne autonomne kneževine unutar Osmanskog carstva, ali i mogućnost da iseli i protjera muslimane iz Užica, Šapca, Sokola i Beograda, što je i učinjeno od 1862. do 1867. godine. Sve prognane muslimane Porta naseljava u Bosnu, i za njih se podižu dva nova naselja – Gornja i Donja Azizija, odnosno Bosanski Šamac i Orašje.

Godine 1858. strada muslimansko - bošnjački Kolašin. Crnogorci predvođeni vojvodama Novicom Cerovićem, i ozloglašenim Miljanom Vukovim, iznenada su napali Kolašin i porušili ga, a njegovo stanovništvo, njih oko 1000, pobili i zarobili. Jedan dio stanovnika je uspio sačuvati glavu bijegom. Godine 1857. - 1858. u Vasojevićima (današnje Berane sa svojom okolinom), dolazi do masovnog pokrštavanja muslimana Gornjeg Polimlja kada je nasilno pokršteno 650 duša.



PETI GENOCID

1876. – 1878.



Peti genocid nad muslimanima, Bošnjacima, Albancima i Turcima, događa se na tlu, Srbije i Crne Gore, između 1876. – 1878. godine. Poslije ustanaka u Hercegovini, potaknutih i vođenih uz pomoć Srbije i Crne Gore, dolazi do Berlinskog kongresa – 1878. godine, na osnovu čijih odluka, dotadašnje autonomne kneževine Srbija i Crna Gora, stiču potpunu državnu neovisnost, ali i uveliko proširuju svoje teritorije. Tako se Srbija teritorijalno proširila niškim, pirotskim, topličkim i vranjskim okruzima, a Crna Gora u Hercegovini. Iz svih tih okruga i regija muslimani su odmah potpuno istrijebljeni, uprkos činjenici da se Srbija, shodno odlukama Berlinskog kongresa, obavezala da će poštivati slobodu vjeroispovjesti i sva prava muslimana. Mada su predjeli današnje južne Srbije tim činom potpuno opustjeli i ostali bez stanovništva, što je dovelo u pitanje poljoprivredu zemlje i nanijelo joj veliku štetu, ipak je mržnja i neprijateljstvo prema muslimanima bilo veće i jače od svake koristi i interesa.

U razdoblju od 1862. do 1878. godine, za svega šesnaest godina, nestalo je nekoliko stotina džamija, mnoge sahat-kule, musafirhane, imareti, karavan-saraji, hanovi, bezistani, sebili i kutuphane, u Beogradu, Šapcu, Užicu, Sokolu, Nišu, Pirotu, Prokuplju i Vranju, kao što se, prije nepuna dva stoljeća, desilo na tlu Ugarske, Like, Korduna, Udbine, Dalmacije i Boke Kotorske. Danas, u južnoj Srbiji, muslimana ima samo još u okolini Medveđe, Bujanovca, te na granici sa Kosovom.



ŠESTI GENOCID

1878. – 1911.



Šesti genocid nad muslimanima (1878. – 1911.), posljedica je Austro -Ugarske okupacije Bosne i Hercegovine. Mada je Austro - Ugarska posljednja ‘pravna’ država koja je vladala u Bosni, unazad posljednjih 115 godine, i koja je garantirala svim građanima osnovna vjersko-duhovna, fizičko-biološka i materijalno-imovinska prava, muslimani su se, u početku, svim raspoloživim sredstvima suprostavljali Austro-Ugarskoj okupaciji. Oni su se, odmah poslije, ali i u toku okupacije, počeli intezivno iseljavati u Tursku, Sandžak, Kosovo, Albaniju i Makedoniju, gdje je tada još uvijek bila tursko-muslimanska vlast. Tako dolazi do depopulacije i radikalnog smanjenja broja muslimanske populacije u ukupnom stanovništvu Bosne i Hercegovine. Prema popisu iz 1879. godine, muslimani su činili skoro 39% populacije BiH, dok je njihov udio u BiH stanovništvu 1910. godine opao na svega 32%.



SEDMI GENOCID

1911. – 1913.



Nakon Turskog poraza, u Prvom Balkanskom ratu (1912.), Novopazarski Sandžak je bio podijeljen između Srbije i Crne Gore. Od 1912. – 1913. godine crnogorske okupacione vlasti izvršile su nepamćen genocid nad Bošnjacima. Poznati su masakri u Bihoru, Pešteri, te likvidacije uglednih muslimana i pokrštavanje Plavljana i Gusinjana – njih oko 12.000. za dva dana, nakon čega je došlo do rušenja poznate Plavske džamije ‘Sultanije’, (koja je inače dar Plavo-gusinjskome narodu, zbog pokazane hrabrosti, protivu okupacione crnogorske vojske, u bitki na Nokšiću (Novšiću), ispod Plava, 1879. godine, kada su razbili udružene vasojevićke, kučke, moračanske, bjelopavlićke, bratonožićke i rovčanske snage, na čelu sa kučkim vojvodom Mark Miljanom, koji je tada jedva izvukao živu glavu sa nokšićkog polja kraj Lima), što je sve bilo direktnom posljedicom Prvog i Drugog balkanskog rata.



OSMI GENOCID

1918. – 1941.



Osmi genocid nad muslimanima Balkana, traje od osnutka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine, pa do propasti Kraljevine Jugoslavije 1941. godine. Mada životi muslimana u prvoj Jugoslaviji nisu imali nikakvu vrijednost, ipak, genocidu cu bili izloženi posebno muslimani Sandžaka i istočne Hercegovine.

Tako je u selu Šahoviću (današnje crno Tomaševo), i Pavinom Polju, u Bjelopoljskom srezu, u Sandžaku, 7. novembra 1924., oko 600-900 muslimana Bošnjaka, ubijeno bez ikakva razloga, povoda i krivice, među kojima je bilo mnogo žena, djece i staraca.

U Hercegovini je od kraljevih komita tokom dvadesetih godina po narudžbi, planu i sistemu, bilo preko 3.000. vansudskih i neotkrivenih, a dobro poznatih, ubistava, naravno počinjenih nad muslimanima. Ta ubistva i zastrašivanja uticali su na izmjenu etničke slike istočne Hercegovine na štetu muslimana, a u korist Srba i Crnogoraca.



DEVETI GENOCID

1941. – 1945.



Deveti genocid nad muslimanima traje od 1941. – 1945. godine. Prema dosadašnjim istraživanjima Kočovića, Žerjavića, Dedijera i Miletića sve nemuslimana, Drugi svjetski rat je odnio 103.000 muslimanskih života!!! Odnosno 8,1% ukupne tadašnje muslimanske populacije. Najviše je muslimana u tom ratu nastradalo od četničkog, komšijskog noža, koji ih je stigao na njihovom kućnom pragu, avliji ili njivi!!!

Krajem avgusta 1941. najviše je stradalo stanovništvo bilećkog kraja. Četnici Anta Bjelotića i Raka Lalića su na zvjerski način likvidirali 450-800 ljudi, žena, staraca i djece (ubijani kolčevima i bacani u jame). Krajem 1941. između desne obale rijeke Drine i lijeve obale Lima više nije bilo muslimana.

Tačno za pravoslavni Božić 5. januara 1943. godine crnogorski četnici pod komandom Pavla Đurišića počinili su u Sandžaku grozote i nedjela. Oni su na desnoj obali Lima prema izvještaju ovog zločinca ubili oko 1.500. ljudi, žena, djece i staraca. Svoj krvavi pir četnici su nastavili po istočnoj Bosni, kada po drugi put strada stanovništvo Foče, Rogatice, Višegrada … U prvih devet genocida muslimani se nikako nisu oružjem suprostavili svojim koljačima i zlikovcima.Naprotiv od 1683. do 1992. godine dakle punih 309 godina mi smo očekivali da koljači i zlikovci konačno kažu – mi ćemo vam oprostiti za ono što vas koljemo i ubijamo i ubuduće ćemo vam se smilovati?! To se nije nikada dogodilo, i to je bila naša najveća iluzija, zabluda i samoobmana.



DESETI GENOCID

1992. – 1995.



I konačno deseti najokrutniji i najveći genocid nad muslimanima u Bosni i Hercegovini je trajao od aprila 1992. do 1995. godine. Po mnogo čemu je on izniman od ostalih devet genocida. Okrutniji je, suroviji, širi i dublji po razmjerama od svih dosadašnjih. On je najavljen na pola godine unaprijed i odvijao se na očigled cijeloga svijeta pod pokroviteljstvom Organizacije Ujedinjenih naroda (OUN), Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju (OESS), pod štafetnom palicom Evropske zajednice.

Ovo je prvi genocid nad muslimanima u kome istovremeno i na neki način zajednički učestvuju Srbija, Crna Gora i Hrvatska (ujedinjena katoličko-pravoslavna armada). U prethodnih devet genocida Srbija i Hrvatska nikada nisu istovremeno i zajednički činile genocid nad muslimanima.

Međutim, pored svih stradanja, progona i klanja, muslimani su se u ovom desetom genocidu po prvi put kao narod organizirano kroz vojsku, policiju, politiku i državu, svim sredstvima, borili, i na svaki način suprostavljali četnicima i ustašama – dakle jedinim argumentima koje oni razumiju i uvažavaju.
01.12.2007.

DOKAZI DA SUĐENJE PRED TAGUTOM RUŠI TEVHID

Image

Sva hvala pripada samo Allahu, Gospodaru svjetova, neka je salawat i selam na najplemenitijeg vjerovjesnika i poslanika, našeg vjerovjesnika Muhammeda, na njegovu porodicu i sve ashabe. A zatim:

Istinu je rekao Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi we sellem, kada je rekao da je imetak jedna od stvari od koje se najviše boji za svoj ummet. Ljudi su danas, zaslijepljeni žudnjom za imetkom, zapostavili vjeru i vjerske propise do te mjere da ne prezaju da se pokore pred tagutom, kako bi ostvarili neki sitni dunjalučki interes. Umjesto da budu svjesni da taguti ne mogu nikakvo dobro donijeti, već da dolaze samo sa neredom, nepravdom i smutnjom – oni odlaze kod njih i traže izgubljena prava.

Zbog važnosti i opasnosti ovog pitanja sa jedne strane, i nejasnoće i nepoznavanja sa druge strane, pokušaćemo da razjasnimo ovo pitanje i ukažemo na neke greške vezane za njega.

Pojašnjenje da je parničenje ibadet
poput ruku'a, sedžde i dove


1. Uzvišeni Allah kaže (u prevodu značenja ajeta):
"Zar ne vidiš one koji smatraju da vjeruju u ono što je objavljeno tebi i u ono što je objavljeno prije tebe, žele da im se pred tagutom sudi, a naređeno im je da ne vjeruju u njega? A šejtan želi da ih u daleku zabludu odvede." (sura en-Nisa', 60. ajet)

Iz spomenutog ajeta vidimo da Uzvišeni Allah onog ko se parniči pred tagutom – tretira vjernikom u njega zbog tog djela. Kaže šejh 'AbdurRahman bin Hasan Ali Šejh, kod komentara ovog ajeta:
''...Zato što je parničenje pred tagutom – iman u njega.'' (''Fethul-Medžid'', 345. str.).

Istinu je rekao Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi we sellem, kada je rekao da je imetak jedna od stvari od koje se najviše boji za svoj ummet. Ljudi su danas, zaslijepljeni žudnjom za imetkom, zapostavili vjeru i vjerske propise do te mjere da ne prezaju da se pokore pred tagutom, kako bi ostvarili neki sitni dunjalučki interes. Umjesto da budu svjesni da taguti ne mogu nikakvo dobro donijeti, već da dolaze samo sa neredom, nepravdom i smutnjom – oni odlaze kod njih i traže izgubljena prava.

Zbog važnosti i opasnosti ovog pitanja sa jedne strane, i nejasnoće i nepoznavanja sa druge strane, pokušaćemo da razjasnimo ovo pitanje i ukažemo na neke greške vezane za njega.

Pojašnjenje da je parničenje ibadet
poput ruku'a, sedžde i dove


1. Uzvišeni Allah kaže (u prevodu značenja ajeta):
"Zar ne vidiš one koji smatraju da vjeruju u ono što je objavljeno tebi i u ono što je objavljeno prije tebe, žele da im se pred tagutom sudi, a naređeno im je da ne vjeruju u njega? A šejtan želi da ih u daleku zabludu odvede." (sura en-Nisa', 60. ajet)

Iz spomenutog ajeta vidimo da Uzvišeni Allah onog ko se parniči pred tagutom – tretira vjernikom u njega zbog tog djela. Kaže šejh 'AbdurRahman bin Hasan Ali Šejh, kod komentara ovog ajeta:
''...Zato što je parničenje pred tagutom – iman u njega.'' (''Fethul-Medžid'', 345. str.).

 

Drugi dokaz iz ovog ajeta su riječi Uzvišenog, 'smatraju'يزعمون) ).
Kaže Sulejman bin 'Abdullah Ali Šejh:
''Riječi Uzvišenog, 'smatraju', predstavljaju negiranje onog što oni sebi pripisuju od imana. Iz tog razloga On nije rekao: ''Zar ne vidiš one koji vjeruju...?''  Jer, da su oni uistinu vjerovali u Allaha – nikada ne bi htjeli suditi se pred tagutom, niti bi Allah za njih rekao riječ 'smatraju' يزعمون)), zato što se ova riječ u većini slučajeva upotrebljava za onog koji nešto lažno priziva, zato što radi suprotno onome što te riječi iziskuju i radi po onome što ih negira.'' (''Tejsirul-'Azizil-Hamid'', 418. str.).

Zatim kaže:
''U spomenutom ajetu je dokaz da je ostavljanje parničenja pred tagutom (a to je svaki sud mimo Qur'ana i sunneta) od strogih obaveza, te da onaj koji se pred tagutom sudi nije mu'min, pa čak nije ni musliman uopšte.'' (''Tejsirul-'Azizil-Hamid'', 419. str.)

Treći dokaz iz spomenutog ajeta je govor Uzvišenog: ''A šejtan želi da ih u daleku zabludu odvede." Uzvišeni Allah nam pojašnjava da riječi ''daleka zabluda'' znače veliki širk i kufr, kao što stoji u ajetu: ''A onaj ko čini širk Allahu otišao je u daleku zabludu''. Takođe kaže Uzvišeni: ''Moli pored Allaha ono što mu ni štetu ni korist donijeti ne može, a to je ta daleka zabluda.''  Svako onaj ko moli nekog mimo Allaha – otišao je u daleku zabludu, zato što je molitva nekom drugom pored Allaha vrsta velikog širka. A onaj ko se bude parničio pred nečim drugim mimo Allahovog zakona otišao je u daleku zabludu zato što je parničenje pred tagutom vrsta velikog širka. Stoga, ko prati qur'anske ajete, vidjeće da gdje god Allah spomene ''daleku zabludu'' odnosi se na veliki širk i na veliki kufr. Kaže šejh Sa'di u komentaru ovog ajeta:
''Onaj ko se bude parničio pred nečim drugim mimo Allaha i Poslanika, uzeo je to za svojeg gospodara i tako se sudio pred tagutom.'' (''Qawlu Sedid 'ala Kitabit-Tewhid'').

2. Uzvišeni Allah kaže (u prevodu značenja): ''Sud pripada samo Allahu, a On je naredio da ne činite 'ibadet nikom osim Njemu.'' (sura Jusuf, 40. ajet) U spomenutom ajetu vidimo da Allah otpočinje svoj govor riječima: ''Sud pripada samo Allahu...'', a to je suđenje po Njegovim propisima i propisivanje istih, i to je od Allahovog rububijjeta, zato što je to od Njegovih djela. Svako djelo od Allahovih djela neminovno povlači za sobom 'ibadet upućen Njemu Uzvišenom od strane Njegovih robova, tako iz imana u Allahov rububijet proističe tewhid el-uluhijje. Od Allahovih djela, npr., je da On Uzvišeni opskrbljuje stvorenja, da spušta kišu, da daje koristi i otklanja štete, a 'ibadet kojeg robovi upućuju Njemu Uzvišenom je traženje kiše, rizqa, traženje pomoći i zaštite od Njega Uzvišenog, zato jer je On Taj Koji može donijeti korist ili otkloniti štetu. Kada rob povjeruje da je Allah Taj Koji opskrbljuje, Koji pomaže unesrećenom, ali međutim dovi Bedewiju ili Džejlaniju i traži od njih pomoć – takvom ne koristi njegov iman i priznavanje Allahovog rububijjeta, zato što je takav mušrik u uluhijjetu jer je uputio dovu i tražio pomoć (a to je 'ibadet) drugom pored Allaha. Takođe, onaj koji priznaje i vjeruje da je Allah Taj Koji sudi u 'aqidi, 'ibadetu i šeri'atu, iz tog vjerovanja u rububijjet Uzvišenog proizilazi da je On Sudac i da se 'ibadet suđenja (parničenja) smije uputiti samo Njemu (tj. po Njegovom zakonu i sudu). Ako čovjek 'ibadet suđenja (parničenja) uputi nekom drugom ili po nekom drugom zakonu ili sudu mimo Njegovog suda – takav je učinio širk u uluhijjetu i tada mu ne koristi iman, niti priznavanje rububijjeta, tj. njegovo ubjeđenje da je Allah Sudac. Musliman, muwehhid ne pravi razliku između toga da je Allah Taj Koji opskrbljuje – iz čega proističe 'ibadet traženja opskrbe i to da onaj koji uputi ovaj 'ibadet nekom drugom mimo Allaha time čini veliki širk – i između toga da je Allah Taj Koji sudi među svojim robovima, iz čega proističe 'ibadet parničenja Njegovim zakonom i to da onaj ko uputi ovaj 'ibadet nekom drugom mimo Allaha time čini veliki širk. To se jasno vidi iz riječi Uzvišenog: ''Sud pripada samo Allahu...''. Prvo je spomenuo rububijjet, a zatim je na to nadovezao uluhijet, a to su riječi: ''... a On je naredio da ne činite 'ibadet nikome osim Njemu.''

3. Hadith kojeg bilježi imam el-Buhari u svome ''Sahihu'': Kaže Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi we sellem:
''Allahu, Tebi sam se predao, u Tebe sam povjerovao, na Tebe sam se oslonio, Tebi se vraćam, u Tvoje ime se raspravljam, pred Tobom se sudim (parničim), oprosti mi ono što je bilo i što će biti, ono što tajno ili javno učinih, ti si moj Bog, nema boga osim Tebe.''

Kaže imam Ibnul-Qajjim u komentaru ovog haditha:
''... pa je spomenuo približavanje Allahu, hvaleći Ga i slaveći, priznavajući Mu 'ibadet, a zatim je zatražio oprost.'' (''El-Medaridž'', 32/1). Ibnul-Qajjim spominje tri stvari iz ove dove, kako bi se približio Allahu: Hvaljenje Njega Uzvišenog, slavljenje i priznavanje 'ibadeta samo Njemu – a to je oslanjanje na Njega, vraćanje Njemu, odricanje radi Njega i parničenje pred Njegovim sudom – a zatim traženje oprosta. Ovaj hadis je jasan dokaz da je parničenje 'ibadet, kao što je tewekkul i 'inaba. Postavićemo jedno  pitanje kako bi još više pojasnili mes'elu. Zašto je Allah nazvao kabur (kojeg ljudi obožavaju) – tagutom? Da li ga je nazvao tagutom zbog same izgradnje nad njim i time što se uzdigao? Nema sumnje da ga Allah nije nazvao tagutom zbog toga, već ga je nazvao tagutom iz jednog drugog razloga, a to je 'ibadet koji se upućuje tom kaburu, poput tawafa i dr. Takođe je Allah nazvao tagutom svakog sudiju i svaki zakon koji je suprotan Allahovom zakonu, samo iz jednog razloga, a to je 'ibadet suđenja i parničenja koji mu se upućuje mimo Allaha.


Šubhe onih koji dozvoljavaju suđenje (parničenje) pred tagutom

Prva šubha: Ova šubha je najgora, a to su njihove riječi:
''Ovo nije tehakum (parničenje), već je traženje prava koje bi u suprotnom bilo izgubljeno.''

Odgovor na prvu šubhu:

Kažemo: Znaj da insan nekad kaže riječ kojoj ne pridaje pažnju; kada bi se ova riječ pomiješala sa morem – zamutila bi ga. Slično ovome je rekao Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi we sellem, 'A'iši, radijallahu 'anha, a hadith bilježe et-Tirmidhi i Ebu Dawud.

Takođe nas je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi we sellem, obavijestio da ćemo slijediti puteve onih koji su bili prije nas od Jevreja i kršćana, pa kaže u hadithu kojeg bilježi Muslim: ''Zaista ćete slijediti puteve onih koji su bili prije vas u potpunosti, pa ako bi oni ušli u gušterovu rupu – slijedili biste ih.'' Rekoše: ''Allahov Poslaniče, je li Jevreje i kršćane?'' Odgovori Allahov Poslanik: ''Pa nego koga!?''

SubhanAllah, kako su se u ovom ummetu pojavili oni koji slijede ove puteve i izigravaju Allahove naredbe, isto kao što su ih izigravali Ashabus-Sebt (oni koji su se o subotu ogriješili) od sinova Isra'ilovih, pa ih je Allah zbog toga prokleo i pretvorio ih u majmune. Kada im je Allah naredio da ne love subotom, poslužili su se prevarom i postigli ono što su željeli, pa ih je Allah pretvorio u majmune zbog ove velike prevare i odvratnog grijeha, a da su uradili onako kako im je Allah naredio, bilo bi im bolje. Kaže Ebu Ejjub Essihtijani u djelu ''El-Muhtalin'':
''Varaju Allaha kao što varaju malu djecu, a da su izvršili zapovijed onako kako im je naređeno bolje bi im bilo.''

Ako je ovo kazna onima koji su napravili podvalu u sporednim stvarima vjere, kako je tek onima koji to rade u osnovi vjere? Ne sumnja jedan musliman da je tehakum, rješavanje spora među parničarima, djelo organa, a ne srca i jezika, pa je onaj koji kaže da odlaženje na sud nije tehakum – osim ako čovjek srcem zanijeti da se sudi pred tagutom, smatrajući da je njegova presuda bolja od Allahove – isti kao i onaj koji kaže da činjenje sedžde nije sedžda, osim ako je čovjek ubijeđen da onaj kome se čini sedžda to zaslužuje, ili poput onoga koji kaže da činjenje tawafa oko kabura nije tawaf, osim ako je onaj koji tawafi ubijeđen da će mu, ako bude tawafio, to donijeti neku korist od onoga ko je tu pokopan.

Imam Ibnul-Qajjim je odgovorio onima koji smatraju da 'ibadet nije 'ibadet sve dok njegov počinilac ne bude smatrao da je to što čini 'ibadet, pa kaže:
''I od vrsta širka je da murid učini sedždu šejhu. To je širk onoga ko je učinio sedždu i onoga kome se čini. Ali, na veliko zaprepašćenje, oni govore: ''To nije sedžda, već stavljanje glave pred noge šejhu iz počasti i poniznosti.'' Ovakvima se odgovara: Nazovite to kako hoćete, a sedžda je stavljanje glave na tlo pred onim kome se čini.''

I mi odgovaramo ovima: ''Zovite to kako hoćete, ali je tehakum – rješavanje spora među parničarima.

Napomena:

Kada čovjek u nekoj od kafirskih zemalja bude obespravljen, bude mu učinjena nepravda tako što bi mu neko oteo imetak ili fizički nasrnuo na njega i sl., tada se pozivanje policije – kako bi mu pomogla protiv tog nasilnika – ne tretira tehakumom (suđenjem pred tagutom) i to zna svako ko ima i najmanje znanja o ovoj mes'eli. Takva se stvar tretira pomaganjem kafirom protiv kafira (isti'ana) i takva stvar nije kufr. Ako bi musliman bio sposoban riješiti slučaj sam ili uz pomoć svoje braće vjernika – to bi bilo, naravno, bolje. Kaže Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi we sellem:
''Jak vjernik je bolji od slabog vjernika, a u obojici je hajr.''
Ovaj hadith upućuje na tjelesnu snagu, kao što upućuje i na imansku snagu.

Druga šubha je govor nekih:
''Oni povodom kojih je objavljen ajet su željeli da se sude pred tagutom zato što nisu bili zadovoljni presudom Allaha i Njegovog Poslanika, a što se nas tiče, mi ne to želimo.''

Odgovor na ovu šubhu je sa više aspekata:

Prvo: Ummet se složio da onaj ko uputi jasan 'ibadet nekom drugom mimo Allaha – postaje mušrik velikim širkom koji počinioca izvodi iz vjere, bio time on zadovoljan ili ne.

Drugo: Uzeli su nejasan govor (mutešabih), a ostavili su ono što je važeće i jasno (muhkem), a što Allah Uzvišeni pojašnjava na drugom mjestu pa kaže: ''A naređeno im je da ne vjeruju u njega.'' I kaže: ''Taguta se klonite.'' Ako znamo jasne (muhkem) dokaze, na njih vraćamo one koji su nejasni (mutešabih). Kaže imam Muhammed bin 'AbdulWehhab, objašnjavajući svojstva kufra u taguta:
''Da budeš ubijeđen u ništavnost 'ibadeta nekom mimo Allaha, da ga ostaviš, da ga mrziš i da tekfiriš one koji ga čine i da iskažeš neprijateljstvo prema njima.'' (''Medžmu'atut-Tewhid'', prva poslanica).

Kada bi čovjek vjerovao u ništavnost 'ibadeta tagutu, a zatim ga ne bi ostavio – ne bi time bio kafir u taguta. Isto tako, ako bi vjerovao u ništavnost tog 'ibadeta i ostavio ga, a zatim ga ne bi mrzio, tj. volio bi ga – ne bi time bio kafir u taguta.

Treće: Oni koji obožavaju kaburove i tawafe oko njih govore: ''Da, mi tavafimo oko njih i upućujemo ova djela njima, ali mi time ne želimo širk.'' Svaki muwehhid zna da je ovaj njihov govor batil. Pa, koja je razlika između onoga koji ide da se sudi pred tagutom i onoga koji tawafi oko njega?

Treća šubha je govor nekih da je tehakum mali širk i da njegov počinilac neće biti mušrik sve dok ga ne ohalali
 
Svima je poznato da se 'ibadet ne smije uputiti drugome, osim Allahu. 'Ibadeti, kao što su: dova, traženje pomoći, klanje, zavjetovanje, tawaf, parničenje (tehakum), strah, nada, ljubav i dr. se dijele na tri vrste: 'ibadeti koji su vezani za vjerovanje, 'ibadeti jezikom i tjelesni 'ibadeti.
Što se tiče vidljivih 'ibadeta koji su vezani za jezik i djelo, kao što je dova, traženje pomoći, klanje, tawaf, parničenje, i dr.; ko ih uputi kipovima, ili mrtvima, ili tagutima – upao je u veliki kufr i on je kafir i nije neophodno da ga ohalali.

A što se tiče nevidljivih 'ibadeta, koji su vezani za vjerovanje, poput straha, nade, ljubavi i dr., počinilac ih mora ispoljiti jezikom ili djelima da bi (vidljivo) počinio nevjerstvo, zato što su to nevidljivi 'ibadeti koji su vezani za vjerovanje, a to biva u srcu. Stoga je neispravno sa te strane upoređivati tehakum sa djelima srca.                   

Četvrta šubha: Kažu:
''Ako se parničenje u nekom slučaju kosi sa šeri'atom – onda se tada nije dozvoljeno parničiti. Međutim, ako se slaže sa šeri'atskim propisima, kao što je pravedna presuda ili vraćanje imetka – onda je dozvoljeno.''

Odgovor na ovu šubhu: Ovaj govor je batil iz dva raloga.

Prvo: Mi ne gledamo u rezultat presude, da li će biti pravedno presuđeno ili ne, već gledamo u ustav i zakonik po kojem će se suditi, bez obzira što će biti ''pravedno'' suđeno. Činjenica je da će se suditi po tagutu. Zato, kada je Uzvišeni Allah rekao: ''...žele da im se pred tagutom sudi'', misleći time na Ka'ba ibn Ešrefa, učinio je razlogom kufra – rješavanje spora kod taguta. Nije Allah učinio razlogom kufra to što bi Ka'b ibn Ešref nepravedno presudio zato što je uzimao mito. Ako bi to bio slučaj, onda to znači da bi i kadija, musliman koji sudi po šeri'atu, kada bi u nekom sporu uzeo mito – bio kafir, a taj je govor, bez sumnje, neispravan.

Drugo: Mi, takođe, ne gledamo u pravo čovjeka i da li će mu biti pravedno presuđeno ili ne, već gledamo u pravo Allaha, Silnoga, a to je tewhid i kufr u taguta, zatim ostavljanje tagutskog suda, tekfirenje taguta, upozoravanje ljudi na njega,... Kako je moguće da ljude upozoravate na taguta, a vi ste prvi koji se pred njim sudite, tražeći od njega, prokletog, rješavanje sporova?

Zatim kažemo: Svakom muslimanu koji se Allaha boji je obaveza da Ga se istinski boji i da ostavi prepirku oko ove mes'ele, koristeći racionalne, slabe i neprihvatljive dokaze, samo da bi pomogao svoj stav, jer je ovo pitanje – pitanje tewhida i širka. Ako čovjek ljudima bude dozvolio parničenje pred tagutom, dokazujući to razumskim dokazima, on će takvim postupkom biti od onih koji pozivaju u širk Allahu Uzvišenom i nosiće svoj grijeh na vratu i grijeh tehakuma svakoga onoga kome je dozvolio tehakum. Čovjek će: ili govoriti sa znanjem i objašnjavati ljudima da je to širk dokazima iz Qur'ana i sunneta, ili će ćutati i sjedeti kod kuće i govoriti ''ne znam'' i tako poštedjeti ummet šerra svojih fetwi.

Peta šubha: Kažu:
''Postoje učenjaci koji su dali fetwe da je to dozvoljeno.''

Odgovor na ovu šubhu:

• Rekao je imam Ahmed, rahimehullah:
''Čudim se ovim ljudima... Saznali su za ispravnost seneda (lanca prenosilaca), pa se opet drže stava Sufjana, a Allah Uzvišeni kaže: ''Neka se pripaze oni koji suprotno naredbi njegovoj postupaju da ih kakva fitna ili bolna patnja ne zadesi.''

• Rekao je ibn Abbas, radijallahu 'anhuma:
''Bojati se da se na vas kamenje sa neba ne sruči, ja vam kažem rekao Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, a vi govorite rekao Ebu Bekr i Omer.''

• Rekao je imam Malik, rahimehullah:
''Od svačijeg se govora uzima i ostavlja, osim vlasnika ovog kabura, sallallahu 'alejhi we sellem.''
 
• Imam Malik je jasno upozoravao da se onaj, ko ostavi govor 'Umera, radijallahu 'anhu, a prihvati govor Ibrahima en-Neha'ija, treba pokajati. Pa, kakvo je tek stanje onog ko ostavi govor Allahovog Poslanika, sallallahu 'alejhi we sellem, radi govora nekog koji je na manjem stepenu od Ibrahima en-Neha'ija, rahimehullah, i govora sličnih?

• Rekao je Sufjan ibn 'Ujejna:
''Naslonio se Rabi'a oborene glave i zaplakao, pa su ga upitali šta ga je rasplakalo, pa je rekao: 'Vidljivo pretvaranje (rija') i skrivena šehva (slijeđenje strasti). Ljudi su kod svojih učenjaka poput dječice kod svojih majki: šta im zabrane – odmah ostavljaju, a šta im narede – rade...' ''

• Rekao je 'Abdullah ibn Mu'temir:
''Nema razlike između stoke i čovjeka koji slijepo slijedi.'' (''Medžmu'atut-Tewhid'', risala 8).

Oni koji se pravdaju da je to pitanje u kome se razišla 'ulema, kažu da i jedni i drugi imaju pravo na svoje mišljenje. Odgovaramo, uz Allahovu pomoć, da, kada je u pitanju 'aqida – nema razilaženja među ehlis-sunnetom, osim u sporednim pitanjima, kao što je razilaženje ashaba po pitanju da li je Allahov Poslanik na mi'radžu vidio Allaha ili nije, i sličnim pitanjima. Međutim, kada su u pitanju osnove vjere – tu nema razilaženja. Kada je  Ebu Hanife iz definicije imana izbacio djela, izašao je iz okvira ehlis-sunneta po ovom pitanju i nazvan je murdži'atu fuqaha, iako je veliki broj onih koji govore da je razlika između njega i ostale 'uleme ehlis-sunneta samo jezička. Međutim, kada su u pitanju osnove vjere – tu ne može biti razilaženja i samo je jedna strana ispravna, dok je druga u zabludi.

Šesta šubha: Govor onih koji kažu:
''Danas ne postoji šeri'atska vlast koja bi mi vratila moje pravo, tako da sam prinuđen da to učinim.''

Odgovor na ovu šubhu može biti u dvije tačke:

Prva: A to je da ih upozoravamo govorom Allaha Uzvišenog kada kaže:  ''Zato što su dali prednost ovom svijetu nad ahiretom, a Allah neće uputiti na pravi put narod nevjernički.''

Kaže šejh Muhammed bin 'AbdilWehhab u svom djelu ''Kešfuš-Šubuhat'', vezano za ovaj ajet:
''Jasno je rečeno da ovo nevjerstvo i kazna nisu radi ubjeđenja ili radi neznanja, ili mržnje prema vjeri i ljublavlju prema kufru. Ne, već je radi ljubavi prema dunjaluku, koji ga je od vjere odveo.''

Muslimanu koji vjeruje u Allaha i Sudnji dan nije dozvoljeno da da prednost dunjalučkom užitku nad vjerom, bez obzira da li se radilo o traženju položaja ili vlasti, ili pak radi očuvanja imetka, zato jer je čuvanje vjere preče od čuvanja imetka.

Kaže Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi we sellem:
''Neka propadne rob dinara i dirhema, i rob svile, kada mu se da – zadovoljan je, a kada mu se ne da – srdi se...'' (el-Buhari).

Druga: Svakoga koji ovo kaže podsjećamo na govor Uzvišenog Allaha: ''A nisam stvorio džinne i ljude (ni zbog čega drugog) osim da mi 'ibadet čine, ne zelim od njih opskrbu, niti ishranu. Allah je taj koji opskrbljuje, Onaj koji silnu snagu posjeduje.''

Allah Uzvišeni pojašnjava razlog zbog kojeg je stvorio robove, a to je obožavanje Njega Uzvišenog, a njihovu opskrbu im je On zagarantovao.

Kaže Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi we sellem:
''Kaže Uzvišeni Allah: 'O sine Ademov, zabavi se 'ibadetom mojim, ispuniću tvoja prsa bogatstvom i otkloniću od tebe siromaštvo, a ne budeš li učinio (ovo što ti naređujem) – ispuniću tvoje ruke poslom, a tvoje siromaštvo neću otkloniti.' '' (Bilježi ga imam Ahmed, pogledaj ''Sahihul-Džami'a'').

Napomena:

Ima onih koji govore da su ajeti ''...žele da im se pred tagutom sudi a naređeno im je da ne vjeruju u njega...'' bili objavljeni povodom munafika koji je otišao Ka'bu ibn Ešrefu da mu presudi u sporu sa nekim Jevrejom, ne želeći sud pred Allahovim Poslanikom, sallallahu 'alejhi we sellem, što znači da je – pored islamskog suda – otišao tagutskom sudu. Međutim, kažu da, obzirom da danas ne postoji islamski sud, nije kufr otići tagutskom sudu radi rješavanja spora, tj. odlazak tagutu bi bio kufr samo u slučaju da postoji islamski sud. Ovo dokazuju spomenutim povodom objavljivanja ajeta.

Istina je da je ajet objavljen povodom spomenutog događaja. Međutim, ajet je došao u općenitom smislu i ne postoji nikakav dokaz kojim bi se propis (kufra) mogao svesti samo na slučaj da postoji islamski sud. A poenta je u općenitosti ajeta, a ne u posebnosti povoda zbog kojeg je objavljen. Ako bismo propise sveli samo na povode objave ajeta – onda od šeri'ata ne bi ostalo ništa, jer je većina ajeta objavljena radi nekog razloga, tako da nije moguće dokazivati na način na koji dokazuju. Znači, ajet je došao u općenitom smislu, to jeste da je svako suđenje pred tagutom kufr, a vi nemate dokaz sa kojim bi dokazali da je ajet specifičan samo za one koji ostave islamski sud, a prihvate tagutski sud, poput munafika iz vremena Allahovog Poslanika, sallallahu 'alejhi we sellem.

A što se tiče govora onih koji kažu da su prinuđeni da to urade – ovaj govor je takođe neispravan iz dva razloga.

Prvo: Nakon što nam je iz prethodnog govora postalo jasno da je parničenje radi rješavanja spora 'ibadet, poput klanja ili zavjetovanja, trebaš znati da su neki ljudi pomješali pojmove i ne prave razliku između prinude (darura) i prisile (ikrah), tako da su time našli opravdanje onome ko počini kufr, a nema sumnje da je ovo batil, jer darura ne biva osim kod grijeha (mimo kufra), a što se tiče kufra – ne smije ga insan počiniti pravdajući se da je prinuđen, već mora biti prisiljen ubistvom ili mučenjem da bi bio opravdan. Prinuda (darura) je da čovjek bude prinuđen da počini manju od dvije štete kako bi izbjegao onu veću štetu, tako bi, kada bi bio prisiljen da počini blud ili da pojede meso strvine, dao prednost jedenju mrtvog mesa nad bludom. A što se širka tiče – pa, širk je najveći fesad koji postoji i nema ništa goreg od širka. Prisila (ikrah) je mučenje čovjeka na takav način da mu prijeti  propast i jedino je u ovakvom slučaju Allah Uzvišeni dozvolio da se izgovore riječi kufra. Kaže Uzvišeni Allah: ''...osim onaj ko bude prisiljen, a srce mu ostane čvrsto u imanu...''. Allah u ovom ajetu negira svako lažno opravdanje kojima ljudi žele opravdati svoj kufr i prihvata jedino prisilu kao opravdanje kod učinjenog djela kufra.
 
Drugo: Upitaćemo one koji ovo kažu, koristeći primjere: Kada bi postojala neka vlada koja obožava kipove, koja bi nadvladala nad nekim čovjekom i oduzela mu imetak, odbijaju da mu vrate imetak i kažu:
''Nećemo ti vratiti imetak sve dok ne budeš prinio žrtvu ovom kaburu i dok ne budeš tavafio oko njega.''


Naše pitanje je:
Da li je ovakvom čovjeku dozvoljeno da prinese žrtvu ovom kumiru, zato jer je prinuđen, da bi vratio svoj imetak? Da li će ovaj postupak otkloniti od njega propis širka koji se za njega veže?! Želimo odgovor na ovo pitanje.

Završićemo ovo naše izlaganje govorom učenjaka svoga vremena Sulejmana bin Sehmana, rahimehullah, kada je upitan o suđenju (parničenju) pred tagutom, pravdajući se prinudom, rekao je:
''Drugo stanovište: ...Nakon što si spoznao da je tehakum (parničenje) pred tagutom kufr, znaj da je Allah u Svojoj Knjizi spomenuo da je kufr gori od ubistva, pa je rekao: ''A smutnja (širk) je veća od ubistva.'' A na drugom mjestu kaže: ''A fitna je gora od ubistva.'' Smutnja (fitna) u ovim riječima znači kufr, pa kada bi zaratili seljaci i građani i tako svi izginuli – blaže je nego da na zemlji postave taguta, koji bi sudio suprotno Allahovom zakonu, a kojeg je Allah po Svome Poslaniku, sallallahu 'alejhi we sellem, poslao. Treće stanovište je da kažemo: Ako je parničenje pred tagutom kufr, a znamo da je predmet parnice dunjalučki, pa kako ti može biti dozvoljeno da učiniš kufr radi toga? Uistinu čovjek neće vjerovati sve dok mu Allah i Njegov Poslanik ne budu draži od svega, i dok mu Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi we sellem, ne bude draži od roditelja, djeteta i svih ljudi. Pa, kada bi ti sav dunjaluk otišao – nije ti dozvoljeno suditi se pred tagutom radi toga. Kada bi bio prinuđen, a dobio bi pravo izbora; ili da se sudiš pred tagutom ili da izgubiš sav dunjaluk – bilo bi ti obaveza da odbaciš imetak i nije ti dozvoljeno suđenje pred tagutom.'' (''Durer es-Senijje'', 10/510).

Na kraju molimo Uzvišenog Allaha da uputi svakog ko je skrenuo u ovoj mes'eli. Molimo Allaha da im istinu prikaže istinom i da ih opskrbi njenim slijeđenjem i da im neistinu prikaže neistinom i da ih opsrkrbi klonjenjem nje. Molimo Allaha da nas ujedini na tewhidu i da nas sačuva svakog vida kufra i širka. Gospodaru naš, utječemo Ti se da Ti širk svjesno ne učinimo, a molimo Te za oprost u stvarima koje ne znamo. Amin.

 

Studio Islama
<< 12/2007 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031


Mudrosti
Jedan čovjek se zaklinjao: "Tako mi Allaha, Allah neće oprostiti tom i tom čovjeku! - pa mu je Allah Uzvišeni odgovorio: Ko je taj što se Mojim imenom zaklinje da neće biti oprošteno? Njemu sam već oprostio, a tebi djela poništio!"
"Vi jeste pokušali ubiti cijeli jedan narod, ali upamtite niste ubili naše pamćenje. Ono je od današnjeg dana jače od svakog zla koje ste nam učinili i pratiće vas dok postoji trag o vašem postojanju. Naše pamćenje vašeg zločina je naše pravo i naš zavjet". (Almedina Dautbašić, Srebrenica 31. marta 2003. g.)

(5)Uzvišeni Allah kaže: "Čovječe, opraštaću ti grijehe ne obazirući se na njih sve dok me budeš dozivao i molio. Čovječe, kada bi imao grijeha koliko do neba pa Me zamolio za oprost, oprostio bih ti. Čovječe, kada bi Mi došao sa grijesima velikim kao Zemlja i susreo Me bez truna širka, obasuo bih te sa isto toliko oprosta!"
(6)Uzvišeni Allah kaže: Ja sam tamo gdje Moj rob zamisli i Ja sam uz njega kad Me spomene. Ako me spomene u sebi, Ja ga spomenem u sebi; a ako me spomene u skupu, Ja ga spomenem u skupu odabranijem od njegovog. Ako Mi se približi koliko jedan pedačlj, Ja mu se približim koliko lakat. Ako Mi se približi lakat, ja mu se približim hvat. Ako Mi u susret krene idući, Ja krenem njemUzvišeni Allah je odredio šta je dobro, a šta je zlo, i objasnio: ko naumi da učini dobro djelo, pa ga ne učini, Allah mu ga upiše kao da ga je i učinio; a ko naumi da učini dobro i učini ga, Allah mu upiše nagradu od deset do sedam stotina puta, ili još mnogo veću. Ko naumi da učini loše djelo, pa ga ne učini, Allah mu to upiše kao dobro djelo; a ko naumi da učini loše djelo i učini ga, Allah mu upiše samo jedno loše djelo. u trčeći."
(7)
2.Čovjek učini grijeh pa zamoli: Gospodaru moj, oprosti mi grijeh! Uzvišeni Allah odgovori: Moj rob učini grijeh, a zna da ima Gospodara koji grijeh oprašta ili za grijeh kažnjava. Čovjek ponovo učini grijeh i zamoli: Gospodaru moj, oprosti mi grijeh! Uzvišeni Allah odgovori: Moj rob učini grijeh, a zna da ima Gospodara koji grijeh oprašta ili za grijeh kažnjava. Čovjek ponovo učini grijeh i zamoli: Gospodaru moj, oprosti mi grijeh! Uzvišeni Allah odgovori: Moj rob učini grijeh, a zna da ima Gospodara koji grijeh oprašta ili za grijeh kažnjava. Čini šta hoćeš, već sam ti oprostio!
3.Uzvišeni Allah je odredio šta je dobro, a šta je zlo, i objasnio: ko naumi da učini dobro djelo, pa ga ne učini, Allah mu ga upiše kao da ga je i učinio; a ko naumi da učini dobro i učini ga, Allah mu upiše nagradu od deset do sedam stotina puta, ili još mnogo veću. Ko naumi da učini loše djelo, pa ga ne učini, Allah mu to upiše kao dobro djelo; a ko naumi da učini loše djelo i učini ga, Allah mu upiše samo jedno loše djelo.
4.Uzvišeni Allah kaže: "Ja ću na Sudnjem danu biti protivnik trojici ljudi: čovjeku koji sa Mojim imenom zada riječ pa prevari; čovjeku koji slobodnog čovjeka proda kao roba i taj novac potroši; i čovjeku koji ne dadne platu kada iznajmi radnika a ovaj mu završi ugovoreni posao."

Uzvišeni Allah kaže: "Čovječe, opraštaću ti grijehe ne obazirući se na njih sve dok me budeš dozivao i molio. Čovječe, kada bi imao grijeha koliko do neba pa Me zamolio za oprost, oprostio bih ti. Čovječe, kada bi Mi došao sa grijesima velikim kao Zemlja i susreo Me bez truna širka, obasuo bih te sa isto toliko oprosta!"

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog.
Bože, podaj svoj blagoslov Muhammedu i porodici Muhammedovoj. Gospodaru moj, podaj mi od Sebe čestito potomstvo; Zaista Ti čuješ dovu. Bože, podaj svoj blagoslov Muhammedu i porodici Muhammedovoj.

Ebu Hurejre (r.a.), prenosi da je Allahov Poslanik (sallallahu 'alejhi ve selleme), rekao: "Nije junaštvo u hrvanju (dvobojima), nego je junaštvo savladati se pri svojoj srdžbi." (Muttefekun alejhi)
Ebu Hurejre r.a. prenosi da je Poslanik a.s. rekao: "Jak vjernik bolji je i Allahu draži od slabog vjernika, a u obojici je dobro. Žudi za onim što ce ti koristiti! Od Allaha dž.š. pomoc trazi i ne predaji se. Ako te što neprijatno zadesi, nemoj reci: Da sam uradio drugacije ne bi do ovoga došlo, nego reci Allah je odredio ono što je htio je i uradio, jer rijec "da sam" otvara šejtanu vrata!" (Muslim)
Bismillahir rahmanir rahim - "Reci: 'On je Allah - Jedan! Allah je utočište svakom! Nije rodio i rođen nije, i niko mu ravan nije!" (Kur'an, 112:1-4)
-----------------
"Nećete postići dobročinstvo sve dok ne date dio od onoga što vam je najdraže, a bilo što vi dali, Allah će, sigurno za to znati." (Kur'an; Ali Imran-92)




MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
454668

Powered by Blogger.ba